Aleksandar Ranković

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Aleksandar Ranković.jpg

Aleksandar Ranković (Draževac kraj Obrenovca, 28. studenog 1909. - Dubrovnik, 20. kolovoza 1983.), član Politbiroa i bliski suradnik Josipa Broza Tita, po opredjeljenju ortodoksni velikosrbin. [1][2] Nakon 2. svjetskog rata bio je čelni čovjek obavještajne zajednice u Jugoslaviji (OZNA, UDBA), te je u to vrijeme proveo srbizaciju upravnog kadra u obavještajnoj upravi.

Na četvrtoj sjednici CK SKJ na Brijunima 1. srpnja 1966. godine, Aleksandar Ranković smijenjen je s dužnosti podpredsjednika Jugoslavije i isključen iz Partije.[3]

Aleksandar Ranković jedna je od najodgovornijih osoba za teror jugoslavenske tajne policije i masovna ubijanja nakon Drugog svjetskog rata ponajviše Hrvata, ali i Slovenaca, Bošnjaka i Albanaca na Kosovu. [4][5]

Životopis

Rođen je 28. studenog 1909. godine u selu Draževcu, kod Obrenovca. Potiče iz siromašne obitelji. Rano je ostao bez oca. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu. Kao i mnogi drugi siromašni dječaci iz njegovog kraja, pošao je i on 1922. u Beograd na zanat.

Teški životni uvjeti pod kojima je živio uvelike su utjecali da vrlo mlad stupi u redove radničkog pokreta. Tome su doprinijeli i neki radnici koji su radili u istoj radionici s njim, a koji su, u vrijeme kada je Komunistička partija bila ilegalna, donosili i skrivali u radnji političku literaturu i publikacije koje je Ranković krišom čitao. Kao petnaestogodišnji mladić upisao se 1924. godine u članstvo sindikata. Početkom 1925. godine je postao pomoćnik. Dvije godine kasnije, 1927, bio je član podružnice svih krojačkih i tekstilnih radnika. Tu je upoznao svoju buduću suprugu, Anđu, koja je također bila aktivna u radničkom pokretu. Iste godine, Aleksandar Ranković je primljen u članstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a ubrzo poslije toga je postao sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a za Beograd.

Rad u Partiji

Godine 1928, kada je primljen u KPJ, Ranković je postao sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju. Šestosiječanjska diktatura nije zaustavila njegovu revolucionarnu djelatnost. Kao rukovodilac PK SKOJ-a izdao je letak koji se dijelio po Beogradu i Zemunu. U vrijeme kada su leci štampani, uhvaćen je jedan od suradnika, koji je pod batinama priznao policiji i izdao aktiviste, među njima i Rankovića. Tada ga je policija počela tražiti. Uhvaćen je u Beogradu u ilegalanom stanu, što je bilo njegovo prvo uhićenje.

Zatvor

Proces Rankoviću bio je jedan od prvih procesa protiv političkih neistomišljenika za vrijeme šestosiječanjske diktature. Sud za zaštitu države ga je osudio na 6 godina tamnice koju je izdržao u zatvorima Srijemska Mitrovica i Lepoglava. U Mitrovačkoj tamnici i Lepoglavi Ranković je radio na obrazovanju mladih komunista i na širenju revolucionarnih ideologija. Sudjelovao je u organiziranju borbe političkih osuđenika protiv policijskog režima u zatvoru.

Sindikat

Iz zatvora se vratio početkom 1935. godine, te je otišao odslužiti vojni rok. Potom je došao u Beograd i radio u radničkom pokretu Srbije. Preko sindikalnih organizacija oživio je rad partije u tvrtkama. Godine 1936. postao je član Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, a 1937. član Politbiroa CK KPJ. U siječnju 1939. godine prelazi u ilegalnost. U ilegalnosti je radio pod imenom "Marko." U svibnju iste godine Ranković sudjeluje na Zemaljskom savjetovanju komunista Jugoslavije u Sloveniji ispod Šmarne Gore, a poslije i na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu. Tada je izabran u Politbiro Centralnog komiteta KPJ.

Drugi svjetski rat

Za vrijeme napada Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, Ranković se nalazio u Zagrebu. Poslije plenuma CK KPJ došao je u Beograd i tu mu je povjeren rad na organizaciji ustanka. Krajem srpnja 1941. godine pao je u ruke policiji. Poslije uhićenja, Ranković je odveden u Gestapo. Agenti su uspjeli da mu pronađu koncepte proglasa CK i Mjesnog komiteta. Poslije batina, onesviješten, prenešen je u bolnicu. Spašavanje iz bolnice su organizirali Spasenija Cana Babović i Đuro Strugar. Poslije kratke pucnjave, Rankovićevi prijatelji su ga u pidžami izveli iz bolnice. Akciju evakuacije su potpomagali beogradski ilegalci koji su štitili odstupnicu.

Nakon bijega iz bolnice, Ranković još neko vrijeme ostaje u Beogradu. Poslije vojno-političkog savjetovanja u Stolicama prešao je na oslobođeni teritorij u Užice i kretao se dalje sa Vrhovnim štabom sve do kraja rata. U Bihaću je dobio vijest da mu je supruga poginula kod Gackog. Anđa Ranković je posthumno proglašena za narodnog heroja.

Tijekom Drugog svjetskog rata kao član Vrhovnog štaba NOV i POJ i kao organizacijski tajnik KPJ, Aleksandar Ranković je jedan od najbližih Titovih suradnika. Bio je član najvažnijih vojnih i političkih organa jugoslavenskog oslobodilačkog pokreta; član AVNOJ-a, podpredsjednik ASNOS-a, poslanik Privremene i Ustavotvorne skupštine Demokratske Federativne Jugoslavije.

Formiranje OZNE

Po formiranju Odsjeka za zaštitu naroda (OZNA) na Visu, 13. svibnja 1944. godine, postavljen je za načelnika OZNE za Jugoslaviju. Na zasjedanju Velike antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije, studenog 1944. godine u Beogradu, izabran je za narodnog poslanika i za prvog potpredsjednika Narodne skupštine NR Srbije prvog i drugog saziva. Kao prvi zamjenik maršala Tita, u njegovom odsustvu je izdao naređenje za proboj Srijemskog fronta 1945. godine.

Poslije donošenja ustava početkom 1946. godine, postao je ministar unutrašnjih poslova FNRJ. Ovu dužnost je vršio sve do srpnja 1966. godine.

Kao ministar unutrašnjih poslova, u svom ekspozeu o radu Odjeljenja za zaštitu naroda, pred Narodnom skupštinom 24. ožujka 1946. godine, obavijestio je da je uhvaćen Draža Mihailović. Mnogo je pridonio jačanju i razvoju organa državne represije, koji su uspješno i brzo likvidirali preostale političke neprijatelje (četnike, ustaše, rupnikovce...). Ranković u svom izlaganju u jugoslavenskoj skupštini g. 1951rekao : "Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika". (Politika«, Beograd, 1. veljače 1951). Najveći dio pobijenih su bili Hrvati.

Informbiro i Goli otok

Za vrijeme početka borbe sa Informbiroom, Ranković ostaje vjeran svojoj Partiji i Titu. Na Petom kongresu KPJ, Aleksandar Ranković je podnijeo "Izvještaj o organizacijskim radom" gdje je najvažniji dio Rankovićevog izlaganja bio vezan za rad partijske organizacije u Jugoslavenskoj vojsci. Prije nego što je završio svoje izlaganje, Ranković se osvrnuo na antipartijski rad Sretena Žujovića Crnog i Andrije Hebranga. Napomenuo da su obojica pokušala da razbiju KPJ, nakon čegasu oni isključeni iz Partije i protiv njih je povedena istraga.

U borbi za izolaciju simpatizera Informbiroa učinjene su velike greške, jer su uhićenja bila masovna, bez kriterija, dokaza, suda.

Postaje potpredsjednik Savezne vlade. Na svim izborima za saveznu Narodnu skupštinu biran je za narodnog poslanika. Na partijskim kongresima, Petom (1948) i Šestom (1952), ponovno je biran za člana Politbiroa, odnosno člana Izvršnog komiteta CK Saveza komunista Jugoslavije.

Od 1956. godine postaje potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća i predsjednik Odbora za unutrašnju politiku, član Sekretarijata Izvršnog komiteta CK SKJ, član CK Saveza komunista Srbije, član Predsjedništva Saveznog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije.

Aleksandar Ranković 1962. i 1963. Gezu Tikvickog, te još neke čelne dužnosnike u SAP Vojvodini, Stevana Doronjskog, Pala Šotija i ostale žigosao kao autonomaše, smijenio i rasporedio na rad u Beograd[6]. Isto premještanje nije bio početak neutralizacije Doronjskog; Doronjski je poslije bio tvorcem podmetačke formule za optuživanje partijskih kolega desetak godina poslije "Liberalizam je čist frakcionizam". Kolege su nestale iz političkog života, za razliku od Doronjskog koji je bio dijelom harange na "liberale".[7].

Cijelo vrijeme, sve do 1966. godine, Ranković je bio šef svih policijskih i tajnih službi, zadužen za borbu protiv svih koji su smatrani protivnicima režima i države Jugoslavije.

Kumstvo s Titom

Kada se Tito vjenčao sa Jovankom, 1952. godine, Aleksandar Ranković je bio Titov, a general Ivan Gošnjak Jovankin kum.

Brijunski plenum

Njegova uspješna aktivnost je tekla sve do 1966. godine, kada su u Titovom uredu pronađeni prislušni aparati. Navodno je sam Tito otkrio uređaje za prisluškivanje u svojoj rezidenciji u Užičkoj br. 15 u Beogradu, i to u svom radnom kabinetu i u sobi svoje supruge. Tko je točno pronašao te uređaje i na koji način, nikada nije otkriveno. Tito je odmah izvijestio politički i vojni vrh da je on prisluškivan i da je za to kriva Služba državne sigurnosti (UDBA) i njen prvi čovjek Aleksandar Ranković. Napravljena je odmah komisija koja će ispitati slučaj. Tako se u zemlji stvorila "afera Ranković", ili "afera prisluškivanja." Predsjednik komisije Izvršnog komiteta CK SKJ Krste Crvenkovski je izvjestio da je zaista bilo prisluškivanja maršalovog kabineta. Tito je zakazao sjednicu Izvršnog komiteta koja je održana 16. lipnja 1966. godine. Tito je na kraju sjednice zakazao brijunski plenum gdje se razmrsila "afera Ranković." Atmosfera uoči početka IV brijunskog plenuma je bila mučna i napeta. Plenum je imao zadatak da raspravlja o ozvučivanju i prisluškivanju funkcionera, zloupotrebama i deformacijama UDB-e. Članovi CK doputovali su na Brijune 30. lipnja, da bi se plenum održao već sutradan. Okrivljeni Aleksandar Ranković se pojavio na Brijunima. Pod velikim pritiskom Rankoviću je naglo pozlilo, a ljekar je ustanovio blagi infarkt. Sjednica IV brijunskog Plenuma je počela 1. srpnja 1966. godine u hotelu "Istra". Sjednicu je otvorio Tito, da bi se poslije pročitao zvanični izvještaj Istražne komisije u slučaju Ranković. Ranković je govorio vrlo malo. Djelovao je zbunjen i nije se branio. Poslije iscrpne rasprave, plenum je donijeo odluku da se odmah priđe reorganizaciji organa državne sigurnosti, kako bi se ona prilagodila nastalim promjenama u općenitom društvu i sistemu samoupravljanja, da se Svetislav Stefanović Ćeća, ministar unutrašnjih poslova SR Srbije, isključi iz CK SKJ i da se razriješi dužnosti člana Saveznog izvršnog vijeća, da se prihvati ostavka Aleksandra Rankovića na funkciju člana CK SKJ i Izvršnog komiteta CK i prihvati da podnese ostavku Saveznoj skupštini na funkciju potpredsjednika Republike, jer je njegova politička odgovornost za rad organa državne sigurnosti takva da na ovim funkcijama više ne može ostati.

Nakon toga, na sjednici CK SK Srbije 15. rujna 1966. godine, na prijedlog Spasenije Cane Babović plenum je odlučio da predloži Centralnom komitetu SKJ da se Aleksandar Ranković isključi iz Saveza komunista. Ranković je početkom listopada 1966. godine isključen i iz Saveza komunista Jugoslavije.

Čistka

Poslije brijunskog plenuma nastupila je "sječa" (smjena, privremeno umirovljenje pa i uhićenje) ljudi za koje se sumnjalo da su simpatizeri Rankovića. Tako su u povijest otišli: Svetislav Stefanović Ćeća, Vojin Lukić, Slobodan Krstić, general Milan Žeželj, general Miloje Milojević i mnogi drugi simpatizeri Rankovića.

Mirovinski dani

Nakon brijunskog plenuma, Aleksandar Ranković se povlaći iz javnog života. Živio je u svojoj vili u Dubrovniku, posvetio se svojim "dnevničkim zabilješkama", koje su poslije njegove smrti bile objavljene. Zbog lošeg zdravstvenog stanja Rankoviću je preporučen oporavak na moru.

Poslije tragične smrti svoje prve žene Anđe Ranković, sa kojom je dobio sina Miroslava-Miću, oženio se sa Vladislavom Slavkom Ranković, i sa njom dobio još jednog sina Slobodana. Njegova unuka Anja Ranković je novinarka i pročelnik na televiziji.

U noći između 19 i 20. kolovoza 1983. godine, Rankoviću je naglo pozlilo. Nalazio se na hotelskoj terasi kada je imao novi srčani udar, od kojeg je i umro.

Usprkos svemu sahranjen je u "Aleji velikana" na Novom groblju u Beogradu. Na sahrani Aleksandra Rankovića spontano je prisustvovalo oko 100.000 ljudi, što govori o njegovoj popularnosti, pogotovo među ljudima srpske nacionalnosti.

Odlikovanja

Aleksandar Ranković je odlikovan ordenima:

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine. Ordenom narodnog heroja Jugoslavije odlikovan je 4. srpnja 1945. godine.

Citati

Wikicitati „"od 1945. godine do siječnja 1951. likvidirano 586.000 neprijatelja naroda, a kroz naše logore prošlo je 3.777.776 osoba"”
(objavljeno u Politici, 1. veljače 1951. godine, Aleksandar Ranković ovo je izjavio kao ministar unutarnjih poslova FNRJ u Saveznoj skupštini[8])

Vrela

  1. "Tada je zagrebačka štampa pisala: "Ranković je time pokazao da je bio velikosrbin i blagonaklon prema građanskoj desnici kojoj je pripadao i Crnjanski!"
  2. faz.net (Frankfurter Allgemeine)
  3. Dušan Bilandžić, Povijest izbliza, str. 51, Prometej, Zagreb, 2006., ISBN 953-6460-60-2
  4. Zdravko Dizdar, Prilog istraživanju problema Bleiburga i križnih putova (u povodu 60. obljetnice), Hrvatski institut za povijestPage white acrobat.png(PDF)
  5. wissen.spiegel.de
  6. (srp.) Knjigainfo Nandor Major na predstavljanju knjige Boška Krunića "Decenija zamora i raskola"
  7. (srp.) NIN Mirko Čanadanović: Okupljanje oko Titove linije
  8. Izjava Podatci prema: Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj