Anto Baković
| Anto Baković | |
|---|---|
 | |
| Rođen | 1931. Goražde |
| Umro | 26. siječnja 2017. Zagreb |
| Portal o kršćanstvu | |
| Portal o životopisima | |
Anto Baković (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) bio je hrvatski katolički svećenik, pisac i novinar.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rođen je 1931. godine u Goraždu na rijeci Drini kao sedmo dijete u dobrostojećoj obitelji.[1] Osnovnu školu završio je u Goraždu, srednju u Sarajevu, teološki studij u Ljubljani, dok je u Đakovu 29. lipnja 1959. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije.[2]
Student i svećenik u zatvoru[uredi | uredi kôd]
Kao student bogoslovije pozvan je na služenje vojnog roka u JNA. Na kraju vojnog roka, osuđen je na izdržavanje zatvorske kazne s prisilnim radom u vremenu od četiri godine, jer je odbio govoriti protiv kardinala Alojzija Stepinca. U zatvoru u Nišu doživio je torturu kroz tri dana batinanja, do duboke nesvijesti i kome.[3]
Nakon izlaska iz zatvora nastavio je i završio studij teologije. Za svećenika je zaređen 1959. godine. Kao bogoslov, a kasnije i svećenik, proveo je 10 godina robijanja u 7 zatvora.[4] 1962. je godine Rankovićev policijski režim pomilovao dio robijaša u KPD-u Zenici, no ne i Slavka Miletića, Tomislava Vidovića, Andriju Radoša, Antu Bakovića i Vinka Vicu Ostojića.[5]
Pastoralno djelovanje[uredi | uredi kôd]
Djelovao je u župama Kaknju, Korićanama, Janjevu na Kosovu i u Maglaju. U Janjevo je došao nakon što je protjeran iz BIH, jer je bio nepoćudan režimu zbog predanog svećeničkog rada. Osnovao je dječji zbor "Bijeli anđeli", koji je postao poznat u cijeloj bivšoj državi. Osnovao je i "Katon" (Katolički ton) te snimio i izdao dvadesetak singlica - gramofonskih ploča sa stotinjak pjesama pod nazivom "Duhovne hrvatske pučke pjesme".[6] Opet je osuđen na zatvorsku kaznu. Nakon povratka, djelovao je u župi Maglaj, gdje je izgradio svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Snimio je Bibliju u kasetama, prvo zvučno izdanje Biblije na hrvatskom jeziku.
Prestao je sa službovanjem u župi 1983. godine, kada je umirovljen zbog bolesti.
Aktivni umirovljenik[uredi | uredi kôd]
Od 1983. godine don Anto Baković bavi se pitanjima pronatalitetne politike. Uređuje i izdaje mjesečnik Narod, glasilo za demografsku obnovu i duhovni preporod.
Napisao je knjige: "Za jednu bolju Hrvatsku", "Hrvatska demografska čitanka", "Jedno dijete više", "Programska načela Hrvatskog populacijskog pokreta", "Drinske mučenice", "Ostaje li Hrvatska bez majki", "Dječak s Drine" (autobiografija), "Svećenici - žrtve rata i poraća", "Hrvatski martirologij XX. stoljeća" i "Batinama do oltara".
Na knjizi "Hrvatski martirologij XX. stoljeća" radio je 17 godina. Na 1100 stranica piše o 664 mučenika Crkve u Hrvata za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.[7]
Osnovao je udruge: Hrvatski populacijski pokret, Pronatalitetni pokret "Jedno dijete više", Martyrium Croatiae te Apostolat ljubavi "Jedna obitelj više".
Proslavio je 50. godina svećeništva zlatnom misom 12. srpnja 2009. godine.[8]
Preminuo je 26. siječnja 2017. godine u svećeničkom domu u Zagrebu, te pokopan na zagrebačkom Mirogoju. Sućut njegovom nadbiskupu i svim ožalošćenima izrazili su i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov i brojne druge osobe ističući njegovu marljivost, ustrajnost i veličinu. Ostat će zapamćen njegov nemjerljivi doprinos hrvatskom narodu promicanjem natalitetne politike i suočavanja sa svim totalitarnim režimima dvadesetog stoljeća, a na poseban način s komunizmom, čija je žrtva i sam bio.[9]
Promicanje Drinskih mučenica[uredi | uredi kôd]
Kao dijete živio je u rodnom Goraždu na rijeci Drini i bio je svjedok mučeništva Drinskih mučenica.[10] Izuzetno se istaknuo u promicanju sjećanja na njih. Nakon višegodišnjih ispitivanja, traganja, bilježenja i prikupljanja podataka na 49. godišnjicu stradanja sestara mučenica 1990. don Anto je predao javnosti knjigu „Drinske mučenice”, a njegovim zalaganjem HRT je snimio dokumentarni film „Drinske mučenice”.
Njegova knjiga je prevedena na talijanski jezik i druge jezike i predstavljena u Rimu 1996. Kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i don Ante uručili su je sv. Ivanu Pavlu II. Kad ju je papa prolistao rekao je: „Pa ja sam to već pročitao. Drinske mučenice su zrele za oltar. Obavite sve što treba u biskupijskom procesu i nećete dugo čekati na beatifikaciju."[11] Proglašene su blaženima 24. rujna 2011.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ http://hakave.org/index.php?option=com_content&id=4944
- ↑ Životopis don Ante Bakovića: www.ktabkbih.net
- ↑ Don Ante Baković: Batinama do oltara, Martyrium Croatiae Zagreb 2009.
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. rujna 2010. Pristupljeno 19. ožujka 2011. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ U SPOMEN SUPATNIKU SLAVKU MILETIĆU!, Vinko Vice Ostojić, Politički zatvorenik br. 220 - srpanj-kolovoz 2010.
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. prosinca 2019. Pristupljeno 19. ožujka 2011. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. prosinca 2019. Pristupljeno 13. svibnja 2018.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ↑ Zlatna misa Don Ante Bakovića Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine), garevac.net, 12. srpnja 2009.
- ↑ Izrazi sućuti povodom smrti don Ante Bakovića: www.ktabkbih.net, objavljeno 31. siječnja 2017., pristupljeno 2. veljače 2017.
- ↑ https://www.ktabkbih.net/hr/intervju/don-anto-bakovi-jedini-zivui-svjedok-smrti-drinskih-muenica/30489 Preuzeto 2. siječnja 2022.
- ↑ https://www.nedjelja.ba/hr/ljudi-zivot-obicaji/don-anto-bakovic-promicatelj-glasa-svetosti-bl-drinskih-mucenica/875 Preuzeto 2. siječnja 2022.