Štucanje

Izvor: Wikipedija


Štucanje je kontrakcija ošita (lat. diaphragma) koja se ponavlja nekoliko puta u minuti. Kod ljudi, brz upliv zraka u pluća uzrokuje zatvaranje epiglotisa stvarajući karakterističan "hik" zvuk. U medicini je poznato kao sinkrono lepršanje ošita ili engleski synchronous diaphragmatic flutter (SDF). Latinski je naziv singultus. Štucanje nije voljan čin i obuhvaća poseban refleksni luk.[1] Napadi štucanja obično prestaju sami bez intervencija. Međutim, kronično štucanje može zahtijevati medicinski tretman.

Uzroci[uredi | uredi kôd]

Štucanje uzrokuju poremećaji središnjeg i perifernoga živčanog sustava počevši od podražaja ili povrede freničnog nerva (nervus phrenicus - živac ošita) do toksičnih i metaboličkih poremećaja navedenog sustava. Nastanu i nakon uzimanja alkoholnih i gaziranih pića i začinjene hrane. Smijeh i brzo jelo mogu biti uzrok štucanju. Kemoterapija je navedena kao jedan od uzroka štucanja.[2][3]

Filogenetska hipoteza[uredi | uredi kôd]

Christian Straus i suradnici sa Sveučilišta u Calgaryju pretpostavili su da je štucanje ostatak refleksa koji imaju vodozemci koji jednostavno gutaju zrak i vodu koristeći refleks koji odgovara refleksu štucanja kod sisavaca.[4] Kao potvrdu ovoj hipotezi navodi podatak da se tijekom fetalnog razvoja refleks štucanja razvije prije refleksa disanja. Prema tome štucanje bi bilo preteča normalne funkcije disanja.

Tretman[uredi | uredi kôd]

Štucanje

Problemi sa slušanjem datoteke? Pogledajte pomoć.

Obično prestaje bez terapije. Postoje brojni tretmani u narodu kao što su prepadanje, pijenje vode, žličice octa, maslaca od kikirikija i slično. Stavljanje šećera pod jezik citirano je 1971. u časopisu New England Journal of Medicine.[5]

Štucanje se liječi lijekovima ako je izraženo i ne prestaje spontano. U jedne djevojke štucanje je trajalo čak 5 tjedana bez prestanka.[6] Haloperidol (Haldol, anti-psihotik i sedativ), metoclopramide (Reglan, gastrointestinalni stimulant), i chlorpromazine (Thorazine, jak antipsihotik) se koriste za terapiju dugotrajnih i upornih štucavica. U težim i rezistentnim slučajevima, baclofen, anti-spasmodik, je ponekad potreban za supresiju štucanja. Učinkovit tretman sa sedativima često zahtijeva dozu koja pacijentu pomuti svijest i učini ga letargičnim. Stoga, liječiti singultus lijekovima nije moguće tijekom dužeg vremenskog perioda jer pacijent ne može voditi aktivan život dok prima navedene medikamente. Perzistentno i uporno štucanje zbog poremećene ravnoteže elektrolita, manjak kalija (hipokalemija i natrija hiponatremija) može se popraviti pijenjem pića koja sadrže natrij, kalij i bikarbonate. Karbonati olakšavaju resorpciju kalija, ali u nekih ljudi mogu izazvati štucanje.

Ocat kapan u nos je pomogao trogodišnjoj japanskoj djevojčici. Ocat može stimulirati stražnju stjenku ždrijela gdje se faringelni ogranak glosofaringealnog živca nalazi. To je aferentni dio refleksa štucanja.[7] Dr. Bryan R. Payne, neurogirurg s Louisiana State University u New Orleansu, imao je početnih uspjeha kada je ugradio stimulator nerva vagusa (živac lutalica) u gornji dio prsnog koša. Vagus je ritmično stimuliran električnim impulsima. Food and Drug Administration (FDA), služba za davanje uporabnih dozvola za lijekove i medicinsku opremu, odobrila je uporabu vagus simulatora za liječenje epilepsije (padavice) u pojedinih pacijenata.[8]

Socijalni i kulturološki aspekt[uredi | uredi kôd]

Amerikanac Charles Osborne štucao je 68 godina, od 1922. do 1990., što mu je omogućilo da se nađe u Guinnessovoj knjizi rekorda kao čovjek koji je najduže štucao.[9]

Tinejdžerica iz države Washington, Cheyenne Motland, štucala je oko 50 puta u minuti više od 5 tjedana.[10] Njen neurolog je sugerirao da možda boluje od Touretteovog sindroma, i da je štucanje upravo "tik" koji je osobitost ovog sindroma.[11]

Christopher Sands iz Ujedinjenog Kraljevstva je štucao tri godine dok nije otkriveno da ima tumor mozga. Nakon uklanjanja dvije trećine tumora štucanje je prestalo.[12]

Također pogledajte[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Wilkes, Garry. 2. kolovoza 2007. Hiccups. eMedicine. Medscape. Pristupljeno 22. travnja 2009.
  2. Hiccups, Information about Hiccups. Faqs.org. Pristupljeno 12. siječnja 2010.
  3. Hiccups: Adverse Reaction to Chemo. Annieappleseedproject.org. 15. svibnja 2002. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. lipnja 2010. Pristupljeno 12. siječnja 2010.
  4. Straus, C.; Vasilakos, K; Wilson, RJ; Oshima, T; Zelter, M; Derenne, JP; Similowski, T; Whitelaw, WA. Veljača 2003. A phylogenetic hypothesis for the origin of hiccough. BioEssays. 25 (2): 182–188. doi:10.1002/bies.10224. PMID 12539245. 10.1002/bies.10224. Pristupljeno 20. srpnja 2007. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  5. Boswell, Wendy. 25. ožujka 2007. MacGyver Tip: Cure hiccups with sugar. The People's Pharmacy (Lifehacker). Inačica izvorne stranice arhivirana 2. prosinca 2009. Pristupljeno 30. studenoga 2009.
  6. Teen's hiccups stop after five weeks. ABC News Online. 2. ožujka 2007.
  7. Iwasaki, N. Svibanj 2007. Hiccup treated by administration of intranasal vinegar. No to Hattatsu. 39 (3): 202–5. PMID 17515134
  8. Schaffer, Amanda. 10. siječnja 2006. A Horrific Case of Hiccups, a Novel Treatment. New York Times. Pristupljeno 24. travnja 2008.
  9. Survivor of 68-Year Hiccup Spell Dies Sunrise Edition: 2.B. izdanje. Omaha World-Herald. 5. svibnja 1991.
  10. Florida girl hiccuping again after returning to school. msnbc.msn.com. 16. ožujka 2007.
  11. Hiccup Girl: "I have Tourette's". WTSP-TV, tampabays10.com. 10. siječnja 2008.
  12. So does holding your breath REALLY banish hiccups?. The Sun. 8. svibnja 2008.