Antun Mahnić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Antun Mahnić
Antun Mahnić kao biskup na otoku Krku (oko 1900.)
Antun Mahnić kao biskup na otoku Krku (oko 1900.)
Rođen 14. rujna 1850.
Kobdilj
Umro 14. prosinca 1920.
Zagreb
Zaređen
za svećenika
1874.
Titula biskup krčki
Počasti Sluga Božji
Portal: Kršćanstvo

Dr. Antun Mahnić (Kobdilj, Slovenija, 14. rujna 1850. - Zagreb, 14. prosinca 1920.) bio je biskup Krčke biskupije. Bio je Slovenac (Mahnič) hrvatskog podrijetla, koji se, stigavši u Krk, potpuno opredijelio za hrvatske narodne i vjerske interese, kao i za zajednički nastup hrvatskog i slovenskog katoličkog naroda. Naročito se isticao zaštitom pisma glagoljice. Bio je pokretač Hrvatskoga katoličkog pokreta, a njegov rad je davao glavni ton tom pokretu.[1].

Život i javno djelovanje[uredi VE | uredi]

Rođen je u Kobdilju, pokraj Štanjela, u Habsburškoj Monarhiji, danas Slovenija. Završio je teološki studij u Beču i zaređen za svećenika 1874., a doktorirao 1881. Potom predaje na teologiji i vrši razne službe u Gorici. U tom razdoblju aktivno se uključuje u slovenski društveni i politički život, kritizirajući liberalizam i liberalni katolicizam. Započinje izdavati katolički časopis Rimski katolik (1889). Zbog odlučnog i ponekada (pre)oštrog nastupa prozvali su ga liberalni protivnici „nevihta s Krasa” (oluja s Krasa).

Godine 1896. postaje krčki biskup. Odmah započinje s osnivanjem vjerskih društava te s aktivnostima vezanim uz katoličko izdavaštvo, uključujući osnivanje tiskare Kurykta u Krku. Tamo počinje 1901. godine izdavati zajednički mjesečnik za hrvatske i slovenske svećenike klanjaoce Sanctissima Eucharistia; koji 1911. godine dobi ime „Svećenička zajednica”, jer su Slovenci osnovali svoj vlastiti časopis „Vzajemnost.” Sazvao je dvije biskupske sinode. Najvažnije pak je pokretanje časopisa za kršćansku filozofiju Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu 1903. godine. Istodobno inicira pokretanje hrvatskih katoličkih studentskih listova i udruženja diljem Monarhije. Tako 1905. počinje izlaziti studentsko glasilo Luč. Vjerojatno je to bio odjek rezolucija Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka u Zagrebu, 1900., čiji je maran sudionik bio i biskup Mahnić.

Mahnićev najvažniji angažman je uvijek bilo okupljanje i odgajanje mladeži. U tu svrhu je želio dobiti u svoju biskupiju don Boscove salezijance; nisu doduše došli u njegovu biskupiju, nego u druge dijelove Goričke metropolije: u Rovinj (1913.-1956.) i u Rijeku (1918.). U Zagrebu je 1906. osnovano Hrvatsko katoličko akademsko društvo "Domagoj", a 1909. nastaje Hrvatski katolički đački savez (HKĐS), kao krovna organizacija mladeških društava.

Kasnije osniva Pijevo društvo, u Zagrebu 1908., čiji je list bilo Jutro. S vremenom su se različite grupe katoličkih intelektualaca okupile oko toga tjednika i ujedinile u jedinstven pokret – Hrvatski katolički pokret (HKP), čije je temeljno udruženje bio Hrvatski katolički narodni savez (HKNS), osnovan u Zagrebu 1910. Prema zamisli Antuna Mahnića, vodstvo HKP-a trebali su preuzeti tzv. seniori a ne studenti te se zato 1913. formira Hrvatski katolički seniorat (HKS), sa sjedištem u Zagrebu, kao upravljačko tijelo.

Mahnićev prvi životni cilj je širenje i obrana katoličke vjere i njezinih moralnih načela u javnosti i društvu, koje je bilo prožeto rastućim liberalizmom i sekularizacijom. Tako je radio najprije u Sloveniji u Gorici. Nastavio je istim žarom kao krčki biskup; ali u Hrvatskoj je imao više uspjeha. Zato kaže Radićev životopis o njemu: „Mahnić je Sloveniji dao mnogo, a Hrvatskoj je dao – sve!”

Autor je brojnih radova iz teološkog, filozofskog, estetskog i politološkog područja. Ustrajao je na jasnim kriterijima u procjeni umjetničkog djela, odnosno "da umjetničko stvaranje lijepih ili ružnih oblika bez suvislih i jasnih sadržaja nije ništa drugo do pobožanstvenje svakog pojedinačnog djela, bez zajedničkog središta u nekom ljudskom smislu ili samom Bogu".[1]

Smrt i štovanje[uredi VE | uredi]

Poslije 1. svjetskog rata talijanske vlasti su prognale Mahnića iz Krka u Frascati kod Rima. Tamo se teško razbolio od raka te odlazi u Zagreb, gdje i umire na glasu svetosti 14. prosinca 1920. Prvotno je bio sahranjen na Mirogoju, potom su mu ostaci preneseni u crkvu sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, a 2002. u krčku katedralu.

Postupak za beatifikaciju[uredi VE | uredi]

Na 93. godišnjicu njegove smrti, 14. prosinca 2013. je u katedralnoj crkvi Uznesenja blažene djevice Marije u Krku počeo svečanom svetom misom postupak za proglašenje blaženim i svetim. Slavlje je vodio krčki biskup Valter Župan. Otvaranje postupka za beatifikaciju biskupa Mahnića odvilo se u nazočnosti riječkog nadbiskupa i metropolita Ivana Devčića, porečkog i pulskog biskupa Dražena Kutleše, koparskog biskupa Jurija Bizjaka, te pedesetak svećenika i velikog broja vjernika. Na svečanosti otvorenja postupka za beatifikaciju biskupa Mahnića bio je nazočan i o. Božidar Nagy, postulator bl. Ivana Merza koji je s biskupom Mahnićem bio posebno povezan. Merz je prvi blaženik proizašao iz Mahnićeva Katoličkog pokreta. [2]

Također pogledajte[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Bozanić, Antun: Biskup Mahnić. Pastir i javni djelatnik u Hrvata, Zagreb – Krk, 1991.
  2. Krišto, Jure: Hrvatski katolički pokret (1903. – 1945.), Zagreb, 2004., ISBN 953-6258-64-1.
  3. Krišto, Jure: Prešućena povijest. Katolička Crkva u Hrvatskoj politici 1850.-1918., Zagreb, 1994., ISBN 9531690464 9789531690461.
  4. Sinjeri, Josip: "Biskup Antun Mahnić i Hrvatski katolički pokret", Riječki teološki časopis, Rijeka, 15 (2007.), 2 (30), 551 - 587.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Fokus Emil Čić: Tragično nastojanje oko hrvatske književnosti, 8. prosinca 2006.
    Vladimir Lončarević: Književnost i hrvatski katolički pokret (1900. - 1945.) - Teorijske i programske odrednice, književna politika i organizacijska struktura, doktorat
  2. http://ivanmerz.hr/krk-otvoren-proces-beatifikacije-biskupa-antuna-mahnica/

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]