Ante Kovačić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Ante Kovačić. Za druga značenja, pogledajte Ante Kovačić (razdvojba).
Ante Kovačić
Ante Kovacic.gif
Fotografija s potpisom
Rođenje 6. lipnja 1854.
Oplaznik, Hrvatska
Smrt 10. prosinca 1889.
Glina/Zagreb, Hrvatska
Književni period Realizam
Supruga(e) Milka Hajdin
Djeca Marija Kovačić
Olga Kovačić
Krešimir Kovačić

Ante Kovačić (Oplaznik u Mariji Gorici, 6. lipnja 1854. – Glina/Zagreb, 10. prosinca 1889.), hrvatski romanopisac i novelist, pjesnik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Sin jedinac Ane Vugrinec i Ivana Kovačića, pohađao je osnovnu školu u Mariji Gorici koja je naknadno (1954.) nazvana po njemu "Osnovna škola Ante Kovačića".[1]

Mučan i naporan život proživio je kroz škole i kao odvjetnički pripravnik (kod Josipa Franka u Zagrebu od 1875. do 1880. godine), a položivši doktorat bio je pisar(u pisarnama dr. Banjavčića u Karlovcu, dr. Goldmana i dr. Šrama u Zagrebu). Istaknut pristaša Stranke prava. Vlastiti je odvjetnički ured vodio u Glini, siromašnom kraju, gdje je često strankama od vlastitoga novca plaćao biljege. Par dana prije selidbe u Đurđevac, doživljava valjda slom živaca - jer ga otpremaju (konjskim) kolima iz Gline u Stenjevac u Zagrebu, na kojem putu zaradi upalu pluća i umre malo nakon toga (v. prikaz Ivana Krnica u sarajevskoj Nadi iz god. 1902).

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Prvi je veliki Kovačićev prozni tekst Baruničina ljubav, 1877., roman na razmeđu romantizma i realizma, nastao na uzorima Eugena Suea i Balzaca: mješavina dinamične i počesto nevjerojatne radnje i jezičnoga vatrometa u čemu se Kovačić pokazao, uz Šenou, jednim od glavnih hrvatskih devetnaestostoljetnih jezikotvoraca, po stupnju utjecaja daleko važniji od mnogih akademskih filologa. Roman obiluje likovima fatalnih žena (Sofija Grefštajn), preljubima, incestom i samoubojstvima, a kompozicijski je inovativan, i u europskim izmjerama. Sljedeće godine izlazi Smrt babe Čengićkinje, travestija koja s pravaških nacionalnih pozicija ismijava ilirsku i jugoslavensku ideologiju, karikirajući kultno Mažuranićevo djelo. Kovačić je i autor više značajnih pripovijesti, među kojima se izdvajaju Ladanjska sekta i Zagorski čudak. U sljedećem velikom romanu Fiškal, 1881., autor ponavlja svoje središnje teme i stileme: realistički pristup koji graniči s fantastikom i nerijetko se pretvara u grotesku, likove fatalnih žena, porugljivu, pa i otrovnu satiru stranaca (Nijemaca, Mađara) i južnoslavenske ideologije, žestoki napadaj na obamrlost hrvatskoga plemstva i birokratski mentalitet, raspad osobnosti glavnih protagonista u ludilu ili samoubojstvu. Prije svoga magnuma opusa, romana «U registraturi», pisac je objavio i nedovršeni roman «Među žabari», ubojitu satiru na onodobne političke moćnike koji su se prepali u aktu prepoznavanja i spriječili daljnje izlaženje (tekst je izlazio u podlistcima).

Spomenik ispred knjižnice "Ante Kovačić" u Zaprešiću

U glavnom djelu, ''U registraturi'' (1888), Kovačić obilno koristi autobiografski materijal. Ta osobna nota stvorit će u ovom djelu stranice prožete s mnogo topline, neposrednoga lirizma i usrdnijeg odnosa prema likovima, osobito u prikazu i opisu djetinstva Ivice Kičmanovića, glavnoga lika u djelu. Iako svrstavan u klasike hrvatskoga realizma, Kovačićev je veliki roman torzo koji u sebe upija oprječne svjetonazore i poetike: u njemu nalazimo spektar situacija i motiva koji obuhvaćaju kanonska pravila i romantizma, realizma i naturalizma. Nastao u ognjici, nedotjeran i rastrgan, Kovačićev je magnum opus najimpresivnije djelo hrvatske narativne proze druge polovice 19. stoljeća. Roman "U registraturi" izlazi 1888 u vijencu u nastavcma, a 1911 u knjizi kao roman. Neki su ga nazivali senzacionalnim romanom a neki su ga pak autoritetom svoga položaja ocijenili negativno i to zbog fatalne žene Laure. O romanu se nije pisalo punih 10 godina (bio je zabranjen – knjiga u bunkeru). Šutnju su razbili Milan Marjanović i A. G. Matoš. Mladi su pisci u Kovačiću otkrili beskompromisnoga zastupnika teorije o slobodi umjetničkoga stvaranja.

Ovaj roman je primjer umjetnine koja ne može imati samo jednu dimenziju s obzirom na sadržaj, temu i ideju pa ni stil izraza. Ovo je djelo puno raznovrsnih tonova isto onako kako je i život. Ideja romana je: duhovna biografija druge polovice 19. st. viđena okom pravaša koji u pravednom ogorčenju s plemenitom namjerom pretjeruje kada u Hrvatskoj vidi samo zaostalost, servilnost i pokvarenost. To je podloga za njegovu satiru u što se uklapa i biografija Kičmanovića od 1-3 djela kada nam se čini da je Kovačić vizionarski antipicirao svoje vlastito duševno stanje odnosno organsku psihozu.

Cijelo djelo Ante Kovačića najjači je ostvaraj hrvatskoga realizma, i to u karakterističnom obliku za hrvatsku književnost u kojoj nema previše tekstova koji slave i posvećuju običnost i svakodnevnost: romani su to posvećeni suvremenoj tematici (za razliku od Šenoe, čiji je opus najvećma uronjen u povijesnu problematiku), čudna mješavina romantizma, realizma i brutalnoga naturalizma nabijena razornom satirom i očajem nad stanjem hrvatskoga društva; kultom fatalne žene ukorijenjenoga u romantizmu; burnim zapletima i velikim strastima, te propašću glavnih likova u zločinu, ubojstvu, ludilu i samoubojstvu. Raspet između romantizma i naturalizma, Kovačić je senzibilitetom predšasnik velike tradcije hrvatskoga romana egzistencijalističke i političko-satiričke usmjerbe.

Ostala djela[uredi VE | uredi]

  • Stihovi (1949.)
  • Djela, I-II, (1950.)
  • Feljtoni i članci (1952.)
Logotip Wikizvor
Wikizvor ima izvorna djela autora: Ante Kovačić

Izvori[uredi VE | uredi]