Aleksandr Skrjabin

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Aleksandr Skrjabin
Aleksandr Skrjabin
Biografski podatci
Rodno ime Aleksandr Nikolajevič Skrjabin
Datum rođenja 6. siječnja 1872.
Moskva, Rusko Carstvo Flag of Russian Empire for private use (1914–1917) 3.svg
Datum smrti 27. travnja 1915.
Moskva, Rusko Carstvo Flag of Russian Empire for private use (1914–1917) 3.svg
Djelo
Period 1882. – 1915.
Poznatija djela Tri simfonije
Koncert za klavir u fis-molu
Poema ekstaze
Prometej: Poema vatre
sonate, preludiji, etide i mazurke za klavir

Aleksandr Nikolajevič Skrjabin (rus. Алекса́ндр Никола́евич Скря́бин; Moskva, 6. siječnja 1872. – Moskva, 27. travnja 1915.), 1 ruski pijanist i skladatelj.

Životopis[uredi VE | uredi]

Aleksandr Skrjabin (oko 1879.)
Nikolaj Zverev okružen učenicima. Slijeva nadesno: Samuelson, Skrjabin (u kadetskoj odori), Maksimov, Rahmanjinov, Černjaev, Keneman i Presman

Aleksandr Skrjabin glazbeni je talent naslijedio od majke, izvrsne pijanistice Ljubov Petrovne Ščetinine koja je, nažalost, umrla samo godinu dana nakon Aleksandrova rođenja. Brigu o odrastanju i odgoju dječaka tada je u najvećoj mjeri preuzela očeva sestra Ljubov Aleksandrovna Skrjabina, koja mu je pružila i prvu glazbenu poduku. Aleksandrova je umjetnička nadarenost već u najranijoj dobi bila zapažena: kao petogodišnjak znao je na klaviru odsvirati melodije koje bi čuo, godinu dana kasnije počeo je skladati prva djela, pisati poeziju, inscenirati i izvoditi dramske predstave, sve to – dakako – u krugu obitelji. U ljeto 1882. počeo je pohađati privatnu nastavu klavira kod Georgija Eduardoviča Konjusa, a u jesen iste godine položio prijemni ispit na Moskovskoj kadetskoj školi. No, tijekom školovanja Aleksandar je često i u raznim prigodama nastupao kao pijanist pa je i ljubav prema glazbi kasnije ipak prevladala. Sergej Tanejev preporučio ga je 1885. znamenitom ruskom pijanistu i pedagogu Nikolaju Zverevu, koji je odmah prepoznao genijalnu nadarenost mladoga glazbenika, veličanstvenu snagu i umjetničku dorađenost njegovih izvedbi te neobično brzu i duboku moć uživljavanja u sadržaj i stil izvođenih djela. 2

Nakon tri godine marljivoga učenja kod Zvereva, Skrjabin je 1888. na moskovskom Konzervatoriju započeo studij kompozicije kod već spomenutoga Sergeja Tanejeva i studij klavira kod Vasilija Safonova. Studij kompozicije trebao je kasnije nastaviti u razredu Antona Arenskija, ali je zbog nesuglasica s novim profesorom odustao od diplome. No zato je 1892. s velikim uspjehom diplomirao klavir i za nagradu dobio malu Zlatnu medalju (veliku Zlatnu medalju tada je dobio Skrjabinov studijski kolega Sergej Rahmanjinov).

Godine 1894. Skrjabin debitira kao pijanist u Sankt Peterburgu. Iste godine upoznaje poznatoga ruskoga nakladnika i mecenu Mitrofana Beljajeva, koji mu organizira prva koncertna gostovanja u inozemstvu (1895/96). Ta su gostovanja i koncerti, prilikom kojih je Skrjabin gotovo isključivo izvodio vlastita djela, snažno i pozitivno utjecali na Skrjabinov međunarodni ugled i karijeru. Nakon naročito uspješnih koncerta u Parizu, 1898. godine postaje profesorom klavira na moskovskom Konzervatoriju i sve se više afirmira kao skladatelj. U Moskvi se zadržao sljedećih pet godina i u tom je razdoblju skladao brojna djela za klavir: ciklus etida op. 8, nekoliko zbirki preludija, prve tri sonate i jedini koncert u fis-molu.

Sljedećih nekoliko godina – točnije od 1904. do 1909. – Skrjabin je s obitelji putovao svijetom i živio u inozemstvu: Švicarska, Italija, Francuska, Belgija i Amerika u tom su mu razdoblju bile i dom i inspiracija. Njegov je skladateljski ugled u svijetu i u Rusiji značajno porastao nakon praizvedbe Treće simfonije (nazvane još i Božanska poema) 1905. godine u Parizu. Dvije godine kasnije (1907.) Skrjabin se nastanio u Parizu. Ruski impresario Sergej Djagilev, koji je u to vrijeme vrlo aktivno promovirao ruske skladatelje i njihovu glazbu, organizirao mu je niz koncerata u zemljama zapadne Europe.

1909. Skrjabin se vratio u Rusiju, gdje je nastavio marljivo skladati. Umro je od sepse (otrovanja krvi) u travnju 1915. godine u rodnoj Moskvi.

Glazba[uredi VE | uredi]

Skrjabinov »mistični akord«
Skrjabinova predodžba spektra boja i tonaliteta po kvintnom krugu
Klavijatura Skrjabinova svjetlosnoga glasovira

U ranim Skrjabinovim skladbama primjetan je utjecaj Chopina i Liszta. Kasnije je upoznao glazbu Wagnera, Ravela i Debussya pa je, nadahnut njihovim glazbenim nazorima i idejama, sve samosvjesnije počeo razvijati i vlastiti skladateljski stil. Budući da je bio izvrstan pijanist, skladao je pretežito glazbu za glasovir, ali i simfonijska djela. S vremenom je napustio tradicionalno poimanje tonalitetnosti temeljeno na tercno građenim akordima i njihovim međusobnim funkcionalnim harmonijskim odnosima te je stvorio vlastiti tonski sustav svojevrsne »superkromatike«, rabeći često i tzv. sintetske ljestvice (specifičan i posebno odabrani niz tonova). Temeljem tih ljestvica nastajali su i (sintetski) akordi, koje je najčešće tvorio superponiranjem različitih oblika intervala kvarte. Jedan od takvih je i tzv. mistični akord: budući da ga je Skrjabin obilno rabio u svojoj posljednjoj dovršenoj skladbi Prometej: Poema vatre, poznat je i pod nazivom »Prometejev akord«. Skrjabin je bio sinestet i pojedine je tonove »vezao« uz određene boje. Tako je, primjerice, u Prometeju skladao i dionicu za svjetlosni glasovir. Težio je, poput Wagnera, idealu sveobuhvatnoga umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk). Njegov nedovršeni Misterij trebao je biti sinteza svih umjetnosti, a predviđao je čak i uporabu određenih mirisa.

Aleksandr Skrjabin je svoje skladateljsko poslanje shvaćao kao misaonu slobodu, kao težnju ka višem stupnju ljudske svijesti. 3 U posljednjem se desetljeću svoga života potpuno predao egocentričnom misticizmu (djelomično pod utjecajem teozofskih filozofa), uronivši u dekadentni, egzotično minuciozan stil koji je, na neki način, zvukovni ekvivalent t.zv. nove umjetnosti. 4


Najznačajnije skladbe:

  • Sonate, preludiji, etide, mazurke, valceri i nokturna za glasovir
  • Koncert za glasovir i orkestar u fis-molu, op. 20 (1896/97)
  • Sanjarenje, simfonijska pjesma op. 24 (Rêverie, 1898)
  • Prva simfonija u E-duru, op. 26 (1900)
  • Druga simfonija u c-molu, op. 29 (1901)
  • Treća simfonija u c-molu, op. 43 - Božanska poema (Divin poème, 1902-1904)
  • Poema ekstaze, simfonijska pjesma op. 54 (Le Poème de l’Extase, 1905-1908)
  • Prometej: Poema vatre, simfonijska pjesma op. 60 (Prométhé: Le Poème du feu, 1908-1910)
  • Misterij (1914/15, nedovršeno)
Vidi i Popis djela Aleksandra Skrjabina


Notna izdanja Skrjabinovih djela[uredi VE | uredi]


Skrjabinove snimke[uredi VE | uredi]

Aleksandr Skrjabin svira svoj Preludij op. 11, br.1 (snimljeno u Moskvi za Welte-Mignon u siječnju 1910.)


Aleksandr Skrjabin svira svoj Preludij op. 11, br. 2 (snimljeno u Moskvi za Welte-Mignon u siječnju 1910.)


Aleksandr Skrjabin svira svoju Mazurku op. 40, br. 2 (snimljeno u Moskvi za Welte-Mignon u siječnju 1910.)

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Belsa, Igor Fjodorowitsch: Alexander Nikolajewitsch Skrjabin, Berlin: Verlag Neue Musik, 1986.
  2. Danuser, Hermann: Glazba 20. stoljeća, Zagreb: Hrvatsko muzikološko društvo, 2007.
  3. Plavša, Dušan: »SKRJABIN, Aleksandr Nikolajevič«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 366-368.
  4. Salter, Lionel: Vodič kroz klasičnu glazbu, Zagreb: Mladost, 1983., str. 172-173.
  5. Wehrmeyer, Andreas: »Aleksandr Nikolajewitsch Skrjabin«, u: Raeburn, M. & Kendall, A. (ur.), GESCHICHTE DER MUSIK, Bd. IV: Das 20. Jahrhundert, München: Kindler/Mainz: Schott, 1993., str. 171-173.
  6. Wörner, Karl H.: Geschichte der Musik, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1997., str. 578-579, 613-614 i 659.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1  Ovo su datumi rođenja i smrti Aleksandra Skrjabina prema Gregorijanskom kalendaru. U stručnoj se literaturi, međutim, može naći i datume navedene prema Julijanskom kalendaru: 25. prosinca 1871. – 14. travnja 1915.
  2. 2  I. F. Belsa: Alexander Nikolajewitsch Skrjabin, str. 14-15.
  3. 3  A. Wehrmeyer: »Aleksandr Nikolajewitsch Skrjabin« (u: GESCHICHTE DER MUSIK, Bd. IV: Das 20. Jahrhundert), str. 172.
  4. 4  L. Salter: Vodič kroz klasičnu glazbu, str. 173.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Aleksandr Skrjabin

Mrežna sjedišta[uredi VE | uredi]