Arapsko-bizantski ratovi

Vrijeme	629. – 1050-tih
Mjesto	Levant; Sirija; Egipat; sjeverna Afrika; Anatolija; Kreta; Sicilija; južna Italija
Ishod	Arapi osvojili brojna područja Bizanta

Arapsko-bizantski ratovi
	sukob: Arapsko-bizantski ratovi
	; Grčka vatra, bizantsko oružje kojim se služila bizantska mornarica u ratovima protiv Arapa. Slika iz iluminiranog manuskripta Ivana Skilice koji se čuva u Madridu.
Vrijeme	629. – 1050-tih
Mjesto	Levant; Sirija; Egipat; sjeverna Afrika; Anatolija; Kreta; Sicilija; južna Italija
Ishod	Arapi osvojili brojna područja Bizanta
Sukobljene strane
Bizantski savez:; Bizant; Hrvatsko Kraljevstvo; Ghasanidi; Mardaiti; armenske kneževine; Prvo Bugarsko Carstvo; Kraljevina Italija; talijanski gradovi-države	Arapski savez:; Rašidunski Kalifat; Omejidi; Abasidski Kalifat; Aghlabidi; Sicilijski Emirat; Barijski Emirat; Kretski Emirat; Hamdanidi; Fatimidi; Mirdasidi
Gubitci
300 kod Dathina; 130 kod Bosre; 3000 in Yarmouk; ~50.000 u Bitki za Carigrad; ~2500 brodova kod Carigrada	8000 u Bitki kod Bosre; 50.000 na Jarmuku; ~7000 kod Hazira; 10.000+ kod Željeznog mosta
	Civilne žrtve: 4000

Arapsko-bizantski ratovi je naziv za niz ratova između Bizanta i arapskih država.

Trajali su od 629. do 1050-ih. Bojišnice su bile Levant, Sirija, Egipat, sjeverna Afrika, Anatolija, Kreta, Sicilija, južna Italija. Ishod je bio da su Arapi osvojili od Bizanta brojna područja. Najviše su zauzeli na području Levanta, Mezopotamije i sjeverne Afrike. Bizantu nije pomogao niti uspon iz 10. stoljeća.

Izbili su osvajanjima muslimanskih Arapa za vrijeme ekspanzionističkog Rašidunskog Kalifata i omejidskih kalifa u 7. stoljeću. Njihovi su nasljednici nastavili te ratove sve do 11. stoljeća.

Na bizantskoj su se strani borili uz sami Bizant (Istočno Rimsko Carstvo),^[9] Ghasanidi,^[10] Mardaiti, armenske kneževine, Prvo Bugarsko Carstvo, Kraljevina Italija i talijanski gradovi države.

Na arapskoj su se strani borili Rašidunski Kalifat, Omejidi, Abasidski Kalifat, Aghlabidi, Sicilijski Emirat, Barijski Emirat, Kretski Emirat, alepski Hamdanidi, Fatimidi i alepski Mirdasidi.

U ovim ratovima na kršćanskoj su strani sudjelovali i Hrvati. Neki to dovode u svezu su pohodom na Sipont u Apuliji u južnoj Italiji. 10. srpnja 926. je prema nekima Mihajlo Višević, vladar Zahumlja opljačkao taj grad,^[11] no ne može se sa sigurnošću reći niti poreći da je to napravio pod vrhovnim zapovjedništvom hrvatskog kralja Tomislava, iako neki povjesničari tvrde da je to bilo po Tomislavovoj zapovjedi. Prema Omrčaninu, Tomislav je poslao hrvatsku mornaricu kojom je zapovijedao Mihajlo da istjera Saracene iz tog dijela južne Italije i oslobodi grad.^[12] Budući da je Višević bio prisutan na saborima, hrvatski povjesničari pretpostavljaju da je i njegova kneževina bila pod Tomislavovim utjecajem.

Bizantska rekonkvista[uredi | uredi kôd]

U 10. st. Bizant je započeo veliku ofenzivu na istoku (na zapadu su već srušili Emirat Bari 876.) u kojoj se najviše istakla Makedonska dinastija. Za vladavine Romana II. (959. – 963.), Nikefor II. Foka (963. – 969.) i Ivan Cimiska (969. – 975.). Prvo je, tada general Ivan Cimisko zauzeo Samosatu u sjevernoj Mezopotamiji (959.), Nikefor Foka (tada također general) 961. Kretu rušeći Kretski emirat. Kada je postao car Nikefor je Foka 963. osvojio Cliciju s Tarzom te je probio granicu koja je na tom području postojala oko 3 stoljeća. Nikefor je 965. osvojio Cipar, a 969. kada su došla pojačanja i Antiohiju koju su Arapi oteli caru Herakliju 638. Tek nekoliko tjedana nakon pada Antiohije Nikefor je ubijen po naređenju svoje supruge carice Teofano. Na prijestolje je došao Ivan Cimisko koji je odbio Svjatoslavovu invaziju Bugarske te osvojio istočni dio te zemlje. Na zapadu odbijaju prihvatiti bizantsku vlast. Pod vodstvom Samujla osnivaju Samujlovo carstvo. Car je na istoku osvojio Tir, Cezareju, Sidon, Biblos probivši se do Svete zemlje Palestine. Umro je 975. čini se od tifusa. Nakon njega carska kruna pripala je Baziliju II. (976. – 1025.) koji je nakon teških borbi 1018. urušio Samujlo carstvo. Udovica Samujlova nasljednika (koji je umro 1014.) Ivana Vladislava se odrekla prava na Carstvo. Na istoku je car osvojio neke države na Kavkazu i učvrstio bizantski položaj u južnoj Italiji. Careva je vojska 1026. osvojila Messinu (Sicilija), ali je carev brat i nasljednik Konstantin VIII. opozvao planirani pohod na Siciliju. Kada je on 1028. umro naslijedio ga je aristokrat Roman III. Argir. Njegov je vojskovođa Juraj Maniakes 1032. osvojio Edesu, nakon gotovo 400 godina muslimanske vladavine. Taj je vojskovođa od 1038. do 1043. boravio na Siciliji osvojio Sirakuzu i Taorminu (Messina je osvojena već 1026.) Car Konstantin XI. ga je smijenio s mjsta generala, ali je Manijak privatio izazov. Dao se proglasti carem sve dok 1043. nije tijekom već dobivene bitke pogođen strelicom. Konstantin XI. je zaključio osvajanje Kavkaza pripajanjem države Ani. Sukuob na Siciliji bio je posljednji rat između Arapa i Bizantinaca. Alepo se podvrgnuo protektoratu tako da Bizant među Arapima nije imao ozbiljnog protivnika.

Izvori[uredi | uredi kôd]

↑ Kaegi, Walter E. Byzantium and the early Islamic conquests. Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1992. pp. 90–93. ISBN 0-521-41172-6. Al-Tabari, p. 108. al-Baladhuri, pp. 167–68. Theophanes, p. 37.
↑ ^a ^b Edward Gibbon (1788). The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, vol. 5.
↑ ^a ^b Akram 2004, str. 425 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFAkram2004 (pomoć)
↑ Shaw, Jeffrey M.; Demy, Timothy J. 2017. War and Religion: An Encyclopedia of Faith and Conflict [3 volumes]. ABC-CLIO. str. 201. ISBN 9781610695176. Pristupljeno 27. kolovoza 2019.
↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Treadgold 346–347
↑ Crawford 2013, str. 149. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFCrawford2013 (pomoć)
↑ Akram 2004 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFAkram2004 (pomoć) Chapter 36
↑ A. Palmer (with contributions from S. Brock and R. G. Hoyland), The Seventh Century in the West-Syrian Chronicles Including Two Seventh-Century Syriac Apocalyptic Texts, 1993, op. cit., pp. 18–19; Also see R. G. Hoyland, Seeing Islam As Others Saw It: A Survey And Evaluation of Christian, Jewish And Zoroastrian Writings on Early Islam, 1997, op. cit., p. 119 and p. 120:
"On Friday, 4 February, at the ninth hour, there was a battle between the Romans and the Arabs of Mụhmet (Muhammad) in Palestine twelve miles east of Gaza. The Romans fled, leaving behind the patrician Yarden, whom the Arabs killed. Some 4000 poor villagers of Palestine were killed there, Christians, Jews and Samaritans. The Arabs ravaged the whole region."
↑ Vazalima su bili kršćanski Armenci, arapski Ghasanidi, Mardaiti, Slaveni i narod Rus
↑ "Ghassan." Encyclopædia Britannica. 2006. Encyclopædia Britannica Online. 18. listopada 2006. [1]
↑ Rački, Odlomci iz državnoga práva hrvatskoga za narodne dynastie:, str. 15
↑ Ivo Omrčanin, Military history of Croatia:, str. 24

[1] Kaegi, Walter E. Byzantium and the early Islamic conquests. Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1992. pp. 90–93. ISBN 0-521-41172-6. Al-Tabari, p. 108. al-Baladhuri, pp. 167–68. Theophanes, p. 37.

[ReferenceA-2] Edward Gibbon (1788). The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, vol. 5.

[akram-3] Akram 2004, str. 425 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFAkram2004 (pomoć)

[4] Shaw, Jeffrey M.; Demy, Timothy J. 2017. War and Religion: An Encyclopedia of Faith and Conflict [3 volumes]. ABC-CLIO. str. 201. ISBN 9781610695176. Pristupljeno 27. kolovoza 2019.

[Treadgold_346–347-5] Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Treadgold 346–347

[FOOTNOTECrawford2013149-6] Crawford 2013, str. 149. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFCrawford2013 (pomoć)

[7] Akram 2004 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFAkram2004 (pomoć) Chapter 36

[8] A. Palmer (with contributions from S. Brock and R. G. Hoyland), The Seventh Century in the West-Syrian Chronicles Including Two Seventh-Century Syriac Apocalyptic Texts, 1993, op. cit., pp. 18–19; Also see R. G. Hoyland, Seeing Islam As Others Saw It: A Survey And Evaluation of Christian, Jewish And Zoroastrian Writings on Early Islam, 1997, op. cit., p. 119 and p. 120:
"On Friday, 4 February, at the ninth hour, there was a battle between the Romans and the Arabs of Mụhmet (Muhammad) in Palestine twelve miles east of Gaza. The Romans fled, leaving behind the patrician Yarden, whom the Arabs killed. Some 4000 poor villagers of Palestine were killed there, Christians, Jews and Samaritans. The Arabs ravaged the whole region."

[Levies-9] Vazalima su bili kršćanski Armenci, arapski Ghasanidi, Mardaiti, Slaveni i narod Rus

[10] "Ghassan." Encyclopædia Britannica. 2006. Encyclopædia Britannica Online. 18. listopada 2006. [1]

[Racki15-11] Rački, Odlomci iz državnoga práva hrvatskoga za narodne dynastie:, str. 15

[12] Ivo Omrčanin, Military history of Croatia:, str. 24

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]