Andrija Maurović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Andrija Maurović
Andrija Maurović
Andrija Maurović
Rođenje 29. ožujka, 1901.
Smrt 2. rujna 1981.
Nacionalnost Hrvat
Vrsta umjetnosti slikarstvo i strip
Portal o životopisima
Prigodna poštanska marka u čast Andrije Maurovića, autor: Danijel Popović

Andrija Maurović (Muo u Boki kotorskoj, 29. ožujka, 1901. – Zagreb, 2. rujna 1981.), hrvatski slikar i crtač stripova, često zvan ocem hrvatskog stripa.

Životopis[uredi VE | uredi]

Strip "Seoba Hrvata" iz 1943. godine

Obitelj Maurović se nakon kratkog boravka u Krakovu seli u Dubrovnik[1] gdje Andrija pohađa gimnaziju. U školi se ne ističe akademskim uspjehom, ali ubrzo je opažena njegova nadarenost za crtanje. Po savjetu Iva Vojnovića upisuje se 1922. na Likovnu akademiju u Zagrebu, gdje zarađuje za život izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige (osobito za nakladu St. Kugli). Onodobna pravila akademije branila su studentima takav rad pa Andrija ubrzo dolazi u sukob s upravom, a nešto kasnije, iako je bio među najboljim studentima crteža, napušta studij i potpuno se posvećuje ilustratorskom radu, najviše u novinama i časopisima Jutarnji list, Novosti, Koprive, Ženski svijet, Oko i Kulisa.

Tiskare se jagme za njegovim radovima. Od siromaštva dospijeva do bogatuna. Ali što je zaradio to je potrošio. Samo u vrijeme svojih zlatnih godina (1936.-1938.) od zarađenoga mogao je svaki mjesec kupiti kuću. On je to radije podijelio s prijateljima, a posebice prijateljicama noći. Na dan bi radio dvije table, popušio dvije kutije cigareta, popilo bi se dvije litre vina, dvije litre rakije, dok su čitači stajali u repu očekujući nove nastavke dramatičnih i zapletenih radnji njegovih junaka.[2]

Neumjeren u trošenju novca i vlastita života, doživio je psihički i fizički brodolom. Fizički uništen, liječen od alkohola i nikotina, bio je ubrzo i napušten. Okrenuo se proučavanju mudrih štiva, vegetarijanizmu, prirodnom životu, proglašavajući sve užitke smrtnom bolešću i sve ugode vražjim darovima koji truju duh i tijelo. Ostao je pomalo bez volje ili želje da čuje koju riječ o svojoj besmrtnosti, živcirale su ga fraze o trajanju njegova djela i životu poslije smrti. Istodobno željan ljudskih kontakata i riječi, birao je često i krive sugovornike, vjerovao svim riječima i svim obećanjima. Čak bi znao i odriješiti kesu za čovjeka koji se u njegovo ime, navodno, pobio ili koji je, pretjerano (ga) zagovarajući među samim urotnicima, neprijateljima, zaradio otpust s posla, te mu je plaćao operacije, liječenja psihičkih i fizičkih boli. Ili prodaja njegovih djela na rate, od koje bi prvu vidio, a potom više ni točne adrese, ni kupca, ni novca. Ali i nadalje je grlio ljude koje bi tek upoznao kao da su rasli s njim, a potom ih iznevjeren slao u neku stvar osamljeniji neko ikada.[2]

Neko je vrijeme, nastupajući u Shakespeareovu Snu ljetnje noći, bio i glumac u Sarajevu, ali se (predvidljivo) posvadio s nekom ruskom redateljicom te napustio družinu. Glumio je i u češkom filmu koji se snimao u okolici Dubrovnika.[2]

U stripovima, ma koliko imao vrsne scenariste ili uzore (Franjo M. Fuis, Krešimir Kovačić i drugi) ili ih radeći po literarnim uzorima provlači se njegova samovolja i njegovo uporno iscrtavanje crno-bijele slike svijeta Dobra i Zla. Nekim je likovima podario vlastite karakterne i fizionomijske crte (Stari Mačak — Andrija Maurović), razdijelio svijet na Svjetlo i Tminu, a svoje junake ostavio na čistini između Kulture i Prirode, izvornog i neškodljivoga divljašta na jednoj te pitomosti naravi na drugoj strani. I jedan njegov lik, Dan iz Sedme žrtve, zanimljiv je primjer toga temeljnog sukoba — lik kojemu Maurović daje za pravo da ubije sedmoricu ljudi zbog jedne kobile ili životinje koje su »mnogo bolje nego ljudi«. Sve ambivalencije i svoje naravi, mjeru Divljine i Kulture, Prirodnoga i Protuprirodnoga, nose i glavni likovi njegovih stripova (koje je, primjerice, D. Glavan pronašao u njegovu Radoslavu). Ali to je uglavnom svijet u kojemu žene u Maurovićevoj moralnoj hijerarhiji ne zauzimaju baš neka naročita mjesta, jer po njemu (poput Tarzanove družice), težeći Civilizaciji lakomisleno manipuliraju i »veslaju žedne preko vode«.
Ali da sudeći o čovjeku koji je volio krajnosti ne ispadnemo amaterski psiholozi, recimo da je doista u svojem stripu znao naglasiti i sugerirati najveće dramatske naboje, iskazati onu gustoću atmosfere po kojem Divlji zapad djeluje nekako poznato i domaće. Kao da je riječ o pozornici karlovačke ili jastrebarske ravničarske sumaglice ili o vodenim parama Lonjskoga polja. Smjelo kadrirano, filmski glatko, znalačkom podjelom na krupne, srednje ili daleke planove (ili istoga motiva s raznih strana) znao je iskazati raspoloženja, a filmskom dramaturgijom i osjećajem za montažne konfiguracije svojih stripovnih naracija pojednostavnjenih dramskih zapletaja znao je ostvariti tečnost koju poznaje samo filmska traka. Uz to, znao je nepogrešivo naglasiti psihološki temelj svakoga dramskog sukoba znajući zaustaviti prizor, dati mu emocionalnu ili kontemplativnu mirnoću odvajajući se od afektivnih, nikada smirenih slika drugih autora koje govore o podvizima glavnih junaka i njihovih rješenja te najzamršenijih situacija. Maurović je prezirao taj ležerni senzacionalistički kretenizam nemogućih i sretnih ishoda.
Koliko je volio izvorno promišljati scene, vidi se i po tome što je dvojici glavnih aktera u svojim vestern stripovima, konju Satanu i jahaču, pridružio i psa ili, bolje rečeno, poludivljeg vuka (Bart), sadržajno zasićujući i psihološki usložavajući scenu. Bilo kako bilo, visoke morfološke i rukopisne vrijednosti stripa, a posebice crno-bijelo crtanje karaktera njegovih junaka vizualno je i etički odgojilo generacije koji su se u školskoj klupi, »duhovno borili između stripa Stari Mačak i Lava Tolstoja« (Z. Zec). [2]


Predratni stripovi[uredi VE | uredi]

Prvi mu je strip, Vjerenica mača, objavljen 1935., a u sljedeće dvije godine pojavit će se velik broj Maurovićevih stripova, među kojima su:

  • Podzemna carica
  • Ljubavnica s Marsa
  • Trojica u mraku
  • Sedma žrtva
  • Kugina jahta
  • Gospodar zlatnih bregova
  • Sablast zelenih močvara
  • Ognjem i mačem
  • Zlatarevo zlato

Na oblikovanje i dramaturgiju nekih Maurovićevih stripova utjecali su i tada popularni westerni. Stvorio je galeriju likova koji će se, što je inače rijetko za Maurovića, ponavljati u nekoliko stripova: tajanstvenog pravednika Crnog Jahača, pjesnika lutalicu Polaganu Smrt i simpatičnog tvrdoglavog starca Starog Mačka.

Ratno doba[uredi VE | uredi]

U doba NDH Maurović surađuje u Zabavniku braće Neugebauer i Marcela Čuklija, gdje se, između ostalog, posvećuje i nacionalnoj tematici pa su tako među njegovim djelima i:

  • Seoba Hrvata
  • Ahura mazda
  • Grob u prašumi
  • Braća Seljan
  • Knez Radoslav
  • Tomislav
  • Zlatni otok (nastavio Walter Neugebauer nakon Maurovićevog odlaska u Partizane)

1945. nadalje[uredi VE | uredi]

Nakon rata, u Jugoslaviji strip biva kratkotrajno zabranjen kao "kapitalistička tvorevina koja kvari mladež", ali već 1951. Maurović ponovno crta u omladinskim listovima Horizont i Horizontov zabavnik, pa se tako pojavljuju:

  • Meksikanac
  • Opsada Zadra
  • Tri dječaka
  • Jahači rumene kadulje
Grob Andrije Maurovića na zagrebačkom Mirogoju.

Od 1955. surađuje u novopokrenutom Plavom Vjesniku gdje objavljuje Hajdučku pjesmu, a početkom šezdesetih i veći broj stripova u boji:

  • Biser zla 1960/61.
  • Kišova zagonetka 1960.
  • Djevojka sa Sijere
  • Uglomi gospodar pećina
  • Rankov odred i
  • adaptaciju Šenoine Čuvaj se senjske ruke 1962/63.

Među Maurovićeve adaptacije književnih klasika spada i Grička vještica, scenaristička suradnja s Walterom Neugebauerom, objavljena u nastavcima u Večernjem listu krajem pedesetih.

Posljednjih godina života Maurović napušta klasični strip i posvećuje se biblijsko-erotskim motivima.

Utjecaj[uredi VE | uredi]

Njegovi su radovi ušli u sve svjetske publikacije i preglede. U Ljubljani je sedamdesetih utemeljena i nagrada Kluba devete umjetnosti koja nosi njegovo ime (Andrija). Njegovo se ime našlo i u Svjetskoj enciklopediji stripa (World encyclopedia of comics, izd. Chelsea House Publishers, New York, str. 485).[2]

Od 29. ožujka do 29. travnja 2007. godine u galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu bila je postavljena izložba radova Andrije Maurovića Poznato i nepoznato.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Po nekim navodima Andrijini su roditelji kraće boravili u Krakovu u Poljskoj, ali ne može se utvrditi kada i čini se da to nije osobito važno u njihovoj biografiji Aleksandar Vojinović "Andrija Maurović" ISBN 953-12-0636-5
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 http://www.matica.hr/Vijenac/Vij184.nsf/AllWebDocs/AndrijaMaurovic Ive Šimat Banov, Andrija Maurović ili sva čuda devete umjetnosti, Vijenac, Broj 184, 22.03.2001, ISSN 1330-2787 (pristupljeno 29. ožujka 2013.)

Novak.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Wikiquote-logo.svg Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Andrija Maurović