Đuro Đaković
 Ovo je glavno značenje pojma Đuro Đaković. Za tvrtku koja nosi njegovo ime, pogledajte Đuro Đaković Holding d.d.. |
Đuro Đaković (Brodski Varoš 30. studenoga 1886. - Oštri vrh kod Svetog Duha, Slovenija, 25. travnja 1929.) je bio hrvatski političar, sindikalni vođa, jedan od osnivača KPJ 1919. godine i organizacijski sekretar CK KPJ 1928.–1929.[1][2]
[uredi] Životopis
Đuro Đaković rodio se u Brodskom Varošu 1886. godine. Kao metalski radnik u Sarajevu, već je 1905.-06. sudjelovao u prvim radničkim štrajkovima u Bosni, a 1910. bio je istaknut omladinski rukovodilac u Sarajevu.[3] Po izbijanju Prvog svjetskog rata 1914. godine zbog istupanja protiv rata je uhićen i od strane vojnog suda kao "veleizdajnik" osuđen na smrt. Kasnije je amnestiran i upućen na prisilni rad.
Organizirao je veliki štrajk građevinara 1919. godine, bio je član Centralne uprave Saveza metalaca za BiH i uprave Glavnog radničkog saveza BiH.
Jedan je od osnivača SRPJ(k) u BiH, a 1920. godine izabran je u Centralno partijsko veće KPJ. Zastupnik KPJ u Ustavotvornoj skupštini bio je 1920. godine.[1]
Godine 1920. angažira se u sindikalnoj kampanji za oslobađanje uhićenih rudara nakon štrajka i bune.[4]
Godine 1921. bio je delegat KPJ na Trećem kongresu Kominterne u Moskvi. Više puta je bio uhićivan, mučen i proganjan, a 1922.-26. godine interniran u rodno mjesto.
Po odlasku u Zagreb, 1926. godine postao je sekretar Oblasnog odbora Saveza metalaca Hrvatske.[3]
Bio je jedan od najistaknutijih boraca protiv frakcija u vrhovima KPJ. 1927.-28. bio je na Lenjinovom sveučilištu u Moskvi, a u zemlju se vratio kao opunomoćenik Kominterne za sprovođenje Otvorenog pisma upućenog članovima KPJ. Na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu 1928. godine postao je organizacijski sekretar CK KPJ.
Kao veliki protivnik šestosiječanjske diktature u travnju 1929. godine je uhićen u Zagrebu i mučen. Odveden na tadašnju jugoslavensko-austrijsku granicu i od žandara ubijen, 25. travnja 1929. godine, pri insceniranom bijegu,[1][2] zajedno s Nikolom Hećimovićem, sekretarom Crvene pomoći.
Dvadeset godina nakon smrti, 25. travnja 1949. godine, posmrtni ostatci su mu svečano prenijeti u Beograd i sahranjeni u grobnicu na Kalemegdanu, pored posmrtnih ostataka Ivana Milutinovića, Moše Pijade i Ive Lole Ribara.
Đurin sin, Stjepan Đaković, rođen 1912. godine u Sarajevu, također je bio član KPJ te kao sudionik NOP-a u Hrvatskoj ubijen od ustaša u Zagrebu, 1942. godine.
[uredi] Baština
U vrijeme Španjolskog građanskog rata jedan je bataljon 129. internacionalne brigade Španjolske republikanske vojske, u svibnju 1937. godine, po njemu nazvan bataljon "Đuro Đaković".[5] U Belgiji je tijekom Drugog svjetskog rata, u sklopu oružanog pokreta te zemlje, od iseljenika sa područja Jugoslavije formirana jedinica "Đuro Đaković".[6] Đuro Đaković Holding d.d., strojarska grupacija iz Slavonskog Broda, dobila je ime po njemu, 1947. godine.[7]
[uredi] Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Proleksis enciklopedija: Đaković, Đuro Preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ 2,0 2,1 Župu Krista Kralja Brodski Varoš: O Brodskom Varošu Preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ 3,0 3,1 Službene stranice grada Slavonskog Broda: Đuro Đaković Preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ (boš.) prof. Elvis Bećirović: Husinska buna 1920. godine - Borba za prava rudara Preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ (engl.) Vjeran Pavlaković (2004): Matija Gubec Goes to Spain: Symbols and Ideology in Croatia, 1936–1939, The Journal of Slavic Military Studies, str. 746. Preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ (engl.) croatianhistory.net: John Peter Kraljic: Ethnic Croatians killed by Nazi and Fasicst Forces during World War II - A Partial list Preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ Đuro Đaković Holding d.d.: 90 godina tradicije Preuzeto 17. prosinca 2011.
