Šiprage

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Predložak:Preuređivanje

Predložak:Geokutija naselje u BiH

Šiprage su naseljeno mjesto na rijeci Vrbanji, u općini Kotor Varoš, Republika Srpska, BiH. Administrativni status mjesta se mijenjao – od Mjesne zajednice postalo je Općina u Srezu Kotor-Varoš, da bi se (šezdesetih godina XX. stoljeća) ponovo vratio na razinu Mjesne zajednice.

Ime[uredi VE | uredi]

Suvremeno ime mjesto je dobilo po begovskoj obitelji Šipraga. Nije pouzdano poznato da li su njihovi preci (bar dio njih) autohtono stanovnišvo ili su odnekud doselili u ovaj kraj i pokrili prostorno širok i dug imetak u dolini rijeke Vrbanje i njenih pritoka. Prema usmenim predanjima i katastarskim evidencijama, prethodno polazište u njihovoj ekspanziji bilo je Pougarje (obronci Vlašića u dolini rijeke Ugar).

Zemljopisni položaj[uredi VE | uredi]

Šiprage su na sjeveroistoku od Banjaluke (oko 60 km) i Kotor-Varoša (30 km) i centar su istoimene Mjesne zajednice. Smještene su u touglastoj dolini između nekoliko planinskih vijenaca: sjeveroistočno je Šipraško brdo (vrh Glavić, 950 m), Južno Jasik (769 m), jugoistočno kompleks Šajinovina – Stražbenica (848 m), zapadno Radohova (vrh Kape, 950 m) i sjeverozapadno Borčići (799 m) sa Hrastikom [[1]][[2]] [1][2][3][4][5][6].

Naselje, uz Vrbanju i njene pritoke, dugo je oko tri, a široko oko dva kilometra. Obiluje izvorma pitke vode, od kojih je jedan (uz Crkvenicu) iskorišten za opskrbu mjesne vodovodne mreže. U samom mjestu, u Vrbanju se ulijevaju Musić potok, Crkvenica, Bakin potok (sa desne strane) te Ćokovac, Zagradinski potok i Dèmićka (s lijeve).

Priroda i ekologija[uredi VE | uredi]

U šipraškoj dolini i na okolnim padinama, uz Vrbanju i njene pritoke, protežu se površine obradivog zemljišta, a uz visove su pojsevi pašnjaka i mješovite bjelogorične i crnogorične šume koje su obilježene hrastom, bukvom i grabom, odnosno smrčom (lokalizam: „omarika“), jelom i borom (bijelim i crnim)[7]. U ovim ekosustavima i planinskim livadama obitava krupna i sitna divljač (medvjed, divlja svinja, vuk, lisica, zec, srndać, jazavac, kuna, lasica, jež i ostale vrste životinja koje se sreću u srednjebosanskim šumskim sastojinama. Pašnjake i porječja također pokrivaju životne zajednice pripadajuće vegetacijske zone.

Već uzvodno od Obodnika, sve do Tomine luke u njenom gornjem toku, sliv Vrbanje pripada salmonidnim vodama. Međutim, lipljan (lokalno: lipen), a sada i potočna pastrva postepeno iščezavaju. Lipen je potpuno nestao sedamdesetih godina XX. stoljeća, a opstanak pastrve ugrožavaju brojni prirodni i antropogeni čimbenici. To se osobito odnosi na ekstremno bujičarenje 2000-tih i neracionalno izlovljavanje te zagađivanje muljem i sekundarnim nusproizvodima eksploatacije šumskog blaga. Osiromašivanje ribljeg fonda se (sa upitnim uspjehom) pokušava nadomjestiti redovnim poribljavanjem, koje pak dovodi u pitanje autohtonost lokalnih populacija, čak i u izvorišnim tokovima Vrbanje i njenih pritoka.

Povijest[uredi VE | uredi]

Arheološka istraživanja dokazuju da je na ovom lokalitetu postojalo rimsko naselje (još u VI. stoljeću; vjerojatno i prije), a sedreni stećci svjedoče o bogumilskoj naseobini (najkasnije) iz 12. stoljeća[3][4]. Stećci su bili pri ušću pritoke Crkvenice u Vrbanju (uz sāme obale rijeka)[3]. Pedesetih i šezdestih godina XX. stoljeća, izrezani su i ugrađeni (moguće je – zbog vjerovanja u legendu o njihovoj "čudotvornosti")[3] u zidove okolnih kuća ili drugih objekata. Jedan od najbolje sačuvanih stećaka danas je potopljen u koritu Vrbanje, neposredno uz primarnu lokaciju.

Malo onih stanovnika današnjih Šipraga koji se sjećaju da je prvi val europizacije i intenzivnijeg razvoja stigao prilikom obimnih radova na izgradnji uskotrčne željezničke pruge ("štreke"). Primarna namjera austrijskih vlasti je bila da, uz posredovanje Zemaljske vlade u BiH, intenzivira eksploataciju šumskog blaga i ostalih prirodnih resursa. Pruga je dolazla iz Kotor-Varoša, a na području Šipraga se račvala u nekoliko pravaca. Uz Demićku je išla do pod Dunića stijena (825 m n/v), a uz Crkvenicu do Griča (823 m n/v). Od Kruševa Brda su išla dva kraka: uz Vrbanjiu i Bobovicu. Trasa uz Vrbanju, od Čudnića je vodila preko Kilavca do "Čekrka", a zatim – nakon transporta lokomotive ( pomoću "čekrka" , u klancu išmeđu Šepirica i Jasena) – do Riječica (1300 m n/v). Odvojak uz Bobovicu je prolazio kroz selo Bobovice, pa između Palike i Pašinca do Srebrenog brda (prema Meokrnju), tj. do ušća potoka Krna (921 m n/v)[5].

Na trasam demontiranih pruga, kasnije su (lakše) izgrađene lokalne ceste za mnoga šipraška sela.

Tijekom II. svjetskog rata, Šiprage su bile snažno uporište i utočište više partizanskih jedinica, uključujući i 12. divizijsku bolnicu (u klisuri Dèmićke). I na području Šipraga je (na samom početku rata) bilo nekoliko lokalnih partizanskih odreda koji su se kasnije uključili u dolazeće veće postrojbe. Iako je ovo mjesto bilo i ostalo van značajnijih prometnica, više puta je bombardirano, uz napade njemačko-četničkih i samostalnih četničkih snaga (pa i „Dražinih četnika“, 1944.).

Duboka riječna klisura na obroncima Brestovače (između selâ Zlovarići i Dunići, tj. Dunića stijena[8]) bila je teško uočljiva za njemačko zrakoplovstvo. Kasnije se ispostavilo da ni neprijateljske snage nisu imale precizne obavijesti o njenoj lokaciji. Zbog učestalih zrakoplovnih napada, predostrožnosti radi, Bolnica je (04. siječnja 1944.) premještena u okolna sela i dalje (prema Korićanima). Tada je oko 600 ranjenika i bolesnika prebačeno u sela Stopan i Loziće, a zatim u Palvuk, Čudnić i Kruševo Brdo. Nakon prolaska tzv. 6. neprijateljske ofenzive, za desetak dana (15. siječnja 1944.), vraća se ponovno u Šiprage[[6]][[7]][[8]]. Preminuli ranjenici i drugi bolesnici su kasnije, iz primarnih grobnica (u šumi), premješteni u zajedničko Partizansko groblje u Šipragama (lokalitet: Zagradine[9]).

U proteklom ratu (1992.-1995.), srpske (para)vojne snage su ekstremno devastirale okolna bošnjačka sela (neka „do temelja“), osobito ona uzvodno uz Vrbanju do Kruševa Brda, kao i sva nesrpska (bošnjačka i hrvatska) sela nizvodno do Banja Luke[[9]] [10][11][[10]]. Lokalno stanovništvo je ubijano, a glavnina je protjerana. Nakon 1996., većina šipraških (bošnjačkih) sela je djelimično obnovljena, zahvaljujući Vladi i vojnicima Luksemburga, tj. Bataljonu BELUGA (skr. od: Belgium – Luxembourg – Greece – Austria; u okviru IFOR-a/SFOR-a[12][13] [14]. Obnovljena je i jedina (u MZ Šiprage) džamija. U toku rata (1992. - 1995), u centru naselja, zgrađena je prva pravoslavna crkva (na lokaciji bivše „šumarske kuće“ i bivšeg sjedišta lokalne administracije).

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Šiprage[11][12]
Godina popisa 1991. 1981. 1971.
Muslimani/Bošnjaci 745 (78,25%) 711 (60,10%) 422 (51,33%)
Srbi 168 (17,64%) 320 (27,04%) 370 (45,01%)
Hrvati 1 (0,10%) 6 (0,50%) 0
Jugoslaveni 32 (3,36%) 136 (11,49%) 21 (2,55%)
Ostali i nepoznato 6 (0,63%) 10 (0,84%) 9 (1,09%)
Ukupno 952 1.183 822

Napomena[uredi VE | uredi]

[15][[13]]

Referencije[uredi VE | uredi]

  1. Spahić M. et al. (2000): Bosna i Hercegovina (1:250.000). Izdavačko preduzeće „Sejtarija“, Sarajevo.
  2. Mučibabić B., Ur. (1998): Geografski atlas Bosne i Hercegovine. Geodetski zavod BiH, Sarajevo.
  3. 3,0 3,1 3,2 Radimsky V. (1892): Ostanci rimskih naseobina u Šipragi i Podbrgju, za tim starobosanski stećci u Šipragi i uz Vrbanju u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina IV, Knjiga I: 75-80.
  4. Richter E. (1905): II. Historička i politička geografija. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina XVI, Knjiga 1: 275-321.
  5. Vojnogeografski institut, Izd. (1955): Travnik (List karte 1:100.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd.
  6. Petrić N., Ur. (1985): Opštine Kotor-Varoš i Skender-Vakuf u NOB-u 1941-1945. Radnički univerzitet "Đuro Pucar Stari", Kotor Varoš.
  7. Đondović R., Ur. (1989): Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945, Knj. 2: Nastanak i razvoj sanitetske službe u oružanim snagama narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji; Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, knj. 361. Monografija Jedinica NOV i PO Jugoslavije, Knj. 150). Vojnoizdavački i novinski centar, Sanitetska uprava SSNO, Beograd.
  8. Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.
  9. Gutman R. (1993): A witness to genocide: The 1993 Pulitzer Prize-Winning Dispatches on the "Ethnic Cleansing" of Bosnia. Macmillan Publishing Company, Inc., New York, ISBN-13:9780020329954.
  10. Fena, Agencija (2013): Obilježavanje 21. godišnjice stradanja Bošnjaka u Kotor-Varoši – Još se traži 277 osoba. Avaz, 03. 11. 2013.
  11. Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
  12. internet - izvor, "Popis po mjesnim zajednicama" - http://www.fzs.ba/Podaci/nacion%20po%20mjesnim.pdf
  13. Napomena: Bošnjaci su kroz popise označavani kao Muslimani (narod), jer im nije bilo dozvoljeno izjašnjavanje u izvornom obliku (Bošnjak). Modalitet Musliman (pripadnost narodu) miješan je lahko sa modalitetom musliman (pripadnost vjeri). Prema izbornom zakonu, Ustavu BiH i drugim zakonskim aktima, kada se govori o popisu i kada se navodi termin Muslimani mijenja se sa terminom Bošnjaci (treba se pisati Bošnjaci), jer se novo-staro nacionalno ime odnosi na tadašnji termin Muslimani. Više u članku: Bošnjaci i popisi stanovništva.