Aleksandar III., papa

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Aleksandar III.
B-Alexander III1.jpg
Pravo ime Rolando ili Orlando Bandinelli
Početak pontifikata 7. rujna 1159.
Kraj pontifikata 30. kolovoza 1181.
Prethodnik Hadrijan IV.
Nasljednik Lucije III.
Rođen oko 1100.-1105.
Siena, Italija
Umro 30. kolovoza 1181.
Civita Castellana, Italija
Papinski grb
Portal: Kršćanstvo

Papa Aleksandar III. (oko 1100.-1105. – 30. kolovoza 1181.) rođen kao Rolando (ili Orlando) Bandinelli, bio je papa od 1159. do 1181. godine.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je u Sieni. U listopadu 1150. papa Eugen III. proglasio ga je đakonom, da bi poslije postao kardinal. 1153. godine postao je papin savjetnik i bio je vođa kardinala, koji su bili protiv Barbarosse. Pregovarao je za mirne odnose između Rima i Kraljevine Sicilije.

7. rujna 1159. izabran je za nasljednika pape Hadrijana IV. većinom glasova. Ostali kardinali su glasovali za svećenika Oktavijana koji je postao protupapa Viktor IV. (1159.–1164). Ovaj protupapa kao i njegovi nasljednici su imali carsku podršku, ali nakon poraza kod Legnana (1176.), Barbarossa je konačno priznao Aleksandra III. za papu.

Aleksandar III. je bio prisiljen dva puta otići iz Rima. Prvi put od 1162.-1165. kada je bio u Francuskoj, a drugi put 1167.-1178. kada je živio u gradovima Gaeti, Beneventu, Anagniju i Mletcima.

Papa Aleksandar III. bio je prvi papa, koji je obraćao pažnju na misionarski rad istočno od Baltičkog mora.

Papa Aleksandar III. bio je prvi papa koji je posjetio hrvatske krajeve, 13. ožujka, 1177. godine. Posjetio je Palagružu, Vis, Zadar i Rab. U Zadru ga je dočekalo mnoštvo pjevajući hrvatske pjesme a u Rabu je posvetio katedralu. Taj posjet, tijekom kojega je u Zadru bio čak tri dana, dogodio se zbog nevere na njegovu putu do Mletcima gdje je sklopio sporazum s Fridrikom Barbarossom.

Taj događaj je opisao kardinal Bozon, iz papine pratnje, ovako:

Wikicitati „Napokon su … sretno pristali kod otoka koji se zove Palagruža... I za kratko vrijeme… iznenada se mornarima osmjehnulo željeno jugo i prilično ih oživilo za pokret. Drugi su dan oko podneva stigli na otok koji se zove Aleksa (Vis?)… i odande ploveći i uz druge dalmatinske otoke, iduću nedjelju, prije nego je izišlo sunce, zaslugom blaženoga Petra stigli u Zadar… I budući da još nikad nijedan rimski biskup nije ušao u sam grad… nastala je među svećenstvom i pukom opća radost i neopisivo veselje onih koji su hvalili i blagoslivljali Gospodina koji se po svom sinu Aleksandru, nasljedniku blaženoga Petra, udostojao posjetiti zadarsku crkvu. Stoga, pošto su mu po rimskom običaju pripremili bijeloga konja, u povorci su ga, uz gromko pjevanje hvala i pjesama na svom hrvatskom jeziku, vodili središtem grada do crkve blažene Anastazije.“