Alija Izetbegović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Alija Izetbegović
Alija Izetbegović
1. predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine
u službi
3. ožujka 1992. – 14. ožujka 1996.
Prethodnik Obrad Piljak[1] (SR BiH)
Nasljednik Trojno predsjedništvo
1. član predsjedništva iz reda bošnjačkoga naroda u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine
u službi
14. ožujka 1996. – 15. listopada 2000.
Prethodnik  nitko
Nasljednik Halid Genjac, zatim Beriz Belkić
Rođenje 8. kolovoza 1925.
Smrt 19. listopada 2003.
Politička stranka SDA
Zanimanje pravnik

Alija Izetbegović (Bosanski Šamac, 8. kolovoza 1925.Sarajevo, 19. listopada 2003.), bosanskohercegovački državnik, bošnjački političar i publicist.

Rodio se u Bosanskom Šamcu u obitelji muslimana podrijetlom iz Beograda, koja je u Šamac odselila 1868..[2] Već u 2 godini života mu je obitelj očevom odlukom odselila u Sarajevo. Nakon doseobe obitelji u Sarajevo, tijekom 1930-ih pohađa gimnaziju, a u doba Drugoga svjetskoga rata članom je muslimanskih humanitarnih udruga. Poslije svršetka rata postaje članom panislamističke organizacije Mladi muslimani, te 1946. biva osuđen na tri godine zatvora. Po odsluženju kazne studira i diplomira pravo 1956. godine, te radi u tvrtki »Bosna« u većem dijelu sljedećih tridesetak godina.

Politička i publicistička djelatnost[uredi VE | uredi]

Izetbegović se politički do kraja profilirao koncem 60-ih i početkom 70-ih, kada je napisao političko-vjerski program Islamska deklaracija (1970.), u kojem se zalaže za državni ustroj temeljen na principima sunitskog islama. Esencijalno, radilo se o teokratskom projektu[da li se pod "teokratskom projektu" podrazumijeva vlast vjerskih vođa?] koji se zalaže ne samo za revitalizaciju islamskih načela u društvima u kojima žive muslimani, nego i za pravni poredak i političku vlast baziranu na šerijatskom pravnom sustavu (sama Bosna i Hercegovina nije spomenuta u »Islamskoj deklaraciji«).

Godine 1980. objavljuje svoje najvažnije djelo, «Islam između istoka i zapada». Ta se knjiga može okarakterizirati kao historiozofska raščlana položaja islamske civilizacije, poglavito u kontekstu sekularizacije i smjese znanosti, tehnologije i političke demokracije koja je preporodila zapad, potisnuvši kršćanski identitet u drugi plan- proces za koji je autor ispravno pretpostavio da će korozivno djelovati i na vjersku sastavnicu zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom. Izetbegovićeva je pozicija istodobno konzervativna i protuslovna: zalaže se za očuvanje specifično islamskih značajki društva, no, ostaje nejasno jesu li te karakteristike spojive s univerzalnim načelima političke demokracije koju nije izrijekom osudio.

U 1983. godini Alija Izetbegović je osuđen na političkom procesu u Sarajevu (zajedno s još nekolicinom istomišljenika) zbog »muslimanskog nacionalizma« i »neprijateljske propagande« na 14 godina zatvora. Radilo se o tipično komunističkom montiranom procesu zbog delikta mišljenja: Izetbegović nije bio upleten ni u kakve subverzivne djelatnosti, niti je propagirao nasilje. Jedino točno u presudi je sama implicitna karakerizacija Izetbegovićeva svjetonazora kao panislamističkoga i teokratskoga. Nakon izdržanoga dijela kazne u zatvoru u Zenici, 1988. je godine, u klimi liberalizacije raspadajućega komunizma, amnestiran.

Osnutak Stranke demokratske akcije, suverenost Bosne i Hercegovine i rat[uredi VE | uredi]

Godine 1989. Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije, nacionalnu političku stranku Muslimana, sadašnjih Bošnjaka. Na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini nakon više od pola stoljeća, SDA dobiva 33 % mandata u novom parlamentu kao pojedinačno najjača stranka u BiH. Iako je Fikret Abdić, karizmatičan političar iz zapadne Bosne, dobio više glasova na izborima za predsjedništvo od Izetbegovića, uslijed više nacionalno-političkih aranžmana Alija Izetbegović postaje muslimanski član bosansko-hercegovačkoga predsjedništva i njegov predsjednik. Politički dogovor između srpskih, hrvatskih i muslimanskih političkih stranaka i političara počeo se rastakati u klimi rastuće nacionalne polarizacije i srpske secesionističke pobune u Hrvatskoj koju su podupirale Srbija i Jugoslavenska narodna armija.

U ljeto 1991., kada se razmahala srbijansko-armijska agresija na Hrvatsku, kao i na dijelove Bosne i Hercegovine (poznat je slučaj spaljivanja hrvatskoga sela Ravno i drugih sela u ondašnjoj općini Trebinje u Hercegovini, praćenoga ubojstvima i progonom Hrvata – događaj koji je Predsjedništvo ignoriralo kao da se ne radi o području BiH), Izetbegović je izbjegavao osudu srpske politike, stvarajući privid ekvidistance ("To nije naš rat"). Preko Televizije Sarajevo uputio je javnosti proglas o neutralnosti BiH u "ratu između Srbije i Hrvatske". Motiv za takvo ponašanje je vjerojatno ležao u strahu od proširenja rata na cijelu Bosnu i Hercegovinu, svijesti o mogućem stradanju nenaoružanih Muslimana–Bošnjaka u srazu s do zuba naoružanim bosansko-hercegovačkim Srbima, te u naivnoj vjeri da se rat u BiH, i nakon okupacije rubnih područja u Hrvatskoj, može izbjeći ili spriječiti diplomatskim inicijativama međunarodne zajednice. No, također nije pristao na političku kapitulaciju pred Miloševićem, odbivši da Bosna i Hercegovina ostane u okrnjenoj Jugoslaviji (iako je o tomu pregovarao Muhamed Filipović), skrojenoj prema velikosrpskim zamislima.

U ožujku 1992. Bosna i Hercegovina proglašava neovisnost i samostalnost, što su priznale SAD i zemlje Europske unije u travnju 1992. Nakon propasti Lisabonskoga dogovora, pod patronatom portugalskoga diplomata Jose Cutilheira, koji je predviđao preuredbu BiH na principima nacionalne kantonizacije (hrvatska, srpska i muslimanska strana su potpisale dogovor, no Izetbegović je povukao svoj potpis poslije dva mjeseca), otpočeo je rat na cijelom području Bosne i Hercegovine. Politički program SDA predvođene Izetbegovićem je bila jedinstvena Bosna i Hercegovina bez unutarnjega preustroja koji bi se temeljio na nacionalnome načelu. Ta je politika, koju su Srbi i Hrvati u većini percipirali kao pokušaj muslimanske dominacije preko centralizirane BiH u kojoj su Muslimani imali relativnu većinu (a kod Hrvata izazivala dodatnu averziju, podsjećajući na srbijanski centralizam iz doba Kraljevine Jugoslavije), poslužila kao dobra izlika za opći napadaj združenih snaga JNA, bosansko-hercegovačkih Srba i srbijanskih paravojnih postrojbi na muslimansko i hrvatsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Praktički je sigurno da bi do agresije došlo i bez toga (o tom svjedoče prethodno razrađeni planovi o pokretanju vojne mašinerije u slučaju da većina pučanstva BiH, a to su u ovom slučaju bili Muslimani i Hrvati, odbije ostati u posrbljenoj krnjoj Jugoslaviji)- no, ostaje činjenica da su politički i nacionalni programi ne samo Srba, nego i Hrvata, odudarali od unitarne vizure Bosne i Hercegovine koju je podržavalo vodstvo SDA i većina muslimanskoga (bošnjačkoga) naroda.

Sam tijek rata u Bosni i Hercegovini (prikazan na stranici o povijesti Bosne i Hercegovine) doveo je prilagođavanja Izetbegovićeve politike realnostima na terenu, pa je nakon više neuspjelih primirja, u američkom gradu Daytonu 1995. sklopljen sporazum između Izetbegovića kao predstavnika Bošnjaka (godine 1993. muslimanski narod je službeno promijenio ime u bošnjački), Miloševića koji je predstavljao Srbe iz BiH, te Tuđmana kao predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata. Izetbegović je i dalje ostao članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a po ocjeni hrvatske politologinje Mirjane Kasapović zadnja dva mandata na položaju predsjednika Predsjedništva bila su neustavna.[3]

Poratno razdoblje[uredi VE | uredi]

Grob Alije Izetbegovića

Poslije Daytonskoga sporazuma Alija Izetbegović ostaje aktivan kao predsjednik SDA i supredsjedatelj bošnjačko-hrvatske Federacije BiH, no prava vlast je, po sporazumu, prešla u ruke visokoga predstavnika «međunarodne zajednice» (esencijalno, SAD i EU). Zbog pogoršanja zdravlja Izetbegović se povlači iz politike 2000. godine, no zadržava presudan utjecaj na oblikovanje bošnjačke politike. Godine 2003. Izetbegović je preminuo od komplikacija uzrokovanih pogoršanjem srčane bolesti. Na sprovodu Alije Izetbegovića bilo je prisutno oko 1000 ljudi[nedostaje izvor]. Na Izetbegovićevu ispraćaju prisustvovala su brojna izaslanstva među kojima su izaslanstvo Francuske, Sjedinjenih Država, Grčke, Austrije, Turske, Makedonije, Hrvatske, Slovenije, Irana i Pakistana.

Istraga za ratne zločine pred Haškim sudom[uredi VE | uredi]

Izetbegović za života nije bio optužen za ratne zločine zbog svoje uloge tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Nakon njegove smrti, ICTY je obznanio da je bio pod istragom za ratne zločine, ali je istraga obustavljenja nakon njegove smrti.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] 1. sjednica predsjedništva SR BiH, 20. prosinca 1990.
  2. (boš.) Muzej Alija Izetbegović 1925.-2003. Zehrudin Isaković: Biografija Alije Izetbegovića
  3. Mirjana Kasapović, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Zagreb : Politička kultura, 2005., str. 125., ISBN 953-6213-94-X
    Wikicitati „Neki su položaji u državi bili nedemokratski uzurpirani, poput mjesta predsjednika Predsjedništva, na kojemu je Alija Izetbegović ostao četiri uzastopna mandata, pri čemu su dva posljednja mandata bila neustavna.“
    (str. 125.)
  4. http://www.un.org/icty/briefing/2003/PB221003.htm
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Alija Izetbegović