Ali-paša Rizvanbegović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ali-paša Rizvanbegović
hercegovački paša
u službi
1832. – 1851.
Prethodnik ured osnovan
Nasljednik ured ukinut
stolački kapetan
u službi
1813. – 1833.
Rođenje
Zanimanje vojni zapovjednik

Ali-paša Rizvanbegović-Stočević (turski: Ali Rıdvanoğlu Paşa; 1783. - 1851.) bio je osmanlijski hercegovački paša i stolački kapetan. U vrijeme njegove vladavine nad Hercegovinom, dolazi do obnove njezinog gospodarstva i razvoja trgovine. Ali-paša je zaslužan i za osamostaljenje hercegovačkih franjevaca i izgradnju samostana i crkve u Širokom Brijegu.

Stolački kapetan[uredi VE | uredi]

Ali-paša Rizvanbegović rođen je u Stocu oko 1783. U Stolcu je Rizvanbegović proveo djetinstvo i mladost. Kako je njegov otac imovinu podijelio između dvoje najstarijih sinova, Ali-paša, tada aga, rano odlazi od kuće, a vratio tek nakon očeve smrti. Nakon sukoba s braćom preuzeo je Stolačku kapetaniju 1813., a njegov polubrat Hadži-beg, upravljao je Hutovskom kapetanijom koja je osnovana 1803.

Hercegovački paša[uredi VE | uredi]

Sultan Mahmud II. želio je modernizirati Osmansko Carstvo provođenjem reformi u lokalnoj upravi. Brana reformama bili su ajani, odnosno kapetani koji su na tim dužnostima ostvarivali prilike za vlastito bogaćenje. Kako bi sačuvali svoje privilegije, bosanski kapetani se sastaju u Tuzli 1831. i za svog vođu biraju Huseina-kapetana Gradaščevića. Hercegovački kapetani, pod vodstvom Ali-age Rizvanbegovića svrstavaju se na stranu sultana. Rizvanbegović je za svog pomoćnika imenovao gatačko-pivskog kapetana Smail-agu Čengića.[1]

Ali-aga i Smail-aga organiziraju obranu Hercegovine protiv ajanskih pobunjenika, a u Stocu je pod zaštitom Ali-aga držao i valiju Namik-pašu. U vrijeme ofenzive sultanovih snaga na snage Huseina-kapetana, Ali-aga je u bitci kod Sarajeva odlučio njezin ishod i tako je novom veziru pomogao da uspostavi vlast Porte u Bosanskom vilajetu. Nakon što su poraženi bosanski kapetani, Ali-aga je krenuo u borbu protiv Muhameda Alija, čiji je sin Ibrahim, bio pred uzećem Anadolije. Iako je poražen u bitci kod Konye, Ali-aga je, dok je prolazio kroz Istanbul, nagrađen činom i dobiva upravu nad Hercegovačkim mutesariflukom. Njegov pratitelj, Smail-aga, imenovan je kapiddžibašom (nadkomornikom).[2]

Nitko od sada ne treba ići k caru u Stambol – evo vam Stambol – Mostar, evo vam cara u Mostaru!
— Ali-paša Rizvanbegović

Ali-paša je zaslužan za oživljavanje tada gotovo mrtvog hercegovačkog gospodarstva. Održavao je vezu s tadašnjim austrijskim namjesnikom u Dalmaciji, Vjenceslavom Lilienbergom, s kojim je vodio i trgovinu. U Hercegovnu potiče stanovništvo na obrađivanje zemljišta, a u poljoprivredi uvodi i nove kulture. Još 1833. doveo je stručnjake za uzgoj riže te je kasnije iz Hercegovine u Dalmaciju izvoženo oko 150 tovara riže. Ali-paša je isušio polje oko Trebižata i dao ga naseliti. Intezivirao je sijenje kukuruza, sadnju krumpira, duhana i uzgoj južnog voća. Iz Dalmacije je uvozio dud. U hercegovačko stočarstvo Ali-paša uvodi nove pasmine. Osim izgradnje putova, Ali-paša je dozvolio izgradnju prve pilane kod izvora Bune 1845. Time je počela domaća i strana eksploatacija hercegovačkih šuma.

Osobno je Ali-paša posjedovao brojne maslinike i vinograde. Vješto koristio i vlastiti položaj za pribavljanje mita, odnosno "peškaša". Tako je primjerice od austrijskog trgovca Leona Klucka 1845. za koncesiju za sječu šume primio 2 500 forinta, dok su Kluckovi ukupni troškovi bili 3 500 forinta (71% troškova iznosio je mito za Ali-pašu).

Ali-paša je uvelike odgovarao i hercegovačkim franjevcima. Kako je želio osnažiti zasebnost Hercegovine, Ali-paši je odgovarala samostalna hercegovačka franjevačka zajednica, neovisna od bosanske. Bio je blizak prijatelj fra Nikole Kordića koji ga je uspio privoliti za gradnju samostana i crkve u Hercegovini te za odcjepljenje hercegovačke franjevačke zajednice od bosanske. Samostan u Hercegovini u Širokom Brijegu počeo se graditi 6. veljače 1844. Poseban vikarijat za Hercegovinu osnovan je dekretom 18. rujna 1847. Tim dekretom je bosanskim redovnicima zabranjeno vršenje samostanske uprave nad hercegovačkim redovnicima, te je tako Hercegovina odvojena od Bosne ne samo zbog postojanja dva vikarijate već i zbog postojanja dviju redovničko-misionarskih provincija. Pravno je, međutim, kustodija bila odvojena tek 1852.[3]

Kako je težio sve većoj autonomiji Hercegovine zasmetao je vlastima u Carigradu koje su ga zatvorile i ubile 1851. Pokopan je kod džamije Ferhadije u Banja Luci.

Također pogledajte[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Bilješke
  1. Sućeska, 1985., str. 81.
  2. Tepić, 1998., str. 190. - 191.
  3. Jolić, 2005., str. 54. - 55.
Knjige
  • Jolić, Robert (2005.). Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu, Franjevački samostan Široki Brijeg. ISBN 9958917041
  • Sućeska, Avdo (1985.). Istorija države i prava naroda SFRJ (na srpskom), Sarajevo: Svjetlost.
  • Tepić, Ibrahim (1998.). Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata (na na bošnjačkom), Bosanski kulturni centar. ISBN 995870000X