Škotska umjetnost

Hilton od Cadbolla, Piktski kamen s otoka Tarbat iz oko 8. st.

Škotska umjetnost je umjetnost na području Škotske i umjetnost naroda Škota od prapovijesti do danas.

Likovna umjetnost

Prapovijest

Iz predhistorijskoh razdoblja potječu klesane kamene lopte stare oko 4000 godina koje su gotovo sve pronađene na sjeveroistoku Škotske (Iona, Skye, Harris, Uist, Lewis, Arran, Hawick, Wigtownshire), a petod njih je pronađeno u najbolje očuvanom europskom neolitskom selu Skara Brae. Kamene lopte su bile prestižni predmet koji se koristio u ceremonijama.

Kamene grobne komore zvane cairns i ostaci naselja (na Orkneyskim otocima) te megaliti (na otoku Lewis i dr.), datiraju od 4. st. pr. Kr. do 2. st., kao i okrugli tornjevi od suhozida (brochs) koje su podigli Pikti, a iz doba rimskih vlasti ostaci zidina u grofoviji Stirling.

Narod sa sjevera drevne Škotske, Pikti, su započeli urezivati geometrijske uzorke i životinjske forme na kamene ploče, te ih ponekad ispunjavati natpisima na latinskom i Ogham pismu. Uloga i ikonografija ovih spomenika se može samo naslučivati, ali najljepši primjeri ovih idioma, kao oni na kamenu Hilton od Cadbolla i Burgheadski bik govore o snažnoj neovosnoj umjetničkoj tradiciji i snažnom osjećaju za liniju i ritam.

Srednji vijek

Podrobniji članak o temi: Predromanika

Likovna djelatnost u Škotskoj u ranome srednjem vijeku tijesno je povezana s irskom umjetnošću, o čemu svjedoče iluminirani rukopisi s keltskim ornamentima, monumentalni križevi s reljefnim dekoracijama i zlatarski proizvodi.

U 11. do 12. st. podižu se brojni burgovi za obranu zemlje od anglo-normanskih provala (uobičlajen je tip burga s četverokutnim donjonom); sakralna arhitektura tog doba ima značajke normanske romanike (opatije u Dunfermlineu, Kelsou, jedburghu). Pod engleskim i francuskim utjecajem počinje se u 13. st. širiti gotika koja se održala nekoliko stoljeća; istaknute građevine u tom stilu jesu opatija u Melroseu, kraljevska palača u Linlithgowu, katedrala u Glasgowu i kapela King's Collegea u Aberdeenu.

Novi vijek

George Jameson (1590. – 1644.), Autoportret, Nacionana škotska galerija, Edinburgh. Jameson je bio prvi pravi škotski slikar.

Sir Henry Reaburn, Ministar na klizanju, 1790-ih, ulje na platnu, 30 x 25 cm, Škotska nacionalna galerija, Edinburgh.
Ova slika je proglašena najprepoznatljivijom škotskom slikom

U 15. do 16. st. postepeno se razvijaju burgovi tzv. barunskog stila koji čine prijelaz k dvorcima. Pod utjecajem francuske renesanse u 18. st. građeno je više dvoraca (npr. u Stirlingu i Drumlanrigu), a klasicističke tendencije zastupa u prvom redu William Bruce koji je 1671. podigao novi dio kraljevske palače Holyrood u Edinburgu. U okviru klasicizma 18. st. najistaknutiji je arhitekt Robert Adam (1728. – 1792.), poznat i kao tvorac stila pokućstva; on je projektirao mnoge građevine u Škotskoj (sveučilište u Edinburgu 1789. – 1792., Culzean Castle kod Ayara) i u Engleskoj. Znatan doprinos urbanizmu u drugoj polovici 18. st. dao je James Craig projektom rekonstrukcije Edinburga. Škotska arhitektura 19. st. uglavnom je historicistička, no u tom razdoblju nastaju i napredne inženjerske konstrukcije, npr. mostovi kao što je Forth Railway Bridge (djelo Engleza J. Fowera i B. Bakera 1890.).

Kontinuirana slikarska djelatnost počinje u 17. st. razvojem domaće škole portreta, od kojih su mnogi često radili više u Engleskoj nego u domovini; u taj krug pripadaju, među ostalim, John Scougall, William Aikman i Allan Ramsay. Krajem 18. i u prvoj polovici 19. st. ističu se portretisti visokog društva Edinburgha Henry Raeburn (1756. – 1823.), pejzažist Alexander Nasmyth (1758. – 1840.) i autor žanr-kompozicija David Wilke (1785. – 1841.).

Charles Rennie Mackintosh, Umjetnička galerija u Glasgowu (1897. – 1909.)

Svojim radom na obnovi arhitekture i umjetnosti obrta Charles Rennie Mackintosh (1868. – 1928.) utjecao je na europsku arhitekturu, posebno na bečku secesiju (glavno djelo mu je djelo Umjetnička škola u Glasgowu, 1897. – 1907.).

Od druge polovine 19. st. javljaju se slikari koji traže nove putove, u prvom redu William McTahhart (1835. – 1945.), koji radi na način blizak impresionizmu, zatim grupa slikara naturalističkog usmjerenja u Glasgowu, od kojih je najpoznatiji David Young Cameron (1865. – 1945.), te istaknuti predstavnik "škotskih kolorista" Samuel J. People (1871. – 1935.). U novijem se razdoblju još ističu F. C. B. Cadell (1883. – 1937.), Stanley Cursiter (r. 1887.), William G. Gillies (r. 1898.) i Anne Redpath (r. 1895.).

Djelatnost na području kiparstva je skromnijih razmjera nego u slikarstvu.

Moderna umjetnost

U 20. st. arhitektura Škotske razvija se unutar tokova suvremene arhitekture u Velikoj Britaniji. Među istaknuta urbanistička ostvarenja 50-ih i 60-ih godina idu stambena četvrt u Dunbaru (arhitekti B. Spence, A. Glover i T. Ferguson), Cumbernauld New Town (grad satelit Glasgowa) i nova četvrt u Cable's Wyndu kod Leitha (arhitekti Ch. Alison, W. Hutchison i dr.).

Književnost

Budući da su već u ranom srednjem vijeku (V st.) Irci naselili veliko područje Škotske, sva škotska književnost sve do XVII st. ostala je unutar irske književne djelatnosti. Škotski književnici su bili u cijelosti preuzeli irski jezik. Postoje sačuvane dvije zbirke škotske poezije (među njima su i glasovite heroic ballads): "Knjiga dekana od Lismorea" (1542.) na irskom jeziku i rukopis iz Fernaiga (XVII st.) na škotskoj varijanti helskog jezika.

U XVIII st. najznačajniji su škotski pjasnici J. MacDonald, A. MacDonald, J. Maccodrum, D. Macinatyre. Razdoblje romantizma i interes za književnost na narodnom jeziku potiču prikupljanje pučkoga književnog blaga nastalog na gaelskom jeziku, koji se u zapadnoj Škotskoj održao sve do danas, uz pokušaje stvaranja moderne književnosti na zavičajnom jeziku.

Na području engleskog dijalekta postojao je poseban škotski književni jezik. Na njemu je postojao i škotski nacionalni spjev o borbi za nezavisnost Škotske - "Bruce" (1378.) kojem je autor J. Barbour. U razdoblju od XV do XVI st. djeluju i škotski pjesnici kralj Jakov I ("Kraljeva knjiga"), R. Henryson ("Kresidina oporuka") i W. Dunbar (istaknuti sljedbenik G. Chaucera).

Na prijelazu iz XVIII u XIX st. djeluje predstavnik sentimentalnog romana H. Mackenzie, kojem je najpoznatije djelo "Čovjek osjećaja", dok je glasoviti J. Macpherson, tvorac pjesničkih mistifikacija Ossiana i Fingala, istodobno i tvorac romantičnog interesa za srednjovjekovlje.

U XIX st., kao odbljesak keltske obnove (Celtic revival) pojavljuje se poznata zbirka Carmina Cadelica A. Carmichaela. R. Burns, veliki pjesnik engleskog romantizma, ujedno je i pjesnik škotske narodne jednostavnosti, kao učenik sakupljača škotskog narodnog blaga A. Ramsayja i počkog pjesnika R. Fergusona.

U XIX st. svakako je najpoznatijiškotski pisac W. Scott, romanopisac, pjesnik i povjesničar. Međutim, iako je novije razdoblje dalo mnoge pisce podrijetlom Škote (te iako će u najnovije vrijeme djelovati znatan broj književnika škotskog podrijetla), smatra se da već nakon XVIII st., što zbog novije zajedničke povijesti Škotske i Engleske, što zbog engleskog jezika kojim ti pisci pišu, svi oni djeluju kao integralni dio novije i moderne engleske književnosti. A upravo tako se i stvaraju značajni škotski pisci poput Th. Carlylea, J. Ruskina, J. Davidsona, R. L. Stevensona, E. Muira i dr. Pa ipak postoje i suvremeni književnici sudionici škotskog kulturnog preporoda kao H. Macdiarmid (koji piše i na engleskom i na škotskom jeziku) te S. Goodsir Smith, A. Mackie i dr.

Poveznice

• Keltska umjetnost
• Irska umjetnost