Željko Ražnatović
Željko Ražnatović - "Arkan" (Brežice, 17. travnja 1952. - Beograd, 15. siječnja 2000.) bio je srpski kriminalac, državni agent, vođa paravojne postrojbe "Srpska dobrovoljačka garda", ratni zločinac, političar i predsjednik nogometnog kluba "Obilić"; svojevremeno je pokušao biti čelnom osobom nogometnog kluba "Priština".
Haaški sud je 31. ožujka 1999. podigao optužnicu protiv Ražnatovića. Ubijen je u beogradskom hotelu "Interkontinental", nastavivši niz u kojem su brojni srpski optuženici za ratne zločine, nakon podizanja optužnice protiv njih, iznenada umirali ili bili ubijeni.
Sadržaj |
Biografija[uredi]
Mladost[uredi]
Željko Ražnatović je rođen u Brežicama gdje je bio stacioniran njegov otac Veljko, časnik zrakoplovstva JNA.[1] Arkan je živio sa svojom majkom, komunističkom aktivisticom, i tri sestre. Roditelji su mu se razveli dok je bio mladić.[1] Otac ga je često tukao u mladosti. Tada je često bježao od kuće i činio različite delikventske prijestupe, a nerijetko je završavao po popravnim domovima. Postao je sitni kriminalac u tinejdžerskim godinama.
U Beogradu je džepario po ulici i obijao kioske pa ga je otac poslao da završi osmi razred u Domu za maloljetne prijestupnike u Novom Sadu. Tada je govorio kako bi želio postati zrakoplovac, ali su ga upisali u Pomorsku školu u Kotoru. Međutim, kao slijepi putnik ukrcao se na neki brod i stigao u Trst. Sa četvoricom vršnjaka taksijem je išao s kraja na kraj Jugoslavije i usavršio obijanje blagajni, krađu nakita i umjetničkih slika koje je kasnije prodavao. Njegova skupina uhvaćena je na djelu u Zagrebu. Proveo je tri godine maloljetničkog zatvora u Valjevu i šest mjeseci u Požarevcu.
Godine 1972. ilegalno je emigrirao na Zapad. Neke naznake govore da je taj "bijeg" zapravo namješten od jugoslavenske tajne službe.[nedostaje izvor] U inozemstvu je sreo veliki broj jugoslavenskih kriminalaca koji su kasnije ubijeni. Uzeo je nadimak "Arkan" po komičnom strip junaku. Kao naoružani pljačkaš i ubojica osuđivan je ili optuživan u Belgiji, Nizozemskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Italiji. Zatvoren je u Belgiji 1974. odakle je pobjegao 1977. Ponovo je uhićen u Nizozemskoj 1979., a ponovo je pobjegao 1981. Bio je ranjen u sudaru s policijom. Prošao je kroz desetke europskih zatvora, uključujući i onaj u Scheveningenu. Bio je na Interpolovoj listi 10 najtraženijih zločinaca.
Dok je bio mlad, često ga je izvlačio Stane Dolanc, političar iz Slovenije. Dolanc je bio šef jugoslavenske tajne policije i bliski suradnik Tita. Arkan je radio kao tajni agent 1973. a potom također kao državni ubojica.[2]
Arkan je bio prisiljen naučiti glavne europske jezike zbog posla kojim se bavio u Europi. Točno je govorio engleski, francuski i talijanski, a poznavao je njemački, švedski i nizozemski.
Vratio se u Jugoslaviju 1981. i nastavio sa zločinačkom karijerom, započinjavši ilegalne poslove. U studenom 1983. dva policajca su mu upala u kuću s namjerom da ga uhite. Uspio ih je raniti iz pištolja što ga je odvelo u zatvor. Međutim, dva dana poslije toga, zahvaljujući intervenciji Staneta Dolanca, pušten je iz pritvora.
Rat[uredi]
Pred raspad SFRJ Arkan je izašao u javnost kao vođa navijača beogradskog nogometnog kluba "Crvena zvezda".
Ubrzo se vraća u Hrvatsku nakon što je 1990. godine osnovao paravojnu formaciju "Srpska dobrovoljačka garda" (SDG). Po njegovoj tvrdnji, gardu je osnovao 11. listopada u manastiru Pokajnica sa grupom prijatelja, vođa "Delija".
Kao zanimljivost može se navesti da je bio zarobljen početkom Domovinskog rata, prije velikog napada JNA na Hrvatsku. On je sa svojom paravojnom skupinom sastavljenom od kriminalaca lakomo pokušao upasti u Hrvatsku na područje Banovine računavši na neorganiziranost i uspaničenost hrvatskog stanovništva, kako su srbijanski mediji prikazivali situaciju u RH.[nedostaje izvor] Međutim, suprotno njegovim očekivanjima, jednom rutinskom redarstvenom akcijom, snage hrvatskog MUP-a su kod Dvora na Uni uhitile tu skupinu i zaplijenile svu njezinu opremu dobivenu od srbijanskih krugova u JNA.[nedostaje izvor]. Vijest je objavljena 12. prosinca 1990.
Nakon šest mjeseci zatvora (iako je osuđen na pet godina), pod do danas nerazjašnjenim okolnostima, biva pušten iz zagrebačkog zatvora i vraća se u Beograd. Postoje razne, nepotvrđene teorije i tvrdnje, za koga ili za što je razmijenjen. Po jednim teorijama, razmijenjen je za dr Vesnu Bosanac, po drugim izvorima, za Antuna Kikaša, po trećim za milijun DEM, navodno dobivenih od samog Miloševića; u ovoj teoriji, to nije odobrio predsjednik Tuđman, nego nepoznata moćna osoba iz hrvatskog vrha je to učinila, uzevši novac sebi.
Nakon što je pušten, on i njegova SDG se prvi put pojavila na ratištu u Tenji pored Osijeka u lipnju 1991. Postrojba potom djeluje u razbojstvima diljem Hrvatske, uglavnom po Lici, Baniji, Kordunu i Dalmaciji. Stacioniran u Erdutu sa svojom jedinicom izvršio je ubojstva većeg broja mještana civila hrvatske i mađarske nacionalnosti u Dalju, Aljmašu i Erdutu. Dio programa "obuke" njegove postrojbe bilo je i ubijanje hrvatskih civila na okupiranom području na način da bi hrvatski civil bio doveden u kamp za obuku gdje bi ga pripadnici SDG smaknuli.
Srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu počinje 31. ožujka 1992. kada paravojne snage pod rukovodstvom Arkana i po naređenju Jovice Stanišića prelaza srpsko-bosanskohercegovačku granicu i napadaju grad Bijeljinu (koja je pala 4 travnja) s naređenjem da zastraši lokalno nesrpsko stanovništvo pogubljenjem većeg broja civila.[3]
U tom razdoblju se njegovoj postrojbi priključio i bivši pljačkaš prodavaonice športske opreme u Novom Beogradu[nedostaje izvor] Milorad Ulemek, kasnije osuđen kao organizator ubojstva Zorana Đinđića. Postrojba će u Bosni i Hercegovini djelovati sve do kraja rata. SDG je nasilno mobilizirala veliki broj Srba izbjeglih u Srbiju i slala ih u bazu SDG u Erdutu. Ražnatović je područje istočne Slavonije pretvorio u svoju paradržavu i bogatio se na krijumčarenju roba koje je nedostajalo u Srbiji zbog UN-ovih sankcija. Njegova je postrojba opljačkala veliki broj hrvatskih domaćinstava, tisuće kubika industrijskog drveta je nelegalno posječeno, a sve do reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, naftno polje "Đeletovci" je bilo pod njegovom kontrolom, odakle je ubirao veliki prihod, bespravno otuđujući hrvatska prirodna bogatstva, neometan i neposredno pred UNPROFOR-ovim postrojbama.
Nakon rata[uredi]
Oženio je poznatu srpsku pjevačicu Svetlanu Veličković - Cecu. Vodio je FK Obilić do titule prvaka SR Jugoslavije 1998.godine. Ubijen je u Hotelu Interkontinental u Beogradu.
Izjave[uredi]
„Da mi sudi Haag? To je smiješno. Baš me briga za njih. Uskoro bih ja mogao suditi njima.“
„Ja sam uvjeren da je ulazak u Zagreb jedini način da se definitivno obračunamo s ustaškom ideologijom - onda ću ja sasvim sigurno otvoriti jednu slastičarnu na Jelačića placu.“
Povezani članci[uredi]
- Jovica Stanišić - zapovjednik svih srpskih paravojnih formacija
Vanjske poveznice[uredi]
Izvori[uredi]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Željko Ražnatović. Moljac - Biografije.
- ↑ Serbs Attack Muslim Slavs and Croats in Bosnia
- ↑ REFERENDUM - ULOGA TZV. JNA I AGRESIJA NA BiH...
