Čagljevi
| Čagalj | |
|---|---|
 Zlatni čagalj | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Carnivora |
| Porodica: | Canidae |
| Rod: | Canis |
| Rasprostranjenost | |
 | |
| Vrste | |
Čagljevi ili šakali je naziv za tri vrste iz roda pasa (lat. Canis), malene do srednje veličine, koji nastanjuju Afriku, Aziju i jugoistočnu Europu.
Opis[uredi | uredi kôd]
Čagljevi popunjavaju sličnu ekološku nišu kao i kojot (nekada zvan američki čagalj) u Sjevernoj Americi; i jedni i drugi su svejedi, mogu loviti životinje malene do srednje veličine, a i poznati su strvinari. Duge noge i pseći zubi su dobro prilagođeni lovu na malene sisavce, ptice i gmazove. Velika stopala i spojene kosti noge omogućavaju im da dulje vrijeme mogu trčati brzinom od 16 km/h. Najaktivniji su u zoru i navečer.
Ponašanje[uredi | uredi kôd]
Čagljevi obrazuju monogamne parove i brane svoj teritorij od drugih parova. Agresivno ga brane i kasnije označavaju mokraćom ili izmetom. Teritorij može biti dovoljno velik i za mlade tog para, koji još uvijek nisu osnovali svoj teritorij. Ponekada se okupljaju u malene čopore, naprimjer da jedu strvinu, ali obično love sami ili u paru.
Vrste[uredi | uredi kôd]
| Vrsta | Troimeno autorstvo | Opis | Stanište |
|---|---|---|---|
| Prugasti čagalj Canis adustus 
|
Sundevall, 1847. | Primarno obitava u šumovitim predjelima što nije običaj drugih čagljeva. Najmanje je agresivan i rijetko se hrani većim sisavcima.[1] | središnja i južna Afrika |
| Zlatni čagalj Canis aureus 
|
Linnaeus, 1758. | Najveći od svih čagljeva i jedina vrsta čaglja koja obitava i izvan Afrike. Genetska istraživanja su dokazala da je rodbinski bliži sivom vuku i kojotu[2][3] | Sjeverna Afrika, Jugoistočna Europa Srednji Istok, zapadna i južna Azija |
| Crnoleđi čagalj Canis mesomelas
|
Schreber, 1775. | Najmanji od svih čagljeva, a smatra se da je i najdulji živući pripadnik roda pasa (Canis).[4] Najagresivniji je od svih čagljeva, poznato je da napada životinje znatno veće od sebe, a i odnosi unutar čopora znaju biti svadljivi.[5] | Južna Afrika i istočna obala Kenije, Somalije i Etiopije |
Čagalj u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]
U Hrvatskoj živi jedna podvrsta zlatnog čaglja, koji je rasprostranjen u južnim primorskim predjelima, osobito na poluotoku Pelješcu, gdje ga se često može vidjeti u ranim jutarnjim satima kako se neometano šeta vinogradima. Ratna zbivanja i učestale eksplozije tijekom Domovinskog rata vjerojatno su nagnale Čagljeve na prijelaz preko rijeka Save i Kupe, te ih se stoga danas sve više susreće i nizinskim predjelima a osobito u Slavoniji.[nedostaje izvor] Ove divlje zvijeri nerijetko rade velike štete poljodjelcima, poglavito u zimskom razdoblju kada dolaze do samih naselja u potrazi za hranom. Ljudi ih često mijenjaju s lisicom, premda joj ne sliče u tolikoj mjeri jer su osjetno veći i sivije su boje slične vuku.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Side-Striped Jackal (PDF). Canids.org. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 20. veljače 2009. Pristupljeno 19. ožujka 2010.
- ↑ Lindblad-Toh et al. 2005. Genome sequence, comparative analysis and haplotype structure of the domestic dog. Nature 438: 803-819.
- ↑ Golden Jackal (PDF). Canids.org. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 12. listopada 2007. Pristupljeno 15. kolovoza 2007.
- ↑ Macdonald, David. 1992. The Velvet Claw. str. 256. ISBN 0563208449
- ↑ The behavior guide to African mammals: including hoofed mammals, carnivores, primates by Richard Estes, published by University of California Press, 1992, ISBN 0520080858