Apsolutizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Apsolutizam predstavlja političku doktrinu i praksu neograničene, centralizirane vlasti koncentrirane u rukama monarha ili diktatora.

Fridrik II. vladao je Prusijom 1740. - 1786. kao apsolutistički vladar. Zapamćen je kao kruti apsolutist. Provodio je brojne reforme, a sebe je nazivao "prvim slugom države".

Povijest apsolutizma u Europi[uredi VE | uredi]

U Europi, uzor apsolutističke vlasti je dugo bila Otomanska Turska, koja je od europskih mislilaca s kraja 16. i početka 17. stoljeća zaokupljenih pitanjem suvereniteta prikazivana kao primjer bolje uređene države. Nakon što je Europa krajem 17. i tijekom 18. stoljeća iskusila vladavinu znatnog broja apsolutističkih monarha - koji su nastojali (i uspijevali) apsolutistički vladati svojim zemljama u kojima vlast kralja tradicionalno nije bila ni približno jaka kao što je bila vlast istočnjačkih sultana (tako su primjerice vladali Fridrik II. Pruski i Josip II. Habsburški) - počinju europski pisci prikaze Turske i drugih orijentalnih despocija bojati drugačijim bojama: prepoznaju u njihovom državnom ustroju sve one negativnosti koje su europski narodi imali prilike vidjeti kod svojih apsolutista u 17. i 18. stoljeću.[1]

Razdoblje prosvijećene monarhije, kada je apsolutizam u Europi bio smatran najracionalnijim oblikom vladavine, povjesničari uglavnom računaju od 1660. godine do izbijanja Francuske revolucije 1789. godine.[2] Krajem 18. stoljeća je već postala prihvaćenom nova vizija upravljanja državom, gdje se slijedom teorijskih djela Montesquieua iz prve polovine 18. stoljeća [3] prihvaća doktrina diobe vlasti - koja je sagrađena na boljim uzorima iz europske tradicije, te na razočaranju sa iskustvom apsolutne monarhije.

Međutim se apsolutistički pokušaji ponavljaju i u razdoblju nakon Francuske revolucije; zapravo već i ona svršava u diktaturi i kasnijoj uspostavi imperija Napoleona I.. Težnje za raznim državnim prevratima koje nužno vode u diktature su se u povijesti Europe i Svijeta poslije posve redovno ponavljale.

Doktrina[uredi VE | uredi]

Srž apsolutističkog shvaćanja suvereniteta iskazana je u izreci kralja Francuske Luja XIV. (1643.-1715.) "L'État, c'est moi" - “Država, to sam ja”. Taj kralj nosi epitet "Kralj Sunce", zbog mjesta kojega je sebi prisvajao u društvenom poretku. U apsolutističkom državnom ustroju vlast monarha/diktatora nije podložna nikakvom ograničenju od strane bilo kakve ustanove - sudbene, zakonodavne, vjerske.

Povijesno vjerojatno najzapaženiji ideolog apsolutne vlasti u rukama monarha je Thomas Hobbes, (1588. - 1679.), autor koji se u građanskom ratu koji je u Engleskoj njegovog vremena bjesnio između kralja i parlamenta oštro zauzeo za kralja; dokazujući da parlament smeta sreći naroda. Hobbes je dokazivao da jedino nepodijeljena vlast - gdje su prerogativi donošenja zakona (zakonodavna vlast), njegovog provođenja (izvršna vlast) i njegovog tumačenja (tipična uloga sudbene vlasti), funkcije oporezivanja, obrane zemlje i drugi prerogativi suverene vlasti objedinjeni u rukama jedne osobe - može suštinski dobro funkcionirati.[4] Kao kontinentalno utjecajan pisac, on je u svojem Leviathanu (1651.) dao prikaz savršenog društva koje će nastati ukidanjem svih ustanova koje monarhu smetaju u obnašanju vlasti; u Behemothu (1668), povijesti Engleskog građanskog rata sagledane iz perspektive monarhističkog mislioca - jednu povijest u kojem se prikazuje nesreća što je zadesila narod u kojem plemstvo, vjerske zajednice (od katolika do kalvinista), intelektualci ("koje je iskvarilo čitanje knjiga na latinskom i grčkom") i trgovci odbijaju slušati kralja.

Apsolutistički vladari sve aspekte života u državi podvrgavaju rigidnoj kontroli državnog administrativnog aparata, tj. uspostavljaju tzv. policijsku državu.

Pri tome valja uočiti, da je doktrina diobe vlasti - čiji je današnji rezultat suvremena demokracija - plod europske tradicije: u drugim dijelovima svijeta se ta doktrina prihvaća kao što se tijekom industrijalizacije i inače prihvaćaju kulturalni modeli sa zapada.

Apsolutizam i totalitarizam[uredi VE | uredi]

Apsolutizam u ekstremnim slučajevima prelazi u totalitarizam; koji je moguć kada apsolutistička vlast (npr. Staljinova u Sovjetskom savezu) realizira mogućnost da - u pravilu putem jedne u vladajuću partiju okupljene elite - kontrolira praktično sve aspekte života u jednom društvu, od odgoja djece u vrtićima, preko zapošljavanja osoblja u poduzećima, do uređivanja novina i usmjeravanja djelatnosti umjetnika .

Najpoznatiji apsolutistički vladari[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] Osmansko "drugo" u formiranju europskog identiteta, Marko Fuček, Pro tempore - časopis studenata povijesti, No.5 Travanj 2008.
  2. [2] Max Beloff, "The Age of Absolutism, 1660 - 1815" London, 1954, str. 48
  3. [3] "Stanford Encyclopedia of Philosophy", članak "Baron de Montesquieu, Charles-Louis de Secondat", poglavlje "4. The Spirit of the Laws"
  4. [4]Lloyd, Sharon A. and Sreedhar, Susanne, "Hobbes's Moral and Political Philosophy", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer 2013 Edition), Edward N. Zalta (ed.), v. poglavlje 8, "Absolutism"