Armenska apostolska Crkva

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Grb Armenske apostolske Crkve

Armenska apostolska Crkva (armenski: Հայ Առաքելական Եկեղեցի, Hay Arakelagan Yegeghetzi) je pretkalcedonska crkva rasprostranjena među Armencima. Pripada istočnim pravoslavnim Crkvama koje prihvaćaju samo prva tri ekumenska koncila te zbog toga imaju drugačiju kristološku poziciju u odnosu prema katoličanstvu i pravoslavlju. Ova Crkva je prva nacionalna Crkva na svijetu budući da je Armenija bila prva država na svijetu koja je proglasila kršćanstvo za službenu vjeru.

Na čelu je Armenske apostolske Crkve katolikos svih Armenaca koji, nakon brojnih premještanja svojega sjedišta iz političkih razloga, od 1411. ima trajno sjedište u Ečmijadzinu. Današnji katolikos svih Armenaca je Njegova Svetost Karekin II. Nersisian, 132. po redu izabrani katolikos, a izabran je 26. listopada 1999. Postoje još tri patrijarhata i to u Anteliasu u Libanonu, Jeruzalemu i Istanbulu. Velika većina Armenaca pripada ovoj crkvi.

U drugoj polovici 20. stoljeća papa Ivan Pavao II. i ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej I. prihvatili su armensko miafizitsko shvaćanje kao moguće tumačenje pravovjernog shvaćanja kršćanske vjere. Kristološke teološke rasprave između Armenske apostolske Crkve i Katoličke Crkve okončane su 13. prosinca 1996. kada je nauk Armenske apostolske Crkve proglašen pravovjernim, što su u zajedničkoj izjavi potvrdili papa Ivan Pavao II. i katolikos Garegin II.[1]

Hijerarhija[uredi VE | uredi]

Armenska apostolska Crkva upravno je podijeljena na dva katolikata i dva patrijarhata. Katolikos Ečmiadzina vrhovni je poglavar - katolikos Armenske apostolske Crkve.

Obredi[uredi VE | uredi]

Liturgija[uredi VE | uredi]

Veliki utjecaj na liturgiju Armenske apostolske Crkve imala je bizantska liturgija. Također, postoje u armenskoj liturgiji postoje i neki izvori elementi, kao i elementi drugih obreda, primjerice antiohijskog i rimskog. Jezik u uporabi u liturgiji je armenski.

Posebnost armenske liturgije je da se u kalež sipa čisto vino, bez miješanja s vodom. Liturgijski kruh je beskvasan, što čini armensku liturgiju jedinstvenom među istočnim kršćanskim obredima. Svetkovina Kristova krštenja i Božić slave se istog dana, 6. siječnja, što je bio običaj u drevnim kršćanskim liturgijama.

Liturgijska godina podijeljena je na sedam ciklusa, gdje svaki ciklus ima približno po sedam nedjelja. Nedjelje su isključivo dan Gospodnji i na taj dan se ne može slaviti niti jedan svetac. Svi se marijanski blagdani shvaćaju kao Gospodnji zbog uske povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja. Zbog posta i pokorničkog obilježja srijede i petka, na te se dane ne slave svetački spomendani. Svetci se također ne slave niti u korizmi te tjedan dana prije velikih svetkovina, s izuzetkom subote, koje se slave nedjeljom: Bogojavljenja, Preobraženja, Uznesenja te Uzvišenja svetog križa. Ponedjeljak iza rečenih svetkovina, uključujući i Uskrsni ponedjeljak, posvećen je uspomeni na pokojnika s posjetom i blagoslovom grobova. Svečano se slave bdijenja na dan prije rečenih blagdana te imaju poseban redoslijed i nazivlje. Došašće počinje u nedjelju koja je najbliža 18. studenom i traje 50 dana s posnim tjednom na početku i kraju.

Obredi[uredi VE | uredi]

Armenska apostolska Crkva, iako poznaje obred bolesničkog pomazanja, ono je u praksi u potpunosti zapostavljeno. Sinoda Aremnske apostolske Crkve je u Sisu (Kozan) 1345. zaključila kako je nužno obnoviti sakrament bolesničkog pomazanja, no umjesto toga razvio se običaj da se umrle maže uljem po čelu, te da biskup na Veliki četvrtak vjernicima pere noge i pomazuje ih uljem. Neki u tom običaju vide ostatke sakramenta pomazanja.[2]

Odnosi s Katoličkom Crkvom[uredi VE | uredi]

Od svih pretkalcednoskih kao Crkvi, Armenska apostolska Crkva s Katoličkom Crkvom danas ima najaktivniji i najplodniji dijalog. Štoviše, ima bolje odnose s Katoličkom Crkvom od svih pravoslavne Crkvi izuzev Carigradske. U vrijeme postojanja Sovjetskog Saveza Katolička Crkva izgradila je dobre odnose s Armenskom apostolskom Crkvom u Ciliciji koja je dio Turske. Armenska apostolska Crkva iz Cilicije poslala je i svoje promatrače na Drugom vatikanskom saboru. U svojim odnosima s Katoličkom Crkvom, Armenska apostolska Crkva u Ciliciji vrlo je pristupačna, otvorena, srdačna i bliska i u teološkom smislu.[3]

Tadašnji papa Pavao VI. osobno se sastao s katolikosom Cilicije Horenom I. dva puta. Prvi put prilikom Pavlovog putovanja na euharistijski kongres u Bombaju, na bejrutskom aerodromu 2. prosinca 1964. Drugi susret između njih dogodio se u Rimu od 9. do 11. svibnja 1967. Katolikos Horen bio je prvi vjerski poglavar jedne pretkalcedonske Crkve koji je posjetio papu, čak i prije pravoslavnih poglavara.[3]

Tada su veze s Armenskom apostolskom Crkvom u Sovjetskom Savezu bile, razumljivo, slabije nego s onom u Ciliciji. S Crkvom u Ečmiadzinu u Armenskoj SSR veza je uspostavljena nešto kasnije, a dijalog je bio sporiji. I Armenska apostolska Crkva iz Ečmiadzina poslala je svoje promatrače na Drugi vatikanski sabor. Važan kontakt ostvaren je posjetom izaslanika Tajništva za zasjedanje kršćana mons. Willebrandsa i Dupreya katolikosu Vaskenu I. 6. lipnja 1965. Katolikosa Vazgena I. posjetio je i patrijarh Armenske katoličke Crkve Ignacije Petar XVI. Batanjan 31. studenog 1965. koji mu je tom prilikom uručio vlastoručno pismo pape Pavla VI. Katolikos Vazgen I. u pratnji patrijarha Derderjana i Kalustjana posjetio je papu u Rimu od 8. do 12. svibnja 1970.[4]

Mi vjerujemo da je to poticanje Duha Svetoga što u naše vrijeme gotovo sve Crkve i kršćanske zajednice ozbiljno i iskreno teže jedinstvu kršćanstva [...] Vaša Svetost i patrijarh Atenagora su pioniri na tom polju.
— Carigradski patrijarh Kalustjan papi Pavlu VI., srpnja 1967. u Istanbulu[4]

Papa Pavao VI. sastao se s jeruzalemskim patrijarhom Derderjanom u Jeruzalemu od 4. do 6. siječnja 1964. u vrijeme svog hodočašća u Svetu Zemlju, a patrijarh je papu posjetio u Rimu 1968.[4]

Carigradskog patrijarha Kalustjana papino izaslanstvo posjetilo je još 1964., a postom se susreo s kardinalom Beom 1965., a s papom Pavlom VI. konačno se sastao u vrijeme njegovog boravka u Istanbulu 25. i 26. srpnja 1967.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

Citati
  1. Artur Bagdasarov: Armenska apostolska crkva, 14. veljače 2013. Portal Hrvatskog kulturnog vijeća. Preuzeto 16. veljače 2014.
  2. Mateljan, 2011., str. 263.
  3. 3,0 3,1 Barišić, 1973., str. 366.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 Barišić, 1973., str. 367.
Literatura
  • Jerko Barišić: "Stare istočne Crkve u dijalogu s Katoličkom Crkvom", Crkva u svijetu, tom 8. Katolički bogoslovni fakultet, Split, 1973.
  • Ante Mateljan: "Liturgija svete tajne jeleosvećenja", Služba Božja. Katolički bogoslovni fakultet, Split, 2011. ISSN 18491057