Štitarke

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Štitarke
Anđelika (Angelica sylvestris)
Anđelika (Angelica sylvestris)
Status zaštite
Sistematika
Carstvo: Plantae
Divizija: Magnoliophyta
Razred: Magnoliopsida
Red: Apiales
Porodica: Apiaceae
Područje života

Štitarke (Celerovke, kimovke; Apiaceae, Umbelliferae) su porodica dvosupnica kojoj pripada oko 300 rodova s približno 3000 vrsta trajnih i jednogodišnjih zeleni, rjeđe polugrmova i grmova.

Štitasti cvat štitarki
Volujsko oko (Hacquetia epipactis)
Sjemenke kima (Carum carvi)

Opis biljke[uredi VE | uredi]

To su uglavnom zeljaste biljke sa šupljim stablikama i raznolikim, često i višestruko perastim listovima. Dvospolni, rijetko jednospolni cvjetovi većinom su u sastavljenim, rjeđe u jednostavnim štitcima (po kojima je porodica nazvana), katkada nalik na glavicu. Plod kalavac u pravilu se raspada na 2 plodića (merikarpa).

Najčešće imaju aromatičan, često i vrlo prodoran miris od prisutnih eteričnih ulja.

Rasprostranjenost[uredi VE | uredi]

Štitarke su rasprostranje u Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji. Mnoge se vrste uzgajaju kao povrće, začinske ili ljekovite npr. anis (Pimpinella anisum), anđelika (angelica archangelica), celer (Apium graveolens), kim (Carum carvi), komorač (Foeniculum vulgare), kopar (Antheum graveolens), korijander (Coriandrum sativum), ljupčac (Levisticum officinale), motar (Crithmum maritimum), mrkva (Daucus), peršin (Petroselinum crispum), a neke kao ukrasne npr. kotrljan (Eryngium).

Rodovi i vrste[uredi VE | uredi]

U Hrvatskoj iz porodice štitarki raste približno 65 rodova s približno 170 vrsta. Zvinčac (Bupleurum), pukovica (Peucedanum) i devesilje (Seseli) su zastupljeni s po desetak vrsta, ostali s manje: čehulja (Myrrhis), divlji komorač (Portenschlagiella), jarčevac (Aegopodium), ježika (Echinophora spinosa), milogled ili zdravičuca (Sanicula), petrovac (Crithmum maritimum), volujsko oko (Hacquetia). Porodici pripadaju i neke smrtno otrovne vrste: divlji peršin (Aethusa cynapium), kukuta (Conium maculantum), trubeljika (Cicuta virosa).[1]


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ljubiša Grlić, Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, August Cesarec, Zagreb, 1986.