Tisuću devetsto osamdeset četvrta

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s 1984. (roman))
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Tisuću devetsto osamdeset četvrta. Za druga značenja, pogledajte 1984. (razdvojba).
Tisuću devetsto osamdeset četvrta
Orwell1984hrv.jpg
naslovnica hrvatskog izdanja romana 1984.
Naziv izvornika Nineteen Eighty-Four
Autor George Orwell
Država Velika Britanija
Jezik engleski jezik
Vrsta djela distopija
politički roman
Rod
(stil, žanr)
znanstvena fantastika
Izdavač prvo izdanje na engleskom jeziku: Secker and Warburg, London
Datum (godina)
izdanja
8. lipnja 1949.
Vrijeme radnje 1984.
Mjesto radnje London, superdržava Oceanija
Glavni lik(ovi) Winston Smith

Tisuću devetsto osamdeset četvrta (eng. Nineteen Eighty-Four, naslov preveden i kao 1984.) znanstvenofantastični je roman koji je 1949. godine objavio britanski književnik George Orwell. Radnja romana, smještena u London istoimene godine opisuje futurističko totalitarno društvo čiji oligarhijski vlastodršci koriste najsuvremenija dostignuća tehnologije i psihologije da bi mase držali u pokornosti. Glavni lik romana je Winston Smith, sitni službenik u Ministarstvu istine zadužen za režimsku propagandu koji postaje razočaran svojim životom i pokušava izvesti pobunu koja završava njegovim uhićenjem i mučenjem.

Tisuću devetsto osamdeset četvrta je postao ne samo najpoznatiji Orwellov roman nego jedno od klasičnih djela distopije i jedan od najutjecajnijih romana 20. stoljeća. Često se smatra jednim od klasika moderne književnosti. Temeljen na autorovim iskustvima vezanim sa španjolskim građanskim ratom, odnosno Drugim svjetskim ratom i ideologijama fašizma i komunizma, roman je shvaćen kao upozorenje budućim generacijama, odnosno inspiracija mnogim književnicima, filozofima i političkim teoretičarima. Popularnost romana odrazila se i u mnogim jezicima u koje su ušle fraze iz romana kao što su novogovor i Veliki Brat. Ideje vezane s romanom često se nazivaju orvelovštinom.

Zaplet[uredi VE | uredi]

Radnja romana započinje godine 1984. u Londonu, nekadašnjem glavnom gradu Velike Britanije koja je nakon nuklearnog rata i revolucije postala dio Oceanije, svjetske superdržave kojom upravlja režim ingsoca pod vodstvom Velikog Brata. Glavni je lik Winston Smith, član vanjske partije i službenik Ministarstva istine zadužen za revizionističko "korigiranje" svih dokumenata i povijesnih izvora koji nisu u skladu s trenutačnim stavovima vodstva partije:

Wikicitati „Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć.“
()

Smith je godinama duboko akumulirao nezadovoljstvo kako svojim životom tako i režimom kojem služi te protiv njega počinje vlastitu pobunu prvo putem zabranjena pisanja dnevnika, a potom putem isto tako zabranjene ljubavne veze s Julijom, mehaničarkom zaposlenom u istom Ministarstvu.

Na Smitha i Juliju pažnju počinje obraćati O'Brien, tajanstveni član unutarnje partije koji im diskretno dostavi Teoriju i praksu oligarhijskog kolektivizma, knjigu koju je napisao revolucionarni vođa, a sada glavni državni neprijatelj Emmanuel Goldstein, koja detaljno opisuje i obrazlaže ideologiju režima i metode njegove vladavine. Smith i Julia vjeruju da Goldstein vodi Bratstvo disidenata koji će jednog dana srušiti režim ingsoca, odnosno da je O'Brien njegov član.

Kada Smitha i Juliju uhiti misaona policija i odvede u prostorije Ministarstva ljubavi, ispostavlja se ne samo da su vlasti sve vrijeme znali za njihove zabranjene aktivnosti nego i da je O'Brien u stvari režimski agent provokator. Smith je podvrgnut mučenju koje vodi upravo O'Brien, a kojem je glavni cilj "preodgojiti" Winstona Smitha u poslušnog i odanog podanika.

Wikicitati „Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice - unedogled.“
()

Nakon dolaska u sobu 101 gdje ga O'Brien suočava s njegovim najintimnijim strahovima i traumama – štakorima, Smith se odriče ne samo pobune nego i ljubavi prema Juliji. Nakon toga ga puštaju iz zatočeništva i Smith, lišen ikakve nade i potpuno slomljen, priznaje sebi da "voli Velikog Brata".

Povijest i naslov[uredi VE | uredi]

Wikicitati „Vjerujem, ako se ne borimo protiv njega, da bi totalitarizam mogao uspjeti bilo gdje.[1]
()
George Orwell

George Orwell borio se 1937. u Španjolskom građanskom ratu protiv Francovih pristaša kao član ljevičarske ali protustaljinističke Radničke stranke marksističkog ujedinjenja (POUM). On je krenuo u borbu protiv Francovih fašista, ali je ostao zatečen i neugodno iznenađen totalitarnom strujom koja se pojavila i s prostaljinističkim frakcijama u Španjolskoj koje su se okomile na POUM.[2] Poučen tim iskustvom, o kojem nitko u Ujedinjenom Kraljevstvu nije htio govoriti, Orwell je zamislio koncept ovog romana još 1944. te ga je tri godine kasnije napisao u velikom dijelu na škotskom otoku Juri od 1947. do 1948., usprkos tomu što je tada bolovao od tuberkoloze.[3] Hladna zima u tom razdoblju još mu je pogoršala stanje, ali mu je velika pomoć bila sestra Avril koja se brinula da ima tople obroke.[4] Godine 1947. imao je gotov sinopsis, ali nije bio zadovoljan te je izjavio da će "vjerojatno morati ponovno napisati dvije trećine."[4] Dana 4. prosinca 1948. poslao je završnu inačicu romana izdavaču Secker & Warburgu te je tako Tisuću devetsto osamdeset četvrta objavljena 8. lipnja 1949., godinu dana prije njegove smrti.[5][6] Osobna bilješka izdavača zabilježila je: "Ako ne možemo ovo prodati u barem 15 do 20 tisuća kopija, trebalo bi nas strijeljati."[4] Do 1989. Životinjska farma i Tisuću devetsto osamdeset četvrta rasprodane su u više od 40 milijuna primjeraka te prevedene na više od 60 jezika diljem svijeta, više nego ijedan engleski roman u to doba.[7] Naslov romana, njegove teme, novogovor i autorovo prezime s vremenom su postali simboli za državne pokušaje kontrole i uplitanje u privatni život građana, dok pridjev "orvelovski" opisuje totalitarnu distopiju u kojoj vlada želi imati potpunu kontrolu i potisnuti sve svoje građane. Orwellov satirični novogovor ukazuje na dvoličnost države: primjerice, Ministarstvo ljubavi (Miniljub) nadgleda mučenja i ispiranje mozgova, Ministarstvo obilja (Minioblj) nadgleda glad i mjere štednje, Ministarstvo mira (Minimir) nadgleda ratne napore a Ministarstvo istine (Minist) nadgleda i upravlja propagandom i povijesnom revizijom.

Posljednji čovjek Europe bio je jedan od prvotnih naslova romana, ali u pismu 22. listopada 1948. svom nakladniku Fredricu Warburgu, osam mjeseci prije izdavanja, Orwell je već tada pisao o oklijevanju između tog naslova i Tisuću devetsto osamdeset četvrte.[8] Tisuću devetsto osamdeseta i Tisuću devetsto osamdeset druga također su bila dva radna naslova.[4] Warburg je izjavio sljedeće nakon što je pročitao Tisuću devetsto osamdeset četvrtu prije objavljivanja: "Ovo je jedna od najstrašnijih knjiga koju sam ikada pročitao. Surovost Swifta prešla je na njegova nasljednika koji gleda na život i zaključuje da postaje sve nepodnošljiviji... To je odlična knjiga, ali se molim da ću biti pošteđen čitanja nečeg sličnog u budućnosti".[9] Winston Churchill pročitao je knjigu dva puta dok je bio na bolovanju.[4] Nakon što je roman stekao ogroman ugled Warburg je priznao da nije mogao ni predvidjeti "koliki je golemi pokret misli pokrenuo Orwell".[9] Orwell je o Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj izjavio sljedeće:

Wikicitati „Moj najnoviji roman nije napad na socijalizam niti na britanske laburiste (koje podupirem) nego razotkrivanje perverzija koje su moguće u centraliziranoj ekonomiji, a koje su već dijelom uspostavljene u komunizmu i fašizmu.[9]
()

Orwell je pažljivo pratio povijest i stanje svijeta 1940-ih te ga je zabrinjavala totalitarna tendencija SSSR-a, koja je postala "prijetnja demokratskom socijalizmu". Upitan da li je "djetinjasto i nepotrebno brinuti se o totalitarnoj budućnosti", Orwell je zapisao da je njegov tadašnji svijet (1940-e) bio noćna mora za stanovnike Europe prije 20 godina te se zapitao kakvu bi moć imao vladar koji bi mogao promijeniti prošlost.[10]

Neki smatraju da je naslov samo inverzija zadnje dvije brojke godine u kojoj je roman napisan - 1948. je tako postala 1984.,[11] dok drugi navode da protagonist Smith ima 36 godina u radnji što je točno 1984. ako se uzme da se rodio 1948. Drugi izvori smatraju da je naslov aluzija na britansko Fabijansko društvo osnovano 1884.[4] Postoji i teorija da je to aluzija na roman The Iron Heel koji je napisao Jack London (u njemu politički pokret počinje s radom 1984.) ili priču The Napoleon of Notting Hill smještenu u 1984. koju je napisao G. K. Chesterton, jedan od Orwellovih najdražih pisaca.[4] Veliki utjecaj na Orwella prilikom pisanja priče bio je slični ruski ZF-roman Mi koji je 1924. napisao disident Jevgenij Zamjatin.[12][13][14] Neki su uočili i sličnosti s distopijskim romanima Vrlim novim svijetom koji je 1932. napisao Aldous Huxley; Kallocainom koji je 1940. napisala Karin Boye i Fahrenheitom 451 koji je dvije godine poslije, 1951., napisao Ray Bradbury.[15] Mark Hillegas navodi da su Orwella nadahnula i futuristička djela H. G. Wellsa, ali s izuzetkom da je Wells zamišljao utopiju, dok je Orwell zamišljao distopiju.[16]

Status autorskog prava[uredi VE | uredi]

Roman će ući u javno vlasništvo u EU-u i Rusiji 2020., a u SAD-u 2044.[17] iako je već u javnom vlasništvu u Kanadi, Južnoafričkoj Republici, Argentini, Australiji i Omanu.

Pozadina[uredi VE | uredi]

tri društvene klase Tisuću devetsto osamdeset četvrte

Tisuću devetsto osamdeset četvrta odigrava se u Oceaniji, jednoj od preostalih triju supersila koje su podijelile svijet nakon svjetskog rata. Radnja se odigrava na Aeropisti jedan, bivšoj Engleskoj, tj. Londonu. Plakati vođe partije, Velikog Brata, s naslovom "Veliki Brat te gleda" dominiraju gradom, dok rasprostranjeni telekrani (TV-uređaji koji primaju i emitiraju signale) promatraju privatne i javne živote stanovništva. Društvo se dijeli na tri klase:

  • (I) gornja klasa, uža partija, elita koja vlada većinom. Čine otprilike 2 % stanovništva[18]
  • (II) srednja klasa, šira partija, koja radi za elitu i čini otprilike 13 % stanovništva
  • (III) donja klasa, tzv. prolovi (kratica za proletarijat), koji čine 85 %[19] stanovništva te su neobrazovana radna klasa.

Partija je jedina stranka, dio vlade, te upravlja stanovništvom putem četiriju ministarstava: Ministarstvo ljubavi (Miniljub) nadgleda mučenja i ispiranje mozgova, Ministarstvo obilja (Minioblj) nadgleda glad i mjere štednje, Ministarstvo mira (Minimir) nadgleda ratne napore a Ministarstvo istine (Minist) nadgleda i upravlja propagandom i povijesnom revizijom.[20]

Protagonist je Winston Smith, član šire partije koji radi za Ministarstvo istine kao urednik u reviziji povijesnih arhiva da bi se prošlost "korigirala" u skladu s politikom partije koja se stalno mijenja. Neke osobe se čak potpuno brišu iz arhiva jer vlast ne želi da se zna da su ikada i postojali.[21]

Priča počinje 4. travnja 1984. u 13 sati iako Smith nije siguran da li je to stvarni datum jer režim ima naviku stalno manipulirati poviješću. Smith čita knjigu Teorija i praksa oligarhijskog kolektivizma koju je napisao otpadnik Emmanuel Goldstein te time daje pobližu povijest svijeta u kojem se radnja odvija. Implicira se da se prije dogodio atomski rat nakon čega je izbio građanski rat da bi partija napokon pobijedila i uspostavila poredak koji joj odgovara.

Fiktivni univerzum[uredi VE | uredi]

Svijet[uredi VE | uredi]

fiktivni svijet 1984. podijeljen na tri države: Oceaniju označenu ružičasto, Euraziju označenu tamnoplavo i Orijentaziju označenu svijetloplavo

Svijet u kojem živi Winston Smith podijeljen je, po navodima Teorije i prakse oligarhijskog kolektivizma, na tri suparničke superdržave:

Područje okvirno smješteno u paralelogramu između Tangera, Brazzavillea, Darwina i Hong Konga, takozvano je "sporno područje" za koje sve tri države vode stalni rat, a ono također služi kao glavni izvor jeftinih sirovina i radne snage.

Takva podjela svijeta okvirno je nastala u periodu između 1945. i 1960. kada su SAD nasilno anektirale nekadašnji Britanski Imperij i zemlje Latinske Amerike, SSSR okupirao Europu,[22] dok se Istazija razvila nešto poslije, ujedinjenjem Kine i Japana. Za sve tri države karakteristično je da su im vladajuće ideologije i načini vladanja gotovo identični; međusobni sukob u pravilu je ograničen i zapravo ima simbiotsku narav jer bi potpuna pobjeda, odnosno nestanak vanjskog neprijatelja lišio njihovo stanovništvo objekta nezadovoljstva.

Oceanija[uredi VE | uredi]

Oceanija je jednopartijska država u kojoj se gotovo sva ekonomska aktivnost nalazi u rukama države, a kultura je pod strogim nadzorom. Britanija je u Oceaniji dobila novo ime - "Aeropista jedan", a njezino stanovništvo živi u krajnjem siromaštvu s povremenim napadima raketnim bombama.

Društvo je strogo podijeljeno na tri klase. Najveći dio (cca. 85 %) čini niža klasa ili prolovi, koji žive u siromaštvu i obavljaju fizičke poslove, nemaju nikakvo obrazovanje ali, s druge strane, uživaju određenu slobodu "da žive kao životinje". Srednju klasu čine članovi vanjske partije koji obavljaju intelektualne ili birokratske poslove; uglavnom žive u državnim stanovima i predmet su najžešće represije. Višu klasu (oko 2 %) čini unutarnja partija čiji članovi uživaju u luksuzu i imaju vlastite robove.

Nadahnuće za Tisuću devetsto osamdeset četvrtu[uredi VE | uredi]

prije
poslije
Klasičan primjer sovjetske "neličnosti": nekadašnji narodni komesar Nikolaj Ježov retuširan sa službenih fotografija nakon što je pao u nemilost 1930-ih.

Orwell je nadahnuće za pisanje crpio iz raznih izvora, ali ponajviše iz totalitarnih tendencija SSSR-a i Trećeg Reicha.[23] Izjava "2 + 2 = 5", koja se koristi za mučenje Winstona Smitha tijekom ispitivanja, bio je slogan boljševičke partije za drugi petogodišnji plan, koji je ohrabrivao ispunjavanje petogodišnjeg plana za samo četiri godine. Slogan je bio vidljiv po moskovskim kućama, reklamnim panelima i drugim lokacijama.[24] Podjela svijeta na tri supersile djelomično se temelji na Teheranskoj konferenciji 1944.: Isaac Deutscher, suradnik Observera, navodi da je Orwell bio uvjeren da su tom konferencijom "Staljin, Churchill i Roosevelt svjesno odlučili podjeliti svijet".[4]

Mijenjanje savezništva Oceanije između Eurazije i Istazije podsjeća na mijenjanje savezništva između SSSR-a i Trećeg Reicha tijekom pakta o nenapadanju 1940-ih. Kada su Ujedinjeno Kraljevstvo i SSSR postali saveznici 1941., Orwell je uočio kako se savezništva mogu lako promijeniti u slučaju koristi: "Odvratno je što je taj ubojica (Staljin) sada odjednom na našoj strani, a sve čistke itd. odjednom su zaboravljene".[25] Nakon poraza Trećeg Reicha Orwell je radio za Observer te je posjetio razne zarobljeničke logore i uočio da su neki Rusi promijenili strane te su se borili za Nijemce.[26]

Opis Emmanuela Goldsteina s kozjom bradicom podsjeća na Lava Trockog. Goldsteinova knjiga podsjeća na parodiju stvarne Trockine knjige Izdana revolucija iz 1937. koja je kritizirala Staljinov model Sovjetskog Saveza.[27] Gwyneth Roberts smatra da je uzor za Goldsteina bio i ljevičar Andres Nin, španjolski vođa POUM-a s kojim se Orwell borio u Španjolskom građanskom ratu, a koji je govorio da je Staljin izdao vrijednosti socijalizma. Nina su poslije smaknuli sovjetski agenti.[28]

Sveprisutnost Velikog Brata, koji na plakatima ima brkove, podsjeća na kult ličnosti, možda Staljinov ili Hitlerov.[29] Vijesti Oceanije naglašavaju rekordne brojke produkcije baš kao i u SSSR-u gdje su se glorificirale tvornice i osobe koje su postigle nove rekorde u proizvodnji.

Mučenja Ministarstva ljubavi podsjećaju na procedure NKVD-a i njihove metode ispitivanja,[30] Orwellovi "špijuni", djeca i mladež koje su učili da paze na neprijatelje države, temelji se na mladim sovjetskim pionirima koji su tražili "neprijatelje ljudi" te ih izdavali NKVD-u. Te su aktivnosti bile dio velike čistke od 1936. do 1938. Orwell je saznao o slučaju Pavlika Morozova, 14-godišnjeg pionira koji je 1930-ih prijavio svoju obitelj sovjetskoj policiji jer je gomilala žitarice nakon čega su ga seljaci ubili a sovjetske vlasti mu potom sagradile spomenike diljem države kao primjer uglednog pionira mladim naraštajima.[31]

Mlada liga protiv seksa temelji se na mladim komunistima nazvanim komsomol. Iako nisu vršili eksplicitni celibat, komsomol nije ohrabrivao seksualnost među svojim članovima jer se smatralo da sprječava posvećenost partiji.

Misaona policija, koja je znala uhititi ljude samo zbog "anti-sovjetskih" primjedbi,[32] temelji se na NKVD-u, ali i na tajnoj policiji Tokubetsu Kōtō Keisatsu koja je osnovana 1911. u Japanu i stavljala u zatvor osobe koje su "zatrovane opasnim ideologijama" te su sumnjale u japansku vlast. Keisatsu je doista imao nadimak "misaona policija" puno prije Tisuću devetsto osamdeset četvrte.[33]

Dvije minute mržnje i tjedan mržnje temelje se na stalnim okupljanjima koje su sponzorirali organi SSSR-a tijekom Staljinova razdoblja kao i njihova ritualna demonizacija neprijatelja. Orwell je predvidio i poplavu kratica raznih organizacija i ustanova. Režim Oceanije koristi razne kratice. Ministarstvo istine zove se "Minist", partija engleski socijalizam zove ingsoc slično kao i sovjetske i nacističke česte kratice: npr. Komunistička unija mladih skraćena je na komsomol; Komunistička internacionala skraćena je na Kominterna; Geheime Staatspolizei skraćen je na Gestapo itd.[34]

Posao je Winstona Smitha revizija povijesti kao i izbacivanje "neosoba", koje režim više ne trpi, iz povijesnih arhiva. To vuče paralele na Staljinove metode "brisanja" nepoželjnih osoba s fotografija, iz knjiga i časopisa.[35][36] Jedan slavni primjer jest fotografija Staljina i Ježova s koje je Ježov izbrisan nakon što je smaknut i postao nepoželjan u SSSR-u.

"Naredbe dana" Velikog Brata temelje se na Staljinovim "naredbama dana" tijekom rata.[37] Slogan ingsoca "naš novi, sretan život" ponavlja se na telekranima i također podsjeća na Staljinovu izjavu iz 1935.: "Život je postao bolji, drugovi, život je postao veseliji." Zbog takvih paralela Tisuću devetsto osamdeset četvrta bila je 1950. zabranjena u SSSR-u, ali skoro i u SAD-u i Britaniji tijekom kubanske krize.[38]

Teme[uredi VE | uredi]

Nacionalizam i ograničeni rječnik[uredi VE | uredi]

Tisuću devetsto osamdeset četvrta zapravo proširuje Orwellov vlastiti esej Bilješke o nacionalizmu iz 1945.[39] o manjku vokabulara potrebna da bi se objasnio nepriznat fenomen iza određenih političkih sila. Službeni "skraćeni" jezik partije, novogovor, ukazuje na tu problematiku. U eseju Zašto pišem (engl. Why I Write), sâm Orwell je utvrdio: "Pisati jednostavno snažnim jezikom podrazumijeva neustrašivo razmišljanje, a ako je netko neustrašiv, ne može biti politički komforan".[28] Takva tema nalazi se i u Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj jer država koristi jezik da bi sve više proširila političku kontrolu nad ljudima koji govore isti. Partija stoga ima izvrnut i korumpirani jezik: novogovor. Temelji se na teoriji tadašnjih pisaca da su misli ovisne o riječima koje ju izražavaju te stoga jezik koji ne sadrži određene riječi ili ideje neće moći odraziti te ideje među ljudima koji ga govore. Cilj je novogovora da sve ideje koje ne slijede principe ingsoca postanu maglovite i neodređene te su stoga nepodobne riječi kirurški uklonjene iz jezika. Time partija ima 'vodootporan' politički jezik u kojem su sve "neodređene i plitke sjene značenja" starog jezika uništene zajedno s djelima velikih pisaca koji su ga koristili.[28] I nacionalizam je utkan u radnju.

  • pozitivan nacionalizam: ljubav Oceanijaca prema Velikom Bratu i partiji
  • negativan nacionalizam: mržnja Oceanijaca usmjerena protiv Emmanuela Goldsteina i državnih neprijatelja
  • premještan nacionalizam: usred govora govornik promijeni neprijatelja Oceanije te se publika odmah preokrene i usmjeri mržnju protiv novog neprijatelja (prvo je neprijatelj Eurazija, zatim je odjednom saveznik, a novi je neprijatelj Istazija)

Ravnoteža između javnih i privatnih vrijednosti[uredi VE | uredi]

Tijekom cijelog svog života Orwell je nastojao ostvariti ravnotežu između javnih i privatnih vrijednosti, između kreativnog i neophodnog rada. Bio je zaokupljen javnim i političkim životom, ali je bio i svjestan važnosti privatnog života pojedinaca kao i vrijednosti svakodnevice.[28] Jedan od razloga zašto je smatrao da su prolovi u Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj ostali ljudska bića, kao što je Winston komentirao Juliji, nalazio se u njihovim privatnim životima i emotivnim vezama koji su ostali nedodirnuti partijom. Članovi partije imaju privilegije koji prolovi nemaju, ali im partija određuje koga će sresti, s kim će provesti slobodno vrijeme, s kim će stupiti u brak te njih stav prema svemu. Orwell je smatrao da bi država trebala opskrbiti društveni okvir za svoje građane, ali ne i diktirati kako će živjeti svoj privatni život; ako to učini, postat će manja ljudska bića.[28]

Cenzura[uredi VE | uredi]

Jedna je od glavnih tema priče cenzura,[40] osobito u Ministarstvu istine gdje se fotografije retuširaju a javni arhivi izmjenjuju da bi se riješili neugodnih "neosoba" (ljudi kojih se partija odlučila riješiti i izbrisati iz povijesti).[41][42] Telekrani pokazuju nevjerojatno preuveličane i lažne brojke o stalno rastućoj ekonomiji i sve boljem životnom standardu iako u stvarnosti građani žive sve lošije te čak i normalne namirnice postaju rijetkost. Stalno se dobivaju i izvješća o velikim pobjedama na ratnom polju iako je krajni cilj rata nepoznat a neprijatelji neodređeni. No nitko od građana ne može neutralno povjeriti informacije jer partija kontrolira sve medije. Sam Orwell jednom je izjavio: "Već sam u ranijoj dobi primjetio da se nijedan događaj ispravno ne objavljuje u novinama."[43]

Poslušnost i slobodna volja[uredi VE | uredi]

Partija zahtijeva da svi građani budu apsolutno poslušni prema državi. Za O'Briena nije dovoljno što će netko postati potpuno poslušan rob, Winston mora u jednakoj mjeri zavoljeti Velikog Brata u isto onoj u kojoj ga je isprva zamrzio. Stoga mu se mora slomiti otpor, prvo fizički, zatim psihički, kada izda Juliju, te tako izgubi svoj integritet i slobodnu volju.[28] Julijina je pobuna pak više instinktivna i izravna od Winstonove te zna čak bolje organizirati i sakriti svoje tajne aktivnosti. Ona također zna zašto partija vodi restriktivnu politiku prema seksu: spolni čin mora biti ili dužnost u braku ili bezvoljni susret da bi partija seksualnu frustraciju mogla preusmjeriti u mržnju prema neprijateljima. Stoga je spolni odnos između Winstona i Julije sam po sebi politička pobuna.[28]

Nadziranje[uredi VE | uredi]

Građani Oceanije, osobito članovi šire partije, nemaju stvarne privatnosti. Mnogi žive u stanovima u kojima su dvosmjerni telekrani, koji istodobno emitiraju program, ali mogu služiti i kao kamere koje snimaju sve oko sebe. Pošta se redovno otvara i čita prije slanja, misaona policija zapošljava tajne agente koji prijavljuju ljude subverzivnih misli. Ovo potpuno nadziranje građana osigurava kontrolu države.[44]

Abbott Gleason, Jack Goldsmith i Martha C. Nussbaum navode da se iz priče može interpretirati i nepolitička, ambivalentna tema. Po njima, prava religija ne nalazi se u institucijama Oceanije već u protukulturi sljedbenika disidenta, Židova Emmanuela Goldsteina i njegova teksta spasenja, zabranjene knjige. To vuče paralale s ranim kršćanstvom tijekom Rimskog Carstva. Nova kultura agresivna prema religiji potiskuje je, ali se javlja prorok koji skuplja sljedbenike te se javlja novi zavjet koji potajno kruži po gradovima. Winston traži time oslobođenje od tiranije uz pomoć (ispostavlja se) zamišljena proroka iz Izraela, što se može tumačiti kao doza poštovanja prema značenju kršćanskog evanđelja.[45]

Recenzije[uredi VE | uredi]

Recenzije romana bile su u velikoj većini pohvalne. Kritika New York Timesa od 12. lipnja 1949. bila je posebno pozitivna: "James Joyce, u liku Stephena Dedalusa, napravio je danas već slavnu podjelu između statične i kinetičke umjetnosti. Veliko je umjetničko djelo statično u svojem učinku: postoji u sebi samome, ne zahtijeva ništa izvan sebe. Kinetičko umjetničko djelo postoji da bi zahtjevalo: nije samodostatno, već zahtijeva ili gnušanje ili žudnju da bi ostvarilo svoju ulogu. [...] Orwellova Tisuću devetsto osamdeset četvrta veliko je ostvarenje kinetičke umjetnosti. Ovo možda znači da je njezina veličina samo trenutna, njezina snaga samo za nas, sada, za ovu generaciju, ovu godinu, da je možda osuđena da bude polog vremena. Svejedno je vjerojatno da nijedno drugo djelo ove generacije nije stvorilo toliku žudnju za slobodom toliko iskreno a gnušanje tiranije s tolikom punoćom."[46]

Aldous Huxley, autor tematski slične distopijske knjige Vrli novi svijet, napisao je 1949. pismo Orwellu u kojem je hvalio Tisuću devetsto osamdeset četvrtu kao "vrhunsku i duboko značajnu knjigu", ali je smatrao da je totalitarna budućnost pogrešno predviđena jer je ipak izvjesnija 'meka moć' vladajuće klase: "Bi li politika "čizme na licu" mogla trajati unedogled jest upitno. Moje je uvjerenje da će vladajuća oligarhija pronaći manje agresivne i razorne načine vladanja i zadovoljavanja želje za moći, a ti će načini sličiti onima koje sam opisao u Vrlom novom svijetu."[47] Orwell je odgovorio Huxleyju da ipak sumnja u proročansku vrijednost Vrlog novog svijeta jer "nijedno društvo takve vrste ne bi moglo opstati duže od nekoliko generacija jer bi vladajuća klasa koja jedino misli u terminima 'dobre zabave' brzo izgubila svoju vitalnost".[48]

Odjek i utjecaj[uredi VE | uredi]

grafit na kojem piše "Veliki Brat te promatra"

Učinak Tisuću devetsto osamdeset četvrte na engleski jezik bio je golem: koncepti Velikog Brata, sobe 101, misaone policije, zlomisli, novogovora i dvomisli postale su česte fraze kojima se protivi nečijoj opasnosti od totalitarnog autoriteta.[49] Orwell se redovito poistovjećuje s godinom 1984. te je asteroid 11020 Orwell koji je u srpnju te godine otkrio Antonín Mrkos dobio ime po tom piscu. Iste godine emitirana je i televizijska reklama 1984. kojom je kompanija Apple Inc. javnosti predstavila svoj novi osobni kompjuter Macintosh. Napravljena je kao kratki igrani film u režiji Ridleya Scotta, a nadahnut Orwellovim slavnim romanom. U njemu siromašnim prolovima preko telekrana vlastodržac nalik na Velikog Brata drži govor u kojem slavi "objedinjenje misli" sve dok mlada atletičarka koju progone policajci ne uspije baciti čekić u ekran i razbiti ga šokirajući publiku. Na kraju se pojavljuje natpis: "24. siječnja Apple će predstaviti Macintosh. I vidjet ćete zašto 1984. neće biti kao 1984."[50]

U rujnu 2009. engleski alternativni rock bend Muse objavio je album The Resistance, u kojem su bile pjesme koje je nadahnula 1984.[51]

Reference na teme, koncepte i detalje iz romana često su se javljale u popularnoj kulturi, osobito u popularnoj glazbi i medijima. Jedan je primjer popularna TV reality emisija Big Brother, u kojoj skupina ljudi živi zajedno u velikoj kući izolirana od svijeta dok ih stalno snimaju kamere.

U studenom 2011. vlada Sjedinjenih Država pred Vrhovnim sudom SAD-a izjavila je da želi nastaviti koristiti praćenje individualaca pomoću GPS-a bez da prvo zatraži nalog. Kao odgovor sudac Stephen Breyer pitao je što to znači za demokratsko društvo. Breyer je zapitao: "Ako pobijedite u ovom slučaju, onda ništa ne sprječava policiju ili vladu od javnog nadziranja svakog građana SAD-a 24 sata dnevno. Dakle, ako pobijedite, stvarate nešto što zvuči kao 1984....."[52]

Godine 1984. roman je adaptiran u istoimeni film u kojem je glumio John Hurt kao Winston Smith. Godine 2006. filmska inačica O za osvetu puštena je u kinodistribuciju te je imala iste teme i principe kao Tisuću devetsto osamdeset četvrta, a u jednoj od ključnih uloga također je glumio John Hurt, ovog puta kao "Veliki Brat".[53][54] Epizoda serije Doctor Who, zvana The God Complex, opisuje svemirski brod maskiran kao hotel koji ima sobu broj 101.[55]

najbolje knjige po mišljenju britanskih profesora[56]
poredak naslov knjige autor
1. Pride and Prejudice Jane Austen
2. To Kill a Mockingbird Harper Lee
3. serija Harry Potter J. K. Rowling
4. Wuthering Heights Emily Bronte
5. Jane Eyre Charlotte Bronte
6. Tisuću devetsto osamdeset četvrta George Orwell

Mnogi uzimaju i slavni kultni ZF-film Brazil Terryja Gilliama iz 1985. kao svojevrsnu parafrazu svijeta Tisuću devetsto osamdeset četvrte. Radni naslov tog filma bio je 1984. 1/2.[57]

Razni teoretičari zavjere, kao što su David Icke,[58] Alex Jones[59] i drugi, često su spominjali Orwella i Tisuću devetsto osamdeset četvrtu u kontekstu svojih teorija o smjeru kojim neki političari žele odvesti moderno društvo.

Godine 2009. bivši voditelj britanskog Odjela za vladinu komunikaciju (GCHQ), David Pepper, na BBC-jevu je programu Who's Watching You naveo da je postalo nužno za vladu snimati sav telefonski i internetski promet da bi se borila protiv terorizma. Novinar Guardiana, Henry Porter, kao odgovor je napisao članak Boriti se protiv 1984. u kojem je naveo da se Pepper rodio iste godine kada je Orwell napisao svoj slavni roman, 1948., te usporedio zahtjev za što većim nadziranjem običnih građana s nepoznatim neprijateljima i neodređenom prijetnjom Oceanije koja kao posljedicu ukida ljudsko pravo na privatnost.[44]

Godine 2013. izbio je skandal kada je Guardian razotkrio da je NSA razvila program Prizmu koji potajno špijunira i analizira telefonske i internetske razgovore ljudi diljem svijeta. Mnogi su potom usporedili Prizmu s Tisuću devetsto osamdeset četvrtom. Novinar Guardiana Stephen Moss zapisao je da je nakon tog skandala "Orwell relevantniji nego ikada" te da je prodaja Tisuću devetsto osamdeset četvrte na Amazonu.com nakon skandala porasla za 7.000 %.[55] U jednom istraživanju nakon tog skandala, u lipnju 2013. više od polovice američkih ispitanika složilo se s tvrdnjom da "živimo u razdoblju Velikog Brata."[60]

Godine 2005. časopis Time stavio je Tisuću devetsto osamdeset četvrtu na popis sto najboljih romana napisanih na engleskom jeziku od 1923.[61] Prema istraživanju 500 britanskih profesora iz 2013., u kojem se tražilo da nabroje najdraže knjige, 1984. se našla na visokom šestom mjestu.[56]

Adaptacije[uredi VE | uredi]

Krajem 1983. Radiotelevizija Beograd emitirala je posebno izdanje emisije Petkom u 22 posvećeno Orwellovu romanu pod naslovom Dobro veče, gospodine Orvel. U njoj je dramatizirana jedna scena iz romana, a u njoj je lik Winstona Smitha tumačio Petar Kralj, a lik Parsonsa Slobodan Aligrudić.

Izvori[uredi VE | uredi]

Referencije[uredi VE | uredi]

  1. Meyers 1975., str. 24
  2. BBC News (8. veljače 2013.). 1984: George Orwell's road to dystopia. bbc.co.uk. pristupljeno 26. lipnja 2013.
  3. Bowker 2003., poglavlje 18., str. 368.-369.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 Robert McCrum (10. svibnja 2009.). The masterpiece that killed George Orwell. Guardian. pristupljeno 25. lipnja 2013.
  5. Bowker 2003., str. 383., 399.
  6. Charles' George Orwell Links. Netcharles.com. pristupljeno 24. lipnja 2013.
  7. Rodden 1989., str. 16.
  8. Sandison 1974., str. 148., 156.
  9. 9,0 9,1 9,2 Ingle 2006., str. 114.
  10. Ingle 2006., str. 116.
  11. Bloom 2009., str. 21.
  12. Aubrey & Chilton 1983, str. 23
  13. Ingle 2006., str. 117
  14. Paul Owen (8. lipnja 2009.). 1984 thoughtcrime? Does it matter that George Orwell pinched the plot?. The Guardian. pristupljeno 24. lipnja 2013.
  15. Nicholls 2005., str. 226.
  16. Hillegas 1974., str. 129.
  17. Hirtle, Peter B.. Copyright Term and the Public Domain in the United States. pristupljeno 24. lipnja 2013.
  18. Gleason, Goldsmith & Nussbaum 2010., str. 199.
  19. Aubrey & Chilton 1983., str. 98.
  20. Aubrey & Chilton 1983, str. 93
  21. West 1992., str. 82.
  22. Gottlieb 1992., str. 100.
  23. Detoni-Dujmić 2004., str. 658
  24. Tzouliadis 2008., str. 48.-49.
  25. Ingle 2006., str. 115.
  26. Steinhoff 1975., str. 115.
  27. Bloom 2009., str. 58.
  28. 28,0 28,1 28,2 28,3 28,4 28,5 28,6 Gwyneth Roberts. Introduction: George Orwell’s life. orwell.ru. pristupljeno 25. lipnja 2013.
  29. Bloom 2009., str. 134.
  30. Gottlieb 1992., str. 144.
  31. Hitchens 2003., str. 158.
  32. Konstantin 2008., str. 45.
  33. Kushner 2007., str. 53.
  34. Reznikov 2001., str. 89.
  35. Falsifications of History. University of Minnesota. pristupljeno 24. lipnja 2013
  36. Steinhoff 1975., str. 176
  37. Order of the Day, No. 130, May 1st, 1942. pristupljeno 24. lipnja 2013
  38. BANNED: Books you could have been jailed for reading. The Independent. pristupljeno 24. lipnja 2013
  39. George Orwell: "Notes on Nationalism". Resort.com (svibanj 1945). pristupljeno 25. lipnja 2013
  40. Allie Walker (4. siječnja 2013.). New Design for Orwell's Nineteen Eighty-Four. psfk.com. pristupljeno 25. lipnja 2013.
  41. Brad Stone. "Amazon Erases Orwell Books From Kindle", New York Times, 17. srpnja 2009., pristupljeno 25. lipnja 2013.
  42. Howe 1983., str. 94.
  43. Tim Clifford, Katherine Schulten, Amanda Christy Brown (4. veljače 2013.). Teaching Orwell and ’1984’ With The Times. New York Times. pristupljeno 27. lipnja 2013.
  44. 44,0 44,1 Henry Porter (9. lipnja 2009.). Fighting Nineteen Eighty-Four. Guardian. pristupljeno 25. lipnja 2013.
  45. Gleason, Goldsmith & Nussbaum 2010., str. 265.
  46. New York Times (12. lipnja 1949). Review of George Orwell's Nineteen Eighty Four. netcharles.com. pristupljeno 9. srpnja 2013
  47. Ingle 2006., str. 157.
  48. Wessel Fokkema 2011., str. 351
  49. Howe 1983., str. 121.
  50. Todd Leopold. "Why 2006 isn't like '1984'", CNN, 6. veljače 2006., pristupljeno 26. lipnja 2013.
  51. Muse Discuss The Resistance, Their 'Very Personal' New Album. MTV (2009). pristupljeno 25. lipnja 2013.
  52. Justice Breyer warns of Orwellian government. The Hill (8. studeni 2011.). pristupljeno 25. lipnja 2013.
  53. Resistance and Power. Stanford University (2. studeni 2007). pristupljeno 25. lipnja 2013
  54. Adams, A. A. (1. rujna 2006.). From 1984 to V for Vendetta via Minority Report. University of Edinburgh School of Law. pristupljeno 25. lipnja 2013.
  55. 55,0 55,1 Mulkern, Patrick (18. rujna 2011.). Doctor Who: The God Complex. Radio Times. pristupljeno 25. lipnja 2013.
  56. 56,0 56,1 Judith Burns. "Pride and Prejudice tops teachers' favourite 100 books", bbc.co.uk, 5. travnja 2013., pristupljeno 26. lipnja 2013
  57. Lefait 2012., str. 26.
  58. David Icke: Ovo je 'Problem-Reakcija-Rješenje' agenda i moguća žrtva poganskoj Terri i Jupiteru. Dnevno.hr. pristupljeno 26. lipnja 2013
  59. Hetaher Saul (10. lipnja 2013). 'It's like 1984': US conspiracy theorist Alex Jones in bizarre rant against Bilderberg Group on BBC1's Andrew Neil show. The Independent. pristupljeno 26. lipnja 2013
  60. Barbara Ortutay. "'1984' book sales surge on NSA spy scandal", Christian Science Monitor, 13. lipnja 2013., pristupljeno 27. lipnja 2013.
  61. "Full List — All Time 100 Novels", Time, pristupljeno 24. lipnja 2013
  62. BBC TV - George Orwell's 1984 (1954). archive.org. pristupljeno 25. lipnja 2013.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • (1983) Nineteen Eighty-Four in 1984: Autonomy, Control & Communication'', London: Comedia. ISBN 0-906890-42-X.
  • Bloom, Harold (2009). George Orwell's 1984, Infobase Publishing. ISBN 9781438114682
  • Bowker, Gordon (2003). Inside George Orwell: A Biography, Palgrave Macmillan. ISBN 0-312-23841-X
  • Detoni-Dujmić, Dunja (2004). Leksikon svjetske književnosti: djela, Zagreb: Školska knjigaISBN 9530611129
  • (2010) On "Nineteen Eighty-Four": Orwell and Our Future, Princeton University Press. ISBN 9781400826643
  • Gottlieb, Erika (1992). The Orwell Conundrum: A Cry of Despair Or Faith in the Spirit of Man?, McGill-Queen's Press - MQUP. ISBN 9780886291754
  • Hillegas, Mark R. (1974). The Future As Nightmare: H.G. Wells and the Anti-Utopians, Southern Illinois University Press. ISBN 9780809306800
  • Hitchens, Christopher (2003). Why Orwell Matters, Basic Books. ISBN 9780465030507
  • Howe, Irving (1983). 1984 Revisited: Totalitarianism In Our Century, New York: Harper Row. ISBN 0-06-080660-5.
  • Ingle, Stephen (2006). The Social And Political Thought of George Orwell: A Reassessment, Routledge. ISBN 9780415357357
  • Konstantin, Anatole (2008). A Red Boyhood: Growing Up Under Stalin, University of Missouri Press. ISBN 9780826266385
  • Kushner, Barak (2007). The Thought War: Japanese Imperial Propaganda, University of Hawaii Press. ISBN 9780824832087
  • Lefait, Sébastien (2012). Surveillance on Screen: Monitoring Contemporary Films and Television Programs, Scarecrow Press. ISBN 9780810885912
  • Meyers, Jeffrey (1975). George Orwell: the critical heritage, Routledge & K. Paul. ISBN 9780710082558
  • Nicholls, Peter (2005). The Cambridge History of Twentieth-Century English Literature, Cambridge University Press. ISBN 0-521-82077-4
  • Orwell, George (1984). Nineteen Eighty-Four: The Facsimile Manuscript (Hardcover), London: Secker and Warburg. ISBN 0-436-35022-X
  • Orwell, George (2003 (Centennial edition)). Nineteen Eighty-Four, Thomas Pynchon (uvod); Erich Fromm (bilješke), Plume. ISBN 0-452-28423-6
  • Rodden, John (1989). The Politics of Literary Reputation: The Making and Claiming of "St. George" Orwell, Oxford University Press. ISBN 9780195039542
  • Sandison, Alan (1974). The last man in Europe: an essay on George Orwell, Barnes & Noble Books.
  • Reznikov, Andrej (2001). George Orwell's Theory of Language, Universe. ISBN 9781469715988
  • Shelden, Michael. (1991). Orwell — The Authorised Biography. London: Heinemann. ISBN 0-434-69517-3
  • Smith, David & Mosher, Michael. (1984). Orwell for Beginners. London: Writers and Readers Publishing Cooperative. ISBN 0-86316-066-2
  • Steinhoff, William R. (1975). George Orwell and the Origins of 1984, Ann Arbor: University of Michigan Press. ISBN 0-472-87400-4
  • Tuccille, Jerome. (1975). Who's Afraid of 1984? The case for optimism in looking ahead to the 1980s. New York: Arlington House. ISBN 0-87000-308-9.
  • Tzouliadis, Tim (2008). The Forsaken, New York: Penguin Press. ISBN 978-I-59420-168-4
  • Wessel Fokkema, Douwe (2011). Perfect Worlds: Utopian Fiction in China and the West, Amsterdam University Press. ISBN 9789089643506
  • West, W. J. (1992). The Larger Evils – Nineteen Eighty-Four, the truth behind the satire, Edinburgh: Canongate Press. ISBN 0-86241-382-6

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Tisuću devetsto osamdeset četvrta
elektronska izdanja
ostalo