Štokavsko narječje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Štokavsko narječje (štokavština, štokavica), jedno od triju narječja hrvatskoga jezika, uz čakavsko i kajkavsko. Štokavsko je narječje također temelj standardnima jezicima Srba, Bošnjaka i Crnogoraca.

Povijesni prikaz[uredi VE | uredi]

Prvo je razdoblje, koje traje do konca 12. stoljeća, doba sporih jezičnih promjena, poglavito na glasoslovnome planu. Zbog nevelikoga broja tekstova (povelja Kulina bana, Mihanovićevi fragmenti) stanje se uglavnom rekontruira metodama povijesno-poredbenoga jezikoslovlja.

Prostiranje štokavštine u predmigracijsko doba[uredi VE | uredi]

Po hrvatskomu jezikoslovcu Josipu Liscu, štokavsko je područje bilo podijeljeno na zapadnu i istočnu štokavštinu.

Zapadna i istočna štokavština[uredi VE | uredi]

Povijesni štokavski dijalekti u Hrvatskoj i BiH

Zapadna štokavština graničila je prije velikih seoba (uglavnom 16. i 17. stoljeće) s kajkavskim i čakavskim narječjem te s istočnom štokavštinom. Prema kajkavcima granica je išla približno od ušća Une u Savu prema sjeveroistoku prilično istočnije od današnje Virovitice i dalje u današnju Madžarsku. Čakavsko-zapadnoštokavska granica očito nije bila oštra, ali se kao njeno prostiranje može uzeti područje neznatno istočno od Une, zatim Dinara, uz izbijanje na more istočno od Cetine. Otoci su bili čakavski, obala zapadnoštokavska, no zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, istočni Pelješac, Mljet i otoci pred Dubrovnikom zapadnoštokavski.

Granica između dviju štokavština najvjerojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavštini; zatim je odijelila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u Boki kotorskoj. Bokeljski Hrvati vjerojatno su imali govor zapadnoštokavskoga tipa, pravoslavci u Boki govor istočnoštokavske fizionomije.

Istočna štokavština prostirala se od područja zapadne štokavštine do područja torlačkoga narječja, to jest do zone od Albanije preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjeg Donjeg Milanovca na Dunavu. (Josip Lisac: Štokavski dijalekt, 2003. [1] U navedenomu je tekstu izostavljeno protuslovlje koje vjerojatno ni sam auktor nije zamijetio: u istoj se rečenici govor bokeljskih Hrvata proglašava zapadnoštokavskim, kao i najzapadnijim istočnoštokavskim.)

U drugom pak periodu, 13.-14. stoljeće, dolazi do većega broja promjena glasova i oblika, što u konačnici ima za posljedak redukciju broja glasova iz fonemskoga inventara starocrkvenoslavenskoga jezika. Treće razdoblje, u 14. i 15. stoljeću, svjedokom je miješanja dijalekata, većih migracija zbog osmanske najezde, nestanka zasebnih oblika zapadne i istočne štokavštine i stvaranja novoštokavskih dijalekata koji ostaju supostojati s nenovoštokavskima.

Podjela štokavskog narječja[uredi VE | uredi]

Štokavsko se narječje klasificira prema dvama načelima: radi li se o novoštokavskom ili nenovoštokavskom (katkad nazvanom staroštokavskom) dijalektu, te o refleksu praslavenskoga fonema jat, što se često u latinici bilježi kao ě.

Nenovoštokavski[uredi VE | uredi]

Slavonski[uredi VE | uredi]

Slavonskim dijalektom se govori u dijelovima Slavonije. Miješanoga refleksa jata, ikavsko/ekavsko/jekavski, u slavonskome dijalektu prevladava ikavski refleks jata. Izvorni govornici su uglavnom Hrvati.

Istočnobosanski[uredi VE | uredi]

Istočnobosanski ili šćakavsko-jekavski je stari bosanski dijelekt kojim se govori na širem području koje uključuje Sarajevo, Tuzlu, dio Posavine i govori u poriječju Fojnice, te u bosansko-hrvatskim iseljeničkim oazama oko Virovitice, Hrvatske Kostajnice i nekim hrvatskim naseljima u Madžarskoj. Uglavnom je jekavski, uz pojedinačne ikavske i ekavske reflekse jata. Karakteristika mi je izgovorna skupina –šća mjesto –šta u novoštokavštini (kliješća/kliješta). Izvorni govornici su uglavnom Bošnjaci i Hrvati, te manji dio Srba na području planine Ozren.

Kosovsko-resavski[uredi VE | uredi]

Staroštokavski ekavski ili kosovsko-resavski govori se na području dijela sjevernoga Kosova i sjeveroistočne Srbije. Zadržao je i neke arhaične oblike u morfologiji, napose u sklonidbi. Izvorni govornici su u velikoj većini Srbi.

Zetsko-sandžački[uredi VE | uredi]

Staroštokavski jekavski ili zetsko-sandžački govori se u istočnom dijelu Crne Gore i jugozapadnom dijelu Srbije, povijesnoj Raškoj koja je za doba turske vladavine dobila ime Sandžak. Jedna od specifičnosti je i dosta često sekundarno jotovanje (npr. đevojka), katkad uz pojavu novih fonema (/ś/, /ź/). Izvorni govornicu su uglavnom Crnogorci, Bošnjaci i Srbi.

Novoštokavski[uredi VE | uredi]

Bosansko-dalmatinski ili novoštokavski ikavski[uredi VE | uredi]

Ovaj se dijalekt još naziva zapadnim. Njime se govori u velikom dijelu BiH, Hrvatskoj, Srbiji (Vojvodina) te kod nekih hrv. manjina u Mađarskoj te u Italiji.
U BiH se govori u zap. Hercegovini, jednom dijelu južne Bosne, sve do područja Jajca i područja sjeverno od Travnika i Zenice, zatim zapadno i sjeverozapadno od Livna, oko Dervente i Bihaća te u mnoštvu manjih enklavica.
U Hrvatskoj se govori ponajviše na jugu. Od sjeverozapada Zagore do Opuzena i Metkovića. Ponegdje se tim dijalektom govori i u priobalju, kao što je Split i okolica, Makarsko primorje, podvelebitska sela, zap. i jugozapadna Lika, predjeli prema Kordunu, u Gorskom kotaru (Lič i okolica, Mrkopalj, Sunger), u Slavoniji Vuka, Široko Polje, Punitovci i Dragotin.
U Vojvodini se govori na sjeveru i sjeverozapadu Bačke - gradovi Subotica i Sombor s okolicom.
Ova cjelina se nastavlja u Mađarsku, u mađarski dio Bačke i okolicu Baje. Izdvojene enklave Hrvata u Andzabegu i Erčinu govore zapadnim dijalektom.
U Italiji novoštokavskom ikavicom govore moliški Hrvati [1].

Dubrovački dijalekt[uredi VE | uredi]

Nekad je ovaj dijalekt bio posebnim, a danas je dijelom ijekavskog novoštokavskog dijalekta (članak Josipa Lisca u "Vijencu" Matice hrvatske).

Hercegovački ili novoštokavsko (i)jekavski[uredi VE | uredi]

Vojvođansko-šumadijski ili novoštokavski ekavski[uredi VE | uredi]

Neki srpski jezikoslovci su napravili od ovih dvaju narječja jedno, dok se hrvatski jezikoslovac Miro Kačić tome protivio, smatravši to dvoje zasebnim narječjima.

Političko-povijesna i nacionalna dimenzija sporova o štokavštini[uredi VE | uredi]

Prijepori o »nacionalnoj pripadnosti« štokavskoga narječja počinju s rođenjem slavistike kao jezikoslovne discipline u početku 19. stoljeća. U prijašnjim se razdobljima auktori djela napisanih na nekom štokavskom dijalektu (ili mješavini nekoliko njih) nisu previše obazirali na ime jezika kojim pišu, tako da je prevladavalo knjiško ilirsko ime, imaginacijom vezano za drevni Ilirik, te slovinsko, što bijaše u južnoslavenskim uvjetima neka vrst renesansno-baroknoga panslavizma katoličke provenijencije (Vinko Pribojević, Mavro Orbini). Uz ta su imena za štokavski vernakular bila dominirala nacionalna imena (hrvatsko), područna ili regionalna (dubrovačko, bosansko, bošnjačko, slavonsko, dalmatinsko…). Prijegledi tiskanih knjiga napisanih na štokavskome vernakularu do početka Hrvatskoga narodnoga preporoda (1832.) jasno pokazuju da prevladava ilirsko ili slovinsko ime, uz mjestimično hrvatsko u dubrovačkih renesansnih i baroknih pjesnika. Taj jasni oris situacije prekida srpski jezični i uljudbeni reformator Vuk Karadžić u prvoj trećini 19. stoljeća, pokušavši protegnuti isključivo srpsko narodnosno ime za sav do onda napisani korpus na štokavskome vernakularu, kako na polju umjetničke književnosti, tako i leksikografije i gramatikologije te, posebice, narodnih umotvora što ih je skupljao (v. srpsko-hrvatski jezik; bosanski jezik). Na to je bio potaknut pansrpskim tvrdnjama što bijahu u temeljima rane slavistike (v. srpskohrvatski_jezik_(povijest)), a i vlastitom nacionalno-političkom ideologijom koja se oblikovala upravo u takovom ozračju. Bit je svih sporenja oko pitanja: »što je po nacionalnoj pripadnosti izvorni govornik nekog od dijalekta iz spektra govora u južnoslavenskome kontinuumu?«, što ga ovo, po mišljenju kabinetskih filologa, ali i književne inteligencije, ima i treba imati u nacionalnom samoodređenju Slovenaca, Hrvata, Srba, Bošnjaka-Muslimana, Crnogoraca i Bugara. Ne shvaćajući da je štokavsko narječje po svojoj naravi višenarodno, tj. da izvorni govornici toga narječja i njegovih dijalekata pripadaju raznim etnosima (poput govornika Plattdeutscha), većim je dijelom 19. stoljeća buktila snažna polemika u kojoj su sudjelovali Vuk Karadžić, Pavel Šafaržik, Bogoslav Šulek, Ante Starčević, Josef Dobrovsky, Đuro Daničić, Vatroslav Jagić, a koja se u nekim vidovima protegnula i u 21. stoljeće, poglavito u stavovima ekstremističkih srpskih lingvista koji niječu identitet i postojanje hrvatskog i bošnjačkoga jezika. Također, nazivi za štokavsko narječje i njegove dijalekte su se mijenjali tijekom vremena: često su nazivi »ilirski jezik« (iako je to ime označavalo i kajkavsko i čakavsko narječje, a nekda i slovenski jezik), zatim »bosanski jezik« (u nekoliko slučajeva baroknoga i klasicističkoga Dubrovnika, te Slavonije u 18. stoljeću), a u 19. stoljeću najčešće štokavsko narječje. Razvrstano po refleksima jata, ikavsko-štokavski je nazivan zapadni dijalekt, jekavsko-štokavski južnim, a ekavsko-štokavski istočnim. Jekavsko štokavski je u 19. stoljeću često zvan i »hercegovačkim«, dok je od sredine 20. stoljeća čest naziv »istočnohercegovački« ili »istočnohercegovačko-krajiški« dijalekt - naziv što ga je uveo utjecajni srpski lingvist Pavle Ivić. Dio modernih hrvatskih lingvista mišljenja je da je to Ivićevo imenovanje bilo poglavito nacionalno-politički motivirano, kao i njegovo nijekanje zasebnosti torlačkoga narječja što ga je uvrstio među nenovoštokavske dijalekte.

Opće značajke štokavskoga narječja[uredi VE | uredi]

Ime potječe od upitne zamjenice što. Od tri narječja kojima govore Hrvati, ovo je najrasprostranjenije; njegovo se područje znatno proširilo u vrijeme migracija izazvanih osmanskim osvajanjem hrvatskih zemalja (od 15. stoljeća) na štetu čakavskoga i kajkavskog narječja.

Glavne značajke većine štokavskih govora su:

  • zamjenica što
  • prijelaz ǫ u u (put, ruka)
  • prijelaz slogotvornog l u u (vuk, sunce)
  • zamjena poluglasa s a (pas, magla)
  • zamjena l s o (u nekim dijalektima a) na kraju sloga (pisal > pisao, govoril > govorio, govorija)
  • većinom gubljenje h (oću,ajde)
  • naglasak "pomaknut" s posljednjega sloga
  • nenaglašene dužine i drugo.

Glavnina dijalekata štokavskog ima sljedeći sustav suglasnika[2] (pisan standardnim pisanjem štokavskog, u IPA zapisu se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, ljevi predstavlja bezvučni a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe labijalni koronalni dorsalni
Način tvorbe bilabijalni labiodent. alveolarni postalv. palatalni velarni
nazali      m        n      nj  
plozivi p   b t   d   k   g
frikativi   (f)      s   z š   ž   (h)     
afrikate   c       č   ć   đ  
aproksimanti      v        j  
vibranti      r
lateralni aproks.    l      lj  


U dijelu štokavskih govora, otprilike od 16. stoljeća razvile su se značajke zbog koji se ti govori nazivaju novoštokavskima. Glavne su novoštokavske značajke:

  • novo naglašavanje
    • četveronaglasni sustav
    • na unutarnjim slogovima samo uzlazni naglasci
    • posljednji slog bez naglaska
    • nenaglašena dužina samo iza naglaska
  • umetanje -ov-/-ev- u sklonidbi dijela imenica muškoga roda (krajevi/putovi; takozvana duga množina)
  • izjednačavanje padeža u množini (na primjer dativ množina selima, lokativ (o) selima, instrumental selima).

Hrvatska štokavština[uredi VE | uredi]

Izvan granica Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (u kojoj su Hrvati autohton živalj i konstitutivan narod) Hrvati štokavci žive u Srbiji (Srijem, Bačka), Crnoj Gori (Boka kotorska), Rumunjskoj (Rekaš, Krašova), Mađarskoj (na lijevoj obali Drave, u Bačkoj, Podunavlju i Bajskom trokutu te nešto na zapadu), a štokavski su u osnovi i govori moliških Hrvata u Italiji.

Hrvatski štokavski govori od početka dijalektoloških proučavanja južnoslavenskih govora uobičajeno su prikazivani u sklopu dijalektalnoga stanja takozvanog središnjega idioma pa su dosadašnje klasifikacije štokavskih govora i njihovi nazivi proistekli iz tih okvira. Po klasifikaciji koja uzima u obzir reflekse nekadašnjega glasa jat, /ě/, naglasne značajke, rasprostranjenost glasovnoga skupa /šć/ i, naravno, područje na kojem se govori, Hrvati štokavci govornici su nekoga od sljedećih četiriju dijalekata:

Štokavski dijalekti u Hrvatskoj i BiH, ekavske srijemske enklave su uključene u slavonski
  1. slavonskog dijalekta (staroštokavski ikavski)
  2. zapadnog (bosansko-zapadnohercegovačko-dalmatinskog, novoštokavski ikavski) dijalekta
  3. istočnohercegovačkog dijalekta (novoštokavski jekavski)
  4. istočnobosanskog dijalekta (staroštokavski, šćakavski jekavski)

Udio Hrvata među govornicima drugih štokavskih govora relativno je malen.

Po refleksu jata /ě/ štokavski se govori dijele na

  1. ikavske (na primjer lip, prititi, uvik)
  2. ekavske (lep, pretiti, uvek)
  3. jekavske (lijep, prijetiti, uvijek)

Hrvati štokavci pretežitim su dijelom:

  • ikavci (u Dalmaciji, Bosni, zapadnoj Hercegovini, u dijelu Like i Slavonije, na Kordunu) i
  • jekavci (u jugoistočnoj Hercegovini (Popovo polje, Stolac), u Dubrovniku, Konavlima, Boki te u području od, otprilike, srednje Bosne do Posavine (istočnobosanski dijalekt), sa središtima kao što su Fojnica, Kiseljak, Kreševo, Olovo,Vareš, Kakanj, Žepče, Zavidovići, Tuzla, te bosansko-hrvatskim iseljeničkim oazama u Hrvatskoj Kostajnici, Virovitici i Pečuhu (Pecs)).
  • Među štokavcima ekavcima udio je Hrvata neznatan (danas već prilično narušena ekavska oaza jugozapadno od Vinkovaca, Srijem, dijelom Bačka).

Štokavsko narječje postalo je jezikom hrvatske književnosti potkraj 15. i početkom 16. stoljeća prvo na hrvatskome jugu gdje će se štokavsko-južnočakavsko dvojstvo (s brojnim međusobnim utjecajima) održati do polovice stoljeća.

Prva su djela pisana štokavskim književnim jezikom nastala u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić, Dominko Zlatarić, Marin Držić) kojemu su se ubrzo pridružile Bosna i Dalmacija (s književnom djelatnošću svojih franjevaca od Matije Divkovića nadalje), a u početku 18. stoljeća i Slavonija (najistaknutiji su autori Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić i Junije Palmotić u Dubrovniku, Andrija Kačić Miošić u južnoj Dalmaciji i Matija Antun Relković u Slavoniji).

Proučavanje hrvatskih štokavskih govora započelo je u osamdesetim godinama 19. stoljeća. Dosada je objavljen niz rasprava i studija o raznim aspektima štokavštine i o pojedinim štokavskim govorima koje su napisali Pero Budmani, Milan Rešetar (Der štokavische Dialekt, Beč, 1907.), Stjepan Ivšić (Današnji posavski govor, 1913.), Josip Hamm (Štokavština donje Podravine, 1949.), Dalibor Brozović (Govor u dolini rijeke Fojnice, 1957.), Stjepan Sekereš, Mate Šimundić (Govor Imotske krajine i Bekije, 1971.), Božo Finka i Antun Šojat (Hrvatski ekavski govori jugozapadno od Vinkovaca, 1975.), Josip Baotić, Stjepan Vukušić.

Gramatički opis štokavštine započeo je gramatikom Bartola Kašića (Institutionum linguae illyricae libri duo, Rim, 1604.), a nastavljen je do 1836. gramatičarskim (slovničarskim) radom niza auktora iz svih štokavskih krajeva:

Štokavski leksik donose praktički svi dopreporodni hrvatski rječnici, neki u manjoj mjeri, a drugi veoma obilno (Kašić, Mikalja, Belostenec, Stulli).

Štokavska dijalektalna književnost afirmira se tek u novije vrijeme u jasnoj oprjeci prema standardnoj štokavštini (pjesništvo Vanje Radauša).

Najstariji spomenici[uredi VE | uredi]

Štokavski dijalekti danas u Hrvatskoj i među Hrvatima u BiH

Najstariji jezični spomenici štokavštine sadrže pomiješani onodobni štokavski vernakular i starockrvenoslavenski jezik. Najveći dio otpada na diplomatske i trgovačke ugovore, a manji dio na vjerske obrednike i u kamenu klesanu epigrafiku. Dio lingvista smatra da je jedan od prvih štokavskih tekstova na vernakularu povelja Kulina bana iz 1189., dok su drugi mišljenja da se radi o starocrkvenoslavensko-štokavskoj mješavini. Do osmanske invazije u 15. stoljeću, većina ranoštokavskih tekstova-s različitim udjelom crkvenoslavenskoga- potječe iz područja sadašnjega Dubrovnika i južne Dalmacije, većega dijela Bosne i Hercegovine (povijesni Bosna , Hum, Završje, Donji Kraji,..), južne i zapadne Srbije, Kosova i većega dijela Crne Gore. Slavonija je jedno od štokavskih područja iz kojih nema tekstova iz razdoblja prije turske invazije. Ranoštokavski se spomenici ne mogu jednostavno i jednoznačno podijeliti po suvremenomu nacionalnomu »ključu«: iako je dio neprijeporno srpski, kao pravni propisi srpskih vladara u 14. i 15. stoljeću, a dio isto tako nesporno hrvatski (npr. dubrovački vjerski obrednici iz 14. stoljeća), velik se dio starijih tekstova, napose bosanske i humske pravne povelje, te prepiska Dubrovnika s bosanskom i srpskom državom, veoma često klasificiraju kao zajednična hrvatska, srpska, crnogorska i bošnjačka jezično-kulturna baština. Stupanj i profil pripadnosti nekoj kulturnoj sferi ovisi o nizu značajki za koje jezikoslovci još nisu usuglasili kriterije. Nakon turske invazije i izrazitije etno-konfesionalne diferencijacije što je poslužila kao temelj modernima nacijama, hrvatski štokavski tekstovi dolaze iz Dubrovnika, kopnene Dalmacije, Bosne, te, od 18. stoljeća, Slavonije i Srijema. Srpski i crnogorski spisi na štokavskom vernakularu potisnuti su reafirmacijom crkvenoslavenskoga u vjerskoj službi i drugim područjima života, no, prvi se tekstovi-izuzmemo li dio korespondencije raznih srpskih vladara i uglednika u 16. i 17. stoljeću- na narodnom jeziku pojavljuju u prvoj polovici 18. stoljeća. Bošnjačko-muslimanska adžamijska (alhamijado, aljamiado) književnost na narodnom jeziku, pisana modificiranim arapskim pismom, počinje u 16. stoljeću i traje, promjenjiva intenziteta, do sredine 19. stoljeća.


Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Glas Dalmacije Zadar: Profesor Lisac o govorima
  2. Dalibor Brozović: Suvremeni standardni jezik, u separatu Jezik srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1988.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Kolo Prilog poznavanju štokavskoga narječja i njegovih dijalekata
  • Kolo Josip Lisac: Štokavsko narječje: prostiranje i osnovne značajke
  • Croatia.ch Sanja Vulić: Odnos dijalekta i standardnoga jezika s posebnim osvrtom na Hrvate u Bačkoj
  • Kolo Josip Lisac: Proučavanja hrvatskih štokavskih organskih idioma