Ante Paradžik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ante Paradžik
prethodnik ured osnovan
nasljednik Anto Đapić
prethodnik ured osnovan
nasljednik Dobroslav Paraga
osobni podatci
zanimanje pravnik

Ante Paradžik (Ljubuški, 10. veljače 1943. - Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatski političar, dopredsjednik HSP-a, jedan od osnivača i načelnik Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga, stranačke vojske HSP-a. Kao student bio je sudionik Hrvatskog proljeća 1971.

Mladost[uredi VE | uredi]

Ante Paradžik rođen je u Ljubuškom od oca Blaža i majke Milice. Otac mu je bio vojnik Hrvatske vojske te je nestao 1945. kod Bleiburga. Ante Paradžik osnovnu i srednju školu završio je u rodnom Ljubuškom, a Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je apsolvirao na trećem stupnju iz područja obiteljskog prava.

Antikomunistička djelatnost[uredi VE | uredi]

Paradžik je bio sudionik Hrvatskog proljeća 1971 kao predsjednik Saveza studenata Hrvatske (SSH). Istaknuo se u vrijeme studentskih demonstracija krajem 1971. U svojim javnim istupima izražavao je ciljeve studenata: konstituiranje Hrvatske kao suverene države Hrvata, pružanje podrške Savezu komunista Hrvatske, uklanjanje protivnika reformi i bržu promjenu deviznog sustava u korist Hrvatske. Paradžik je posebno isticao potrebu za sve većom samostalnošću Hrvatske. Na uvodnom izlaganju pred zborom hrvatskih sveučilištaraca izražava njihovo zanimanje za jasnim definiranjem hrvatske državnosti i pune ravnopravnosti svih državljana koji žive u SR Hrvatskoj. Istaknuo je kako su Hrvati kroz narodnooslobodilačku borbu i revoluciju ostvarili svoju nacionalnu državu te da je, polazeći od prava na samoopredjeljenje do otcjepljenja udružio s ostalim narodima SFR Jugoslavije. Kritizirao je i nove amandmane na Ustav SFRJ koji su bili nejasni i podložni različitom tumačenju, te predlaže da se prihvate studentski prijedlozi oko sadržaja amandmana.[1] Nadalje, tražio je oštrije djelovanje kako bi se pomaklo pitanje deviznog i bankarskog sustava, razbijanje centralističkog gospodarskog sustava te sudjelovanje radnika u inozemstvu u formuliranju ustava. Za seljake je tražio veći zemljišni maksimum, komasaciju i povoljno kreditiranje.[2]

Nakon sloma Hrvatskog proljeća započele su čistke diljem Hrvatske. Veliki broj osoba bio je obuhvaćen podnošenjem ostavki i uhićenjima zbog teških kaznenih djela protiv naroda i države, kontrarevolucionarnog djelovanja, nacionalizma te rušenja države i društvenog uređenja. Vođe studentskih demonstracija su uhićeni i osuđeni na zatvorske kazne: Dražen Budiša na četiri, Ivan Zvonimir Čičak i Paradžik na tri, a Goran Dodig na godinu dana strogog zatvora.[3]

1975. je ponovno uhićen pod optužbom za razna krivična djela. Četiri mjeseca je u zatvoru mučen da bi bio pušten kao nevin. 1976. je uhićen i osuđen na dva mjeseca zatvora zato što je na pozivnicama na svoje vjenčanje stavio hrvatsku trobojnicu bez komunističke crvene zvijezde. U braku sa suprugom Jozefinom je dobio troje djece, Mislava, Veroniku i Katarinu.

Zbog kritiziranja komunizma i jugoslavenske države, te zagovaranja demokracije i poštivanja ljudskih prava, još je nekoliko puta bio hapšen. Kazne je odsluživao u Zagrebu i Lepoglavi. Putovnica mu je bila oduzeta te vraćena tek 1990., nakon 19 godina.

Politička djelatnost[uredi VE | uredi]

Popuštanjem jednostranačkog komunističkog sustava u Jugoslaviji, u Hrvatskoj se počinju osnivati političke stranke. Ante Paradžik se odmah uključio u politički život. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatske demokratske zajednice, te je napisao i statut stranke. U HDZ-u se nalazio u krugu ljudi koji su podržavali Marka Veselicu za predsjednika. Zbog neslaganja oko programa i rada stranke, te nakon što je Tuđman postao predsjednik HDZ-a na sumnjiv način, on i još sedam utemeljitelja, među kojima su bili i Marko i Vladimir Veselica, istupilo je iz HDZ-a i osnovalo novu stranku, Hrvatsku demokratsku stranku. Pored toga, Paradžik je sudjelovao u utemeljenju Hrvatskog društva političkih zatvorenika u kojem je bio glavni tajnik.[4] Komentirajući razloge razilaženja s HDZ-om, Paradžik je naveo kako je u toj stranci bilo dosta onih koji su prije bili protiv samostalne Hrvatske i koji su ga progonili za vrijeme komunizma. "U HDZ su mnogi ušli radi karijerizma, položaja, radi lakšeg života i probitaka. Neki su još jučer bacili crvenu knjižicu, a već danas postali vatrene pristalice HDZ-a. Da je barem zadržana jedna selekcija, kao npr. da nitko ne može biti član jedne takve stranke (HDZ-a, op. a.) koji nije na vrijeme vratio crvenu knjižicu ili da mogu biti svi oni koji zadnjih pet godina nisu bili u Partiji. To bih pozdravio"[5]

No i tamo, u HDS-u je ubrzo došlo do neslaganja jer vodstvo stranke nije kao cilj istaklo nezavisnost Hrvatske. HDS je u to vrijeme, kao i HDZ, u programskim načelima zastupao stajalište da Hrvatska svoje pitanje treba rješavati u okviru preustroja SFRJ u konfederaciju, odnosno zajednicu nezavisnih država.[6]

Tako su Ante Paradžik, Krešimir Pavelić, i još neki članovi HDS-a istupili su iz stranke. Odbor za obnavljanje HSP-a činili su Dobroslav Paraga, koji je tada boravio u SAD-u, Paradžik i Krešimir Pavelić te je 25. veljače 1990. utemeljena nova stranka, Hrvatska stranka prava, kao nastavak Stranke prava dr. Ante Starčevića. Za predsjednika stranke izabran je Dobroslav Paraga, a za dopredsjednika izabran je Paradžik. Početkom Domovinskog rata 1991. vodstvo HSP-a utemeljilo je oružane jedinice za obranu Hrvatske, Hrvatske obrambene snage. Paradžik je postao prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a.

Trijumvirat Paraga-Paradžik-Pavelić počeo se obračunavati s neistomišljenicima u stranci. Počinju kršiti stranačke statute i zakonske propise u svrhu podvrgavanja stranke njihovom vodstvu. S delegacijama ogranaka stranke postupa se neodgovorno pa i bahato, Krešimir Pavelić ih verbalno napada, a prednjači Paradžik. Paradžik, potpredsjednik HSP-a, na jednom je sastanku čak izjavio: "Ono što nas desetak napravi, pisat će se, a što god napravi vas sedamdeset, ne će se kontati...".[7] Unatoč tome, članstvo stranke raste nevjerojatnom brzinom - broj od 18 000 članova koliko je stranka otprilike imala krajem 1990. godine narastao je na više od 100 000 do jeseni 1991. godine, a na okupljanja i prosvjede stranke dolazile su tisuće ljudi.[8]

Paradžik je kritizirao tadašnju hrvatsku vlast na čelu sa Franjom Tuđmanom, smatrajući da ne čini dovoljno na obrani Hrvatske. 21. rujna 1991., na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima, Paradžik je ubijen u pucnjavi hrvatskih policajaca. Policajci su se poslije pravdali time da su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu "martićevci". Ubojice su osuđeni na zatvorsku kaznu ali su ubrzo bili amnestirani od strane Franje Tuđmana.

U čast Anti Paradžiku, dvije postrojbe HOS-a dobile su njegovo ime, II. bojna "Ante Paradžik" i 1. satnija "Ante Paradžik".

Spomenik u Ljubuškom


Knjige i članci
  • Berislav Jandrić: "Represivne mjere komunističkog režima prema hrvatskoj političkoj oporbi 1945-1975 godine. Najznačajniji politički procesi", Dijalog povjesničara/istoričara 9. Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2005. ISBN 9539603730
  • Marin Knezović: "Štrajk hrvatskih sveučilištaraca u jesen 1971. u onodobnom tisku", Radovi, tom 28. Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 1995. ISSN 0353295X
  • Velimir Veselinović: "Obnavljanje i djelovanje Hrvatske stranke prava, 1990-1992.", Politička misao, god. 51, br. 2, 2014, str. 55-87
  • Tomislav Jonjić: "Sporovi i rascjepi u obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava 1990.–1992.", Pravaštvo u hrvatskome političkom i kulturnom životu u sučelju dvaju stoljeća: Zbornik radova sa znanstvenog skupa. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013. ISBN 9789537840242

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Citati
  1. Knezović, 1995., str. 231.
  2. Knezović, 1995., str. 232.
  3. Jandrić, 2005., str. 333.
  4. Veselinović, 2014., str. 58.
  5. Mladen Pavković, 1991. Hrvatski mučenici. Glas Podravine. Koprivnica. 71. str.
  6. Veselinović, 2014., str. 57.
  7. Jonjić, 2013., str. 559. - 560.
  8. R. Moseley, "Croatian Extremist Spoiling for Wider War," Chicago Tribune, 7 listopad 1991, str. 8.