Antemurale Christianitatis

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Latinski naslov Antemurale Christianitatis ("predziđe kršćanstva"), je papa Lav X. dao Hrvatskoj godine 1519. u pismu banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini naslov takvog tipa i on se pojavljuje i u drugih kršćanskih država u sukobu sa Osmanlijama, kod Ugarske i Poljske.

Papa međutim nije bio prvi koji je dao Hrvatskoj takav naslov. Plemstvo južnih hrvatskih krajeva uputilo je 10. travnja 1494. sa sabora u Bihaću pismo papi Aleksandru VI. i rimsko-njemačkom caru Maksimilijanu I. tražeći pomoć protiv osmanskih napada u kojem je Hrvatsku nazvalo kulom i predziđem kršćanstva:

"Ovu silu mi već sedamnaest godina zaustavljamo gubeći naša tijela, živote i sva moguća naša dobra, te poput kule i predziđa kršćanstva branimo svakodnevnim ratovanjem kršćanske zemlje, koliko nam je to uopće ljudski moguće. Neka Vam dakle po nama bude rečeno ovo: ako bi mi popustili Turcima, tada bi oni u svako doba mogli zaskočiti kršćanstvo iz Hrvata."[1]


Fra Ivan Kapistran

Kad su Turci god. 1453. osvojili Carigrad, papa Kalist III. pozvao je sve kršćanske narode u križarski rat. U kršćanskoj vojsci koja je u srpnju godine 1456. porazila 150 000 turskih vojnika pod Beogradom, sudjelovao je veliki broj Hrvata koje je pokrenuo franjevac Ivan Kapistran (1386.-1456.). Protuosmanlijski križar i branitelj kršćanstva, Ivan Kapistran umro je god. 1456. u Iloku, a zbog mnogobrojnih posmrtnih čudesa i viđenja proglašen je svecem.

Godine 1521. pao je Beograd pod osmansku vlast, a hrvatski pisci i diplomati ukazali su na dramatičnost i ozbiljnost situacije pišući da je taj grad bedem kršćanstva, ključ Europe, ključ Ugarske, tvrđava čitavoga Kraljevstva i ugarska stražica. Sljedeće godine, na njemačkom državnom saboru u Nürnbergu upotrebljen je za Hrvatsku izraz Zwingermaurer (tvrđava), a austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški govorio je da “viteški kršćanski narod” Hrvatā “poput štita” stoji ispred Štajerske, Koruške i Kranjske, te cijele srednje Europe i zapadnoga kršćanskog svijeta. Na sjednici je knez Bernardin Frankapan (1453.-1529.) molio za pomoć, podsjećajući da je "Hrvatska štit i vrata kršćanstva", dok je njegov sin Krsto, 1. srpnja 1523. godine, u memorijalu papi Hadrijanu VI. upozorio da je Hrvatska "predziđe ili dver kršćanstva, a naročito pograničnih zemalja Koruške, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije".[2] U istom značenju su i stihovi iz pjesme Trublja slovinska, baroknog pjesnika Vladislava Menčetića koji 1665. godine piše:

Od ropstva bi davno u valih

potonula Italija

o hrvatskijeh da se žalih

more otmansko ne razbija!

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. stoljeću i 17. stoljeću koja su nazvana "duo plorantes saecula Croatiae" ("dva plačuća stoljeća Hrvatske"). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a obrani granice nije sudjelovao samo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično naziva "vlaški", a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci. Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio poturčiti i pokloniti turskom caru, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Lava X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić (o. 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 hrvatskih ratnika, pri čemu su poslali na drugi svijet preko 30 000 Turaka, a sami su zbog hrabrosti i junačke smrti "ušli u legendu" svjetske ratne i vojne povijesti.

Nikola Šubić Zrinski

Još neki poznati i slavni ratnici bili su: hrvatski ban Toma Erdödy (1558.-1624.) koji je s hrvatskim ratnicima ostvario sjajnu pobjedu god. 1593. kod Siska koja je ujedno bila prekretnica u ratu Hrvata s Turcima, ban Ivan III. Drašković († 1648.) jedini Hrvat na položaju ugarskog palatina u to vrijeme kojeg su nazvali "defensor Croatiae", ban Nikola VII. Zrinski (1620.-1664.) i ban Petar IV. Zrinski (1621.-1671.) koji su nanijeli velike gubitke turskoj vojsci, ban Ivan Karlović (1485.-1531.), ban Petar Keglavić (1478.-1554.), Krsto I. Frankapan Brinjski (1482.-1527.), general Ivan Lenković († 1569.), kapetan Grgur Orlovčić († 1526.), ban Matko Talovac († 1445.), ban Juraj V. Zrinski (1599.-1626.), zapovjednik Marko Horvat Stančić (o. 1520.-1561.), zapovjednik Vid Hallek, ban Petar Erdődy (1504.–1567.), svećenik Marko Mesić (1640.-1713.), fra Luka Ibrišimović (1626.-1698.) i mnogi drugi.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Milan Kruhek, Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Zagreb 1995. str. 49
  2. Historijski mitovi na Balkanu