Šest lica traži autora

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Šest lica traži autora
Naziv izvornika Sei personaggi in cerca d'autore
Autor Luigi Pirandello
Država Flag of Italy.svg Italija
Jezik talijanski jezik
Vrsta djela drama
Rod
(stil, žanr)
metateatar
Datum (godina)
izdanja
1921.
Mjesto radnje kazalište

Šest lica traži autora (tal. Sei personaggi in cerca d'autore) - drama talijanskog pisca Luigija Pirandella. Djelo je napisao 1921. godine i praizvedeno je iste godine.

To je aspurdna metateatralna drama o odnosu između autora, njegovih književnih likova i kazališnih profesionalaca. Premijerno je izvedena u Teatru Valle u Rimu s podijeljenim mišljenjem publike, uz povike iz gledališta "Manicomio!" ("Ludnica!"). Kasnije je prijem publike bio bolji. Pirandello je ​​u predgovoru 3. izdanja knjige, objavljene 1925., dodatno razjasnio svoje ideje i strukturu djela.

Predstava je imala svoju američku premijeru na Broadwayu 1922. godine.

Radnja[uredi VE | uredi]

Tematski i fabularno drama podsjeća na naturalističku predstavu. Isprepliću se dvije radnje i dvije stvarnosti. Glumci i Redatelj pripremaju probu nove Pirandellove komedije, ali tada na scenu dolaze članovi jedne obitelji i traže da se izvede drama prema njihovom životu. Glumci i Redatelj pristaju i tada obitelj izvodi svoju predstavu za vrijeme probe u kazalištu. Radi se o sudbini jedne obitelji, čiji se članovi određuju samo svojim obiteljskim odnosima, tzv: Otac, Majka, Sin, Pastorka, Dječak i Djevojčica.

Drama govori o tragičnoj smrti u obitelji: Otac je "dao" Majku svome Tajniku, s kojim je rodila troje djece. Tajnik je umro, a Otac je prije toga napustio obitelj. Majka počinje raditi u krojačkom salonu, da bi mogli prehraniti djecu. Taj krojački salon je zapravo javna kuća u kojoj Pastorka zarađuje novac kao prostitutka, a Majci je paravan, da sakrije od djece, čime se bavi. Vrhunac se događa, kada otac dođe u javnu kuću i krene u krevet s Pastorkom.

Stvarnost u djelu postaje iluzija, a iluzija postaje stvarnost. Obični ljudi postaju glumci, a glumci postaju obični ljudi. Članovi obitelji tada postaju vlastiti glumci. Glume sebe na temelju onoga što se dogodilo u stvarnom životu. Većina njih završila je tragično.

Djelo se pretvara iz tragedije u komediju i obrnuto. Pirandello je uspio pomiješati iluziju i stvarnost, ali to se nije pretvorilo u kaotičan čin. Svi dijelovi predstave, sa svim svojim elementima i odnosima između likova čvrsto su povezani s unutarnjom logikom. Međutim, to je bila velika promjena za ukus tadašnje publike i trebalo je dugo vremena, da je gledatelji prihvate kao umjetničko djelo.