Ateizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Ateizam je, u širem smislu, odsutnost vjerovanja u postojanje božanstava,[1] a u užem smislu je odbijanje vjerovanja u postojanje božanstava,[2] odnosno specifično stajalište prema kojemu ona ne postoje[3]. Suprotnost je teizmu[4][5], koji je u većini slučajeva zasnovan na vjerovanju u postojanje najmanje jednog božanstva[5][6].

Riječ ateizam izvedena je iz grčkog izraza ἄθεος (atheos) što znači "bez Boga" koji se primjenjivao s negativnom konotacijom za one za koje se vjerovalo da su odbacili bogove koje štuje veći dio društva. Širenjem slobodoumlja, skeptičnosti te povećanja kritike religije, uporaba termina se suzila. Prvi pojedinci koji su se deklarirali ateistima pojavili su se u 18. stoljeću[7].

Po pitanju natprirodnih pojava ateisti teže skeptičnosti potkrepljujući svoje uvjerenje nedostatkom empirijskih dokaza. Ponudili su nekoliko racionalnih objašnjenja za nevjerovanje u bilo kakva božanstva. To uključuje problem zla, argument nedosljednih otkrivenja te argument nevjerovanja. Iako su neki ateisti prihvatili sekularne filozofije[8][9], ne postoji određena ideologija ili obrazac ponašanja prema kojem se ravnaju svi ateisti[10].

U zapadnoj kulturi, za neke se ateiste često pretpostavlja da su nereligiozni[11], iako su drugi ateisti duhovni[12][13]. Nadalje, ateizam se pojavljuje u određenim religijama i duhovnim vjerovanjima poput džainizma, budizma, hinduizma te u neopoganskim pokretima[14] poput Wicce[15]. Džainizam, te neki oblici budizma ne zalažu su za vjerovanje u bogove[16], dok hinduizam drži ateizam valjanim stavom, ali i duhovno teškim za slijediti[17].

Budući da koncepti ateizma variraju, određivanje broja ateista u svijetu nije jednostavan zadatak[18]. Prema jednoj procjeni, oko 2,3% svjetske populacije su ateisti, dok je daljih 11,9% nereligiozno[19]. Prema drugoj procjeni, postotak samoproglašenih ateista najveći je u zapadnim zemljama unutar kojih opet postoje varijacije u postocima: Sjedinjene Države (4%), Italija (7%), Španjolska (11%), Velika Britanija (17%), Njemačka (20%) i Francuska (32%)[20].

Etimologija[uredi VE | uredi]

Grčka riječ αθεοι (ateoi), pojavljuje se u Poslanici Efežanima na papirusu 46 s početka 3. stoljeća.[21]

U ranom starogrčkom, pridjev atheos (ἄθεος, od ἀ- + θεός "Bog") značio je "bezbožan". Prvotno je korišten kao izraz osude s grubim značenjem "griješnosti" ili nedostatka poštovanja. U 5. st. pr. Kr. riječ počinje označavati namjerno i aktivno bezboštvo u smislu "prekidanja veza s bogovima" ili "negiranja bogova". Izraz ἀσεβής (asebēs) počeo se koristiti za osobe koje su nijekali ili omalovažavali lokalna božanstva iako su vjerovali u druge bogove. Moderni prijevodi klasičnih tekstova ponekad atheos prevode kao "ateistički". Kao apstraktna imenica, postojao je i ἀθεότης (atheotēs), "ateizam". Ciceron je grčku riječ transliterirao u latinski atheos. Izraz je pronašao čestu primjenu u debatama između ranih kršćana i helenista obostrano ga pripisujući, u pejorativnom smislu, onima drugima.[22]

Izraz ateist (od francuskog athée) u smislu onoga "tko negira ili ne vjeruje u postojanje Boga", prethodi ateizmu u engleskom, po prvi se put javljajući 1566. te ponovno 1571[23]. Ateist kao oznaka praktičnog bezboštva spominje se 1577. Izraz ateizam izveden je iz francuskog athéisme, te se u engleskome pojavljuje oko 1587. Raniji rad iz oko 1534. služio se izrazom atheonism. Uskoro su se počele pojavljivati i druge povezane riječi: deist 1621.,[24] teist 1662.,[25] i teizam 1678.[26] U to vrijeme "deist" i "deizam" već su imali svoje moderno značenje. Izraz teizam našao se suprotstavljen deizmu.

Karen Armstrong smatra da je "tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, riječ "ateist" bila još uvijek rezervirana za polemike...izraz "ateist" bila je uvreda. Nitko nije pomišljao sebe nazivati ateistom." Sredinom sedamnaestog stoljeća još uvijek se smatralo da nije bilo moguće ne vjerovati u Boga;[27] biti ateist značilo je ne prihvaćati trenutačnu konepciju nadnaravnoga.

Ateizam se prvi put koristio da bi opisao samo-priznato uvjerenje u kasnom 18. stoljeću u Europi, specifično naglašavajući nevjerovanje u monoteističkog Abrahamskog Boga. U 20. stoljeću globalizacija je pridonijela širenju izraza obuhvaćajući nevjerovanje u sve deizme, iako je u zapadnim društvima i dalje uobičajeno ateizam objašnjavati jednostavno kao "nevjerovanje u Boga".[28]

Neki ateisti doveli su u pitanje samu osnovu izraza "ateist". Sam Harris je u svojoj knjizi "Pismo kršćanskoj naciji" napisao:[29]

Wikicitati „Zapravo, "ateizam" je termin koji ne bi ni trebao postojati. Nitko se nikada ne treba identificirati kao "neastrolog" ili "nealkemičar". Mi nemamo riječi za ljude koji sumnjaju da je Elvis još živ ili da su izvanzemaljci prešli čitavu galaktiku samo da bi uznemiravali rančere i njihovu stoku. Ateizam nije ništa više od šumova koje razumni ljudi čine u prisustvu nepravednih religijskih vjerovanja.”
()

Definicije i razlike[uredi VE | uredi]

Skica koja prikazuje odnose između definicija slabog/jakog i eksplicitnog/implicitnog ateizma. Eksplicitni jaki/pozitivni/čvrsti ateisti (ljubičasta boja desno) tvrde da je rečenica "postoji bar jedno božanstvo" lažna tvrdnja. Eksplicitni slabi/negativni/meki ateisti (plava boja desno) odbijaju ili izbjegavaju vjeru u ikakvo božanstvo bez da tvrde da je rečenica "postoji bar jedno božanstvo" lažna rečenica. Implicitni slabi/negativni ateisti (plava boja lijevo) obuhvaćaju pojedince (kao npr. vrlo malu djecu ili neke agnostike) koji ne vjeruju u ikakvo božanstvo, ali nisu eksplicitno odbili takvu vjeru. (Veličina polja u dijagramu nije razmjerna broju pojedinaca koji pripadaju pojedinoj skupini.)

Autori se razilaze oko pitanja kako najbolje definirati i klasificirati ateizam[30], sporeći se oko toga na koje nadnaravne subjekte se odnosi, je li tvrdnja na svoj način ili je nedostatak iste, te da li zahtijeva svjesno i eksplicitno odbijanje. Predložene su brojne kategorije pomoću kojih bi se trebale istaknuti različite forme ateizma.

Opseg[uredi VE | uredi]

Neke od dvosmislenosti i kontroverzi oko definiranja ateizma proizlaze iz poteškoća u postizanju konsenzusa oko definiranja riječi poput božanstvo ili Bog. Brojnost različitih koncepcija Boga i božanstava dovodi do različitih ideja glede primjenjivosti ateizma. Antički Rimljani su kršćane nazivali ateistima zbog nevjerovanja u poganska božanstva. Ovo se gledište postupno odbacilo s pojavom shvaćanja da je teizam nešto što obuhvaća vjerovanje u bilo koje božanstvo[31].

S obzirom na opseg fenomena koje ne prihvaća, ateizam se može suprotstavljati svemu od postojanja božanstva do postojanja bilo kojeg duhovnog, nadnaravnog ili transcendentalnog koncepta, poput onih u budizmu, hinduizmu, džainizmu i taoizmu[32].

Implicitni - eksplicitni[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Implicitni i eksplicitni ateizam

Definicije ateizma razlikuju se i po stupnju razmatranja koje osoba mora uložiti u ideju bogova da bi se smatrala ateistom. Ateizam se ponekad definirao kako bi obuhvatio jednostavno nepostojanje bilo kakvih božanstava. Ova općenita definicija obuhvatila bi novorođenčad i ljude koji još nisu upoznati s teističkim idejama. Još je 1772. Baron d'Holbach iyjavio da se "Sva djeca rađaju kao ateisti; nemaju predodžbu o Bogu."[33] Slično, George H. Smith (1979.) sugerirao je da: "Čovjek koji nije upoznat s teizmom je ateist zato što ne vjeruje u Boga. Ova kategorija uključila bi i dijete s koncpetualnim kapacitetom da shvati problem, ali je još uvijek toga nesvjesno." Činjenica da to dijete ne vjeruje u Boga kvalificira ga kao ateista."[34] Smith je skovao izraz implicitni ateizam da bi opisao "nedostatak teističkog vjerovanja bez svjesnog odbijanja istoga" te eksplicitni ateizam kako bi opisao češću definiciju svjesnog nevjerovanja. Ernest Nagel suprostavlja se Smithovoj definiciji ateizma kao jednostavanog "nedostatka teizma", priznajući samo eksplicitni ateizam kao pravi ateizam[35].

Pozitivni - negativni[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Negativni i pozitivni ateizam

Filozofi poput Antonya Flewa[36] i Michaela Martina[31] suprotstavili su pozitivni (jaki/tvrdi) i negativni (slabi/meki) ateizam. Pozitivni ateizam je eksplicitno uvjerenje da bogovi ne postoje. Negativni ateizam uključuje sve ostale oblike ne-teizma. Prema ovoj kategorizaciji, bilo tko tko nije teist je ili negativni ili pozitivni ateist[37]. Izrazi slabi i jaki su relativno novi, dok su negativni i pozitivni ateizam starijeg podrijetla, korišteni u filozofskoj literaturi[36] i katoličkoj apologetici[38]. Prema ovom shvaćanju, većina agnostika kvalificira se kao negativni ateisti.

Dok Martin, na primjer, tvrdi da agnosticizam podrazumijeva negativni ateizam[31], većina agnostika svoja gledišta smatra različitima od ateizma[39]. Tvrdnja o nedostižnosti znanja za ili protiv postojanja bogova ponekad se smatra naznakom da ateizam zahtjeva malo vjere[40]. Uobičajeni ateistički odgovor na ovaj argument uključuje da nedokazane religijske pretpostavke zaslužuju nevjericu koliko i druge nedokazane pretpostavke[10], te da nedokazivost postojanja božanstava ne implicira jednaku vjerojatnost obje mogućnosti[10]. Škotski filozof J. J. C. Smart čak drži da "ponekad, osoba koja je zapravo ateist može opisati sebe, čak strastveno, kao agnostika zbog nerazumnog generalizirajućeg filozofskog skepticizma koji nas može spriječiti da tvrdimo kako znamo išta, osim možda matematiòkih istina i istina formalne logike."[41] Stoga, neki ateistički autori poput Richarda Dawkinsa preferiraju razlikovanje između teističkih, agnostičkih i ateističkim stavova na temelju vjerojatnosti koji svaki od navedenih pridaje tvrdnji "Bog postoji"[42].

Definicije nemogućnosti ili nepostojanosti[uredi VE | uredi]

Prije 18. stoljeća, postojanje Boga je bilo toliko općeprihvaćeno u zapadnom svijetu da je sama mogućnost pravog ateizma dovođena u pitanje. Ovaj se stav naziva teističkim inatizmom, stav da svi ljudi vjeruju u Boga od rođenja; iz ovoga se izvodi konotacija da su ateisti jednostavno u poricanju.[43]

Postoji i stajalište koje tvrdi da su ateisti skloni vjerovanju u Boga u kriznim vremenima, da se preobraćuju na samrti ili da "nema ateista u rovovima"[44]. Neki zagovornici navedenoga tvrde da vjera omogućuje ljudima da lakše prebrode različite probleme pritom djelujući kao "opijum za narod". Ipak, postoje slučajevi koji su suprotni navedenome, primjerice, doslovno "ateisti u rovovima" za vrijeme rata.[45]

Druge primjene izraza "pozivitni ateizam"[uredi VE | uredi]

Kao što je ranije navedeno, izrazi pozitivan i negativan korišteni su u filozofskoj literaturi na sličan način kao i izrazi slab i jak. Međutim, u knjizi „Pozitivni ateizamGoparajua Ramachandra Raoa izdanoj 1972., uvedeno je i alternativno značenje ovih izraza[46]. Odrastajući u kastinskom hijerarhijskom sustavu s religioznom podlogom, Gora je tražio sekularnu Indiju i predložio smjernice za pozitivnu ateističku filozofiju, koja će promovirati pozitivne vriednosti[47]. Pozitivni ateizam, definiran na ovaj način, podrazumijeva stvari koje bi bile moralno ispravne, pokazujući razumijevanje da pobožni ljudi imaju razloge da vjeruju, ne pokušavajući da preobrate ili uče druge, i braneći sebe istinoljubivšću umjesto traženjem da pobjede u bilo kakvom sukobu s otvorenim kritičarima.

Filozofski koncepti[uredi VE | uredi]

Paul Henri Thiry, Baron d'Holbach, zagovornik ateizma iz 18. stoljeća. "Uzrok čovjekove nesreće je njegovo nepoznavanje prirode. Upornost kojom je vezan za slijepa mišljenja koja su mu ugrađena u djetinjstvu, koja su isprepletana s njegovim postojanjem, posljedična predrasuda koja mu iskrivljuje um, koja spriječava njegovo razvijanje, koja ga čini robom izmišljotine, čini se da ga osuđuje na trajnu pogrešku."[48]

Najopćenitija podjela ateističkih argumenata jest ona na praktične i teoretske argumente.

Praktični ateizam[uredi VE | uredi]

U praktičnom ili pragmatičnom ateizmu, također poznatom pod nazivom apateizma, osobe žive kao da nema bogova i objašnjavaju prirodne fenomene bez njihovog pripisivanja nečemu božanskom. Postojanje Boga nije obavezno odbačeno, ali se može smatrati bespotrebnim ili beskorisnim; prema ovom stajalištu, bogovi ne objašnjavaju svrhu života niti utječu na svakodnevni život[49]. Oblik praktičnog ateizma s implikacijama za znanstvenu zajednicu je metodološki naturalizam — "tiho usvajanje tvrdnje o filozofskom naturalizmu u okviru znanstvene metode s ili bez potpunog prihvaćanja ili vjerovanja u njega."[50]

Praktični ateizam može imati različite oblike:

  • odsustvo vjerskih motiva — vjerovanje u bogove ne motivira moralne akcije, religiozne akcije ili bilo koji drugi oblik akcije;
  • aktivno isključivanje problema Boga i religije iz intelektualnih težnji i praktičnih akcija;
  • indiferentnost — odsustvo bilo kakvog interesa za probleme bogova i religije;
  • nerazumijevanje koncepta božanstva.[49]

Teoretski ateizam[uredi VE | uredi]

Ontološki argumenti[uredi VE | uredi]

Teoretski ateizam ekplicitno postavlja argumente protiv postojanja bogova, kao odgovor na česte teističke argumente poput argumenta o dizajnu ili Pascalove oklade.

Epistomološki argumenti[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Teološki nonkognitivizam

Epistemološki ateizam tvrdi da ljudi ne mogu spoznati Boga ili utvrdi postojanje Boga. Ishodišna točka epistemološkog ateizama je agnosticizam, koji sam dolazi u različitim oblicima. U filozofiji imanencije, božanstvo je neodvojivo od svijeta, uključujući ljudski um, i svijest svake osobe je zaključana u subjektu. Prema ovom obliku agnosticizma, ovo ograničenje u pogledu onemogućava svaki objektivni zaključak od vjerovanja u Boga do potvrde njegovog postojanja. Racionalistički agnosticizam Kanta i prosvjetiteljskog doba prihvaća samo znanje izvedeno iz ljudske racionalnosti; ovaj oblik teizma je mišljenja da bogovi u načelu nisu primjetni i stoga se ne može znati da postoje. Skepticizam, zasnovan na idejama Davida Humea, je stava da je izvjesnost nečega nemoguća, pa niko nikad ne može znati za postojanje Boga. Određivanje položaja agnosticizma prema ateizmu je nesigurno: ono se može smatrati kao nezavisni, osnovni pogled na svijet[49].

Drugi argumenti za ateizam koji se mogu klasificirati kao epistemološki ili ontološki, uključujući logički pozitivizam i ignosticizam, navode besmislenost ili nepoznavanje osnovnih izraza kao što je „Bog“ ili tvrdnji kao što je „Bog je svemoguć“. Teološki nonkognitivizam smatra da stav „Bog postoji“ ne iskazuje neki jasan stav, već da je besmislen. Dosta se raspravljalo oko toga da li takve osobe mogu biti tretirane kao ateisti ili agnostici. Filozofi Alfred Ayer i Teodor M. Drange, odbacuju obje kategorije argumentirajući svoj stav time da obje kategorije prihvaćaju mogućnost da Bog postoji; stoga oni nekongnitivizam smještaju u posebnu kategoriju.[51][52]

Metafizički argumenti[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Monizam i Fizikalizam

Metafizički ateizam obuhvaća sve doktrine koje drže do metafizičkog monizma. Metafizički ateizam može biti ili apsolutni - izričito negiranje postojanja Boga povezanog s materijalističkim monizmom (svi materijalistički trendovi, i u antici i u modernim vremenima) ili relativni - implicitno negiranje Boga u svim filozofijama, koje, iako prihvaćaju postojanje apsolutnog, doživljaj apsolutnog ne posjeduje nijednu od osobina koja se pripisuje Bogu: transcendentnost, osobnost ili jedinstvo. Relativni ateizam povezan je s idealističkim monizmom (panteizam, paneteizam, deizam).[49]

Epikur se smatra prvim filozofom koji je iznio problem zla. David Hume je u svom djelu "Dijalozi o prirodnoj religiji" (1779.) analizirao isti problem citirajući Epikura nizom pitanja[53]: "Ako Bog želi, a ne može iskorijeniti zlo, onda nije svemoguć. Ako može, ali ne želi, onda je zao. Ako Bog može i želi iskorijeniti zlo, otkuda onda zlo u svijetu? Ako Bog niti može niti želi, onda zašto ga zvati Bogom?"

Logički argumenti[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Problem zla

Logički ateizam drži da su različite koncepcije Boga pripisane logički nedosljednim osobinama. Ovi ateisti navode deduktivne argumente protiv postojanja Boga, koji navode nekompatibilnost između određenih osobina, kao što su savršenstvo, status tvorca, nepromjenjivost, sveznanje, sveprisutnost, svemogućnost, sveblagonaklonost, transcendentnost, ličnost (kao osoba), nefizikalnost, pravednost i milost[54].

Teodicejski ateisti mišljenja su da se svijet koji doživljavaju ne može pomiriti s osobinama koje teolozi često pripisuju Bogu ili bogovima. Oni tvrde da sveznajući, svemogući i sveblagonaklon Bog nije usaglašen sa svijetom gdje postoji zlo i patnja i gdje je božja ljubav skrivena od mnogih ljudi[55]. Sličan argument pripisuje se i Siddarthi Gautami, utemeljitelju budizma[56].

Psihološka i društvena perspektiva[uredi VE | uredi]

Filozofi poput Ludwiga Feuerbacha[57] i Sigmund Freud zastupali su mišljenje da su Bog i druga religiozna vjerovanja ljudsko djelo, stvoreno da se zadovolje različite psihološke i emocionalne želje i potrebe[58]. Ovo je također stav mnogih budista. Karl Marx i Friedrich Engels, ispirirani Feuerbachovim radom, tvrdili su da su Bog i religija društvene funkcije, kojima se vlastodršci služe za iskorištavanje radničke klase. Prema Mihailu Bakunjinu, "ideja Boga podrazumijeva napuštanje ljudskog razuma i pravde; to je najodlučnije negiranje ljudske slobode, te nužno završava porobljavanjem čovječanstva, i u teoriji i u praksi". Izokrenuo je Voltaireov čuveni aforizam „ako Bog ne postoji, potrebno ga je izmisliti“, napisavši umjesto toga "ako je Bog zaista postojao, trebalo bi ga ukinuti“.[59]

Alternative[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Filozofska antropologija i Humanizam

Aksiološki, ili konstruktivno, ateizam odbacuje postojanje božanstava nauštrb "više apsolutnosti", poput čovječanstva. Ovaj oblik ateizma favorizira čovječanstvo kao apsolutni izvor etike i vrijednosti, te dopušta pojedincima da riješavaju moralne probleme bez obraćanja Bogu. Marx i Freud služili su se ovim argumentom kako bi prenijeli poruku oslobođenja, punog razvoja i nesputane sreće[49].

Jedna od najčešćih kritika ateizma bila je da nijekanje postojanja božanstva vodi ka moralnom relativizmu, ostavljajući pojedinca bez moralnih i etičkih temelja[60] ili čini život besmislenim i jadnim. Ovo stajalište zastupao je Blaise Pascal u svome djelu Pensées[61].

Ateistički egzistencijalizam[uredi VE | uredi]

Francuski filozof Jean-Paul Sartre sebe je smatrao predstavnikom "ateističkog egzistencijalizma[62]", manje zabrinut oko negiranja postojanja Boga, a više oko shvaćanja da "čovjek...sebe treba ponovno pronaći kako bi shvatio da ga ništa ne može spasiti od njega samoga, čak ni valjani dokazi božje opstojnosti"[63]. Sartre je ustvrdio da je posljedica ovog ateizma "ako Bog ne postoji, onda postojni barem jedno biće u kojem postojanju prethodi suština i, biće koje postoji prije nego može biti definirano bilo kojim konceptom...to biće je čovjek."[62] Praktičnu posljedicu ovog ateizma Sartre je opisao kao da ne postoje prethodna pravila ili apsolutne vrijednosti od kojih se može očekivati da upravljaju ljudskim ponašanjem te da su ljudi "osuđeni" da navedene sami stvaraju za sebe, čineći "čovjeka" potpuno "odgovornim za sve što čini"[64] .

Akademik Rhiannon Goldthorpe pretpostavio je da su neki od Sartreovih razmišljanja "prožeta krščanskim ateizmom, gdje antička vjerovanja još uvijek hrane maštu i osjećajnost i najtvrđih skeptika"[65]. Akademik Stephen Priest opisao je Sartreovu perspektivu kao "ateističku metafiziku"[66]. Prevoditelj Sartrea Hazel Barnes napisao je o Sartreu: "Bog kojega on odbija nije neka nejasna sila, nepoznati X s kojim se može dovest u vezu nastanak svemira, niti je to ideal ili mit koji simbolizira čovjekovu potragu za Dobrom. To je izričito Bog skolastike ili barem ideja Boga kao specifičnog, sve moćnog, apsolutnog, postojećeg Kreatora."[67]

Povijest[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest ateizma

Iako izraz ateizam potječe iz Francuske 16. stoljeća,[23] ideje koje bi danas bile priznate kao ateističke zabilježene su još u vedskom razdoblju i antici.

Rana indijska religija[uredi VE | uredi]

Ateističke ideje pronađene su u ranim indijskim školama i postojale su za vrijeme vedizma.[68] Od šest pravovjernih škola indijske filozofije, najstariji filozofski sustav samkhya ne prihvaća postojanje bogova, a isto tako i rana mimamsa odbija pojam Boga.[69] Rana mimamsa ne samo da ne prihvaća Boga, već tvrdi da je ljudsko djelovanje dovoljno da stvori potrebne okolnosti da bi se uživalo u plodovima svoga rada.[70] Potpuno materijalistička i antiteistička škola cārvāka (poznata i pod imenom nastika ili lokaiata) nastala u Indiji oko 6. stoljeća pr. Kr. vjerojatno je najizraženija ateistička filozofska škola u Indiji, slična grčkoj cirenskoj školi. Ova grana indijske filozofije klasificirana je kao heterodoksna zbog negiranja autoriteta Veda, te se zbog toga se ne smatra djelom šest pravovjernih škola hinduizma, ali je važna kao dokaz materijalističkog pokreta u hinduizmu.[71] Chatterjee i Datta tumače da je naše razumijevanje filozofije Cārvāka fragmentarno i nepotpuno, uglavnom utemeljeno na kritici ideja ove škole od strane drugih filozofskih škola i ne nalazimo je u živućoj tradiciji:

Wikicitati „Iako je materijalizam u ovom ili onom obliku uvijek bio prisutan u Indiji i poneka se naznaka nalazi i u Vedama, budističkoj književnosti i epovima, u kasnijim filozofskim djelima ne nalazimo sustavni rad na idejama materijalizma, niti ikakvu organiziranu filozofsku školu sljedbenika kao što to imaju druge škole. Gotovo svako djelo ostalih škola dotiče se materijalističkih stavova u smislu njihovog opovrgavanja. Naše znanje indijskog materijalizma temelji se prvenstveno na njima."[72]
()

Nijekanje Boga kao tvorca također je vidljivo u džainizmu i budizmu.[73]

Antika[uredi VE | uredi]

U Platonovoj Obrani Sokratovoj, Melet optužuje Sokrata (bista prikazana na slici) da ne vjeruje u bogove.

Zapadnjački ateizam vuče svoje korijene u predsokratskoj grčkoj filozofiji, ali se nije pojavio kao zaseban pogled na svijet sve do kraja prosvjetiteljstva.[10]. Grčki filozof Diagora iz 5. stoljeća pr. Kr. poznat je kao "prvi ateist"[74] i citiran je od drugih mislilaca kao što je Ciceron u svom djelu O prirodi bogova.[75] Anaksagora je tvrdio da je Sunce usijan kamen, a ne božanstvo utjelovljeno u bogu Heliosu. Kritija je smatrao da je religija ljudski izum čija je svrha zastrašivanje ljudi, kako bi pratili moralna načela.[76] Atomisti kao što je Demokrit pokušali su objasniti svijet na čisto materijalistički način, bez oslonca na duhovno ili mistično. Ostali presokratovci koji su vjerojatno imali ateističke poglede na svijet bili su Prodik i Protagora. U 3. stoljeću pr. Kr. grčki filozofi Teodor Bezbožnik[75][77] i Straton[78] nisu vjerovali u postojanje bogova. Teodor Bezbožnik je čak bio protjeran iz rodnog grada zbog nevjerovanja u bilo koje božanstvo.

Sokrat je bio optužen za bezbožnost (vidi Eutiprova dilema), jer je inspirirao ljude da sumnjaju u državne bogove.[79] Iako je osporio optužbu da je "potpuni ateist",[80], rekavši da ne može biti ateist jer vjeruje u duhove,[81] Sokrat je na poslijetku ipak osuđen na smrt. Sokrat se također molio bogovima u Platonovom dijalogu Fedar[82] i govorio je "po Zeusu" u dijalogu „Država“.[83]

Grčki filozof i povjesničar Euhemer objavio je svoj stav da su bogovi samo divinizirani vladari, osvajači i utemeljitelji civilizacija iz prošlosti, te da su njihovi kultovi i religija bili u osnovi nastavak nestalih kraljevstava i ranih političkih struktura.[84] Iako nije bio strogi ateist, Euhemer je kasnije kritiziran da je "brisanjem bogova proširio ateizam na cijelom naseljenom svijetu".[85]

Atomistički materijalist Epikur osporio je mnoge religijske doktrine, među kojima su postojanje zagrobnog života ili osobnog Boga i smatrao je da je duša čisto materijalna i smrtna. Iako epikurejstvo nije nijekalo postojanje bogova, on je vjerovao da ako oni postoje jednostavno nisu zainteresirani za čovječanstvo.[86]

Rimski pjesnik Lukrecije složio se s tezom, da ako postoje bogovi, oni su nezainteresirani za čovječanstvo i nesposobni da utječu na prirodu i svijet. Vjerovao je stoga da se čovječanstvo ne mora bojati natprirodnog. Lukrecije je izložio svoje epikurejske poglede na svemir, atome, dušu, smrtnost i religiju u knjizi "Ο suštini stvari", koja je popularizirala Epikurovu filozofiju u Starom Rimu.

Rimski filozof Sekst Empirik zastupao je jedan oblik skepticizma poznat kao pironizam, po kojem ljudsko biće ne bi trebalo donositi sud o doslovno svim vjerovanjima, da u svijetu ne postoji inherentno zlo i da je ataraksija (duševni mir) moguća ukoliko se suzdržimo od osuđivanja. Veliki dio njegovih djela sačuvala su se do danas i imala su jak utjecaj na kasnije filozofe.[87]

Značenje riječi "ateist" promijenilo se tijekom antičkog razdoblja. Rani kršćani nazivani su ateistima od nekršćana zbog svog nevjerovanja u poganske bogove.[88] Za vrijeme Rimskog carstva, kršćani su bili progonjeni i pogubljivani zbog nijekanja rimskih bogova, a posebno zbog odbacivanja carskog kulta. Kada je 381. godine za vrijeme cara Teodozija I kršćanstvo postalo državna religija u Rimskom carstvu, različito mišljenje o vjeri (hereza) postalo je kažnjivo.[89]

Od ranog srednjeg vijeka do renesanse[uredi VE | uredi]

Izražavanje ateističkih ideja i prihvaćanje ateizma općenito bilo je vrlo rijetko u Europi tijekom srednjeg vijeka, metafizika, religija i teologija bile su od dominantnog interesa.[49] U ovom su periodu, međutim, postojali pokreti koji su istupali heterodoksne koncepcije kršćanskog Boga, uključujući različite poglede na prirodu, transcendentnost ili mogućnost spoznavanja Boga. Pojedinci i i skupine kao što su Ivan Skot Eriugena, David od Dinanta, Amalrik iz Bena i Bratstvo slobodnog duha zadržali su kršćanske poglede uz panteističke tendencije. Panteisti su često bili svrstavani u istu grupu s ateistima zbog "čudnovatosti" njihovog pogleda na božansko. Nikola Kuzanski je sastavio fideizam koji je nazvao "O učenom neznanju" (lat.:De Docta Ignorantia), tvrdeći da je Bog izvan ljudske kategorizacije i da je ljudsko znanje o Bogu ograničeno pretpostavkama. William Occam je svojim nominalističkim ograničenjima ljudskog znanja samo na materijalne objekte inspirirao antimetafizičke tendencije i tvrdio je da je božanska bit intuitivno i racionalno neshvatljiva za ljudski razum. Posljedična podjela između vjere i razuma utjecala je na kasnije teologe kao što su John Wycliffe, Jan Hus i Martin Luther.[49]

Razdoblje renesanse uvelike je utjecalo na proširenje obujma slobodnog mišljenja i skeptičnog istraživanja. Pojedinci, kao što su Leonardo da Vinci i Galileo Galilei, zagovarali su eksperimentiranje kao instrument spoznaje i suprotstavili su se argumentima vjerskih autoriteta. Drugi kritičari religije i Crkve u ovom razdoblju bili su Niccolò Machiavelli, Bonavantur de Perie i François Rabelais.[87]

Rani novi vijek[uredi VE | uredi]

Renesansa i doba refomacije razdoblja su u kojima je došlo do oživljavanja vjerske revnosti, što se raspoznaje iz širenja novih vjerskih redova, bratstava i masovnom pobožnošću u katoličkom svijetu, kao i pojave strogih protestantskih skupina, kao što su kalvinisti. Ovo razdoblje međuvjerskog suparništva omogućilo je čak i širi raspon teološkog i filozofskog razmatranja, od kojih će mnogi kasnije biti uzeti kao podloga za unaprijđenje skeptičnog religijskog pogleda na svijet.

Feuerbachov Temelj kršćanstva (1841.) će kasnije uvelike utjecati na filozofe kao što su Friedrich Engels, Karl Marx, David Strauss, Friedrich Nietzsche i Max Stirner. On je smatrao Boga ljudskim izumom, a vjerske aktivnosti načinom traženja ispunjenja želja. Zbog toga se smatra osnivačem moderne antropologije religije.

Kritika kršćanstva je sve češća u 17. i 18. stoljeću, naročito u Francuskoj i Engleskoj, gdje je naizgled nastala vjerska slabost, kako navode suvremeni izvori. Neki protestantski mislioci, kao što je Thomas Hobbes, zastupali su materijalističku filozofiju i skepticizam prema natprirodnim pojavama, dok je židovskosko-nizozemski filozof Baruch de Spinoza odbacio božansku providnost u korist panenteističkog naturalizma. Do kraja 17. stoljeća, za deizam se otvoreno zalažu intelektualci kao što je John Toland koji je skovao pojam "panteist". Usprkos svojim podsmijesima uperenim prema kršćanstvu, mnogi su deisti prezirali i ateizam. Prvi poznati ateist koji je odbacio deističku podlogu i otvoreno nijekao postojanje bogova bio je Jean Meslier, francuski katolički svećenik koji je živio početkom 18. stoljeća.[90] Meslier je nakon svoje smrti u svojoj intelektualnoj oporuci iznio mišljenje da je religija sredstvo za kontroliranje masa, a slična će ideja implicitno kasnije biti nazočna i u marksističkoj misli. Njega su pratili drugi otvoreni ateistički mislioci, kao što su Baron d'Holbach i Jacques-André Naigeon.[91] Filozof David Hume razvio je skeptičnu epistemologiju utemeljenu na empirizmu, podrivajući metafizički temelj prirodne teologije.

Francuska revolucija je izvela ateizam i antiklerikalni deizam iz salona u javnu sferu. Jedan od osnovnih ciljeva francuske revolucije bio je restrukturiranje i podređenost svećenstva naspram države kroz građanski ustav svećenstva. Ovaj je pokušaj doveo do antiklerikalnog nasilja i protjerivanja mnogih svećenika iz Francuske. Kaotični politički događaji u revolucionarnom Parizu na kraju su omogućili još radikalnijim jakobincima da preuzmu vlast 1793. godine, nakon čega je nastupila tzv. "vladavina terora". Jakobinci su bili deisti i uveli su kult vrhovnog bića, kao novu francusku državnu religiju. Neki su ateisti okupljeni oko Jacquesa Héberta pak nastojali uspostaviti kult razuma, oblik pseudo-ateističke religije s božicom koja personificira razum. Oba su pokreta djelomično doprinijeli pokušajima da se nasilno dekristijanizira Francuska. Kult razuma okončao se nakon tri godine kad su jakobinci uhitili i giljotinirali cjelokupno vodstvo pokreta, uključujući i Jacquesa Héberta. Antiklerikalni progoni okončani su Termidorskom reakcijom.

Napoleonovo doba institucionaliziralo je sekularizaciju francuskog društva, i izvelo revoluciju u sjevernu Italiju, u nadi da će doprijeti stvaranju savezničkih republika. U 19. stoljeću ateisti su doprinijeli političkim i socijalnim revolucijama, ubrzavajući nemire 1848. godine, risorgimento u Italiji, kao i rast međunarodnog socijalističkog pokreta.

U drugoj polovici 19. stoljeća, ateizam se proširio pod utjecajem racionalističkih i slobodoumnih filozofa. Mnogi ugledni njemački filozofi tog vremena nijekali su postojanje božanstava i bili su kritičari religije, a među njima nalazili su se Ludwig Feuerbach, Arthur Schopenhauer, Max Stirner, Karl Marx i Friedrich Nietzsche.

Od 1900. do danas[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Novi ateizam

Ateizam je u 20. stoljeću, posebno u obliku praktičnog ateizma, napredovao u mnogim društvima. Ateistička misao je priznata u širokom spektru drugih, širih filozofija, kao što su egzistencijalizam, objektivizam, sekularni humanizam, nihilizam, anarhizam, logički pozitivizam, marksizam, feminizam[92] i opći znanstveni i racionalistički pokreti.

Logički pozitivizam i scijentizam utrli su put neopozitivizmu, analitički filozofiji, strukturalizmu i naturalizmu. Neopozitivizam i analitička filozofija odbacuju klasični racionalizam i metafiziku u korist strogog empirizma i epistemološkog nominalizma. Zagovornici kao što su Bertrand Russell su nedvosmisleno odbacili vjeru u Boga. Ludwig Wittgenstein je u svojim ranim radovima pokušao odvojiti metafizički i natprirodni jezik iz racionalnog diskursa. Alfred J. Ayer je isticao neprovjerljivost i besmisao vjerskih tvrdnji, navodeći svoju privrženost empirijskim znanostima. John Niemeyer Findlay i John J. C. Smart tvrdili su da postojanje Boga nije logički neophodno. Prirodnjački i materijalistički monisti poput Johna Deweya smatrali su da bi prirodni svijet trebalo biti temelj svega, niječući tako postojanje Boga ili besmrtnosti.[41][49]

U 20. stoljeću dogodio se i proboj ateizma u politiku, raširen tumačenjem djela Marxa i Engelsa. Nakon Oktobarske revolucije, povećanje stupnja vjerskih sloboda za manjinske religije trajalo je nekoliko godina, prije nego je staljinistička politika državnog ateizma pokrenula progon religije. Nekoliko komunističkih država usprotivilo se religiji i uvelo državni ateizam[93], među kojima su bivši Sovjetski Savez, Albanija, a još uvijek i Kina, Sjeverna Koreja i Kuba.

Ostali lideri kao što je Periyar E. V. Ramasamy, istaknuti ateistički indijski lider, borili su se protiv hinduizma i brahmana u cilju okončanja diskriminacije i podjele ljudi u ime religije i kasti.

Godine 1966., časopis Time postavio je pitanje: „Je li Bog mrtav?“[94] kao odgovor na teološki pokret Smrt Boga, navodeći procjene da gotovo polovica svih ljudi u svijetu živi u državama kojima vladaju antireligiozni režimi, dok milijuni ljudi u Africi, Aziji i Južnoj Americi nemaju znanje o jednom Bogu.[95]

Godine 1967. albanska vlada Envera Hoxhe najavila je zatvaranje svih vjerskih institucija u zemlji, izjavivši da je Albanija službeno prva ateistička država na svijetu[96], iako je sloboda prakticiranja religije u Albaniji obnovljena 1991. Ovi su režimi ojačali negativne asocijacije na ateizam, posebno tamo gdje je antikomunistički naboj bio jak kao u SAD, usprkos činjenici da su neki istaknuti ateisti bili i antikomunisti.[97]

Od pada berlinskog zida, broj aktivnih antireligioznih režima je znatno smanjen. Timothy Shah iz Pew foruma je 2006. godine napisao da je primijetio "globalni trend u svim većim vjerskim skupinama, da pokreti zasnovani na Bogu i vjeri uopće doživljavaju porast povjerenja i utjecaja u odnosu na sekularističke pokrete i ideologije“.[98] Međutim, Gregory S. Paul i Phil Zuckerman smatraju ovo mitom i ukazuju na to da je stvarna situacija mnogo složenija i s više nijansi.[99]

Vjerski motivirani teroristički napadi 11. rujna 2001. i djelomično uspješan pokušaj instituta Discovery za promjenu nastavnog plana u američkim školama i uključivanje kreacionističke ideje, zajedno s podrškom koju je George W. Bush 2005. godine dao tim istim idejama, potakli su ateističke pisce Sama Harrisa, Daniela Dennetta, Richarda Dawkinsa, Victora Stengera i Christophera Hitchensa na objavu knjiga koje su postale bestseleri u Americi i širom svijeta.[100]

Istraživanje iz 2010. pokazalo je da se osobe koje sebe identificiraju kao ateisti ili agnostici u prosjeku imaju više znanja o religiji od sljedbenika velikih vjera. Osobe koje ne vjeruju bolje su odgovorile na pitanja o temeljnim načelima protestantizma i katoličanstva. Samo su mormoni i Židovi postigli isti rezultat kao i ateisti i agnostici.[101]

Ateizam 3.0 je pokret u okviru ateizma koji ne vjeruje u postojanje Boga, ali tvrdi da je od religije bilo koristi za pojedince ili društvo, i da je njeno eliminiranje od manjeg značaja od drugih problema koje bi prije trebalo riješiti.[102][103]

Demografija[uredi VE | uredi]

Postotak stanovništva u europskim državama koji su upitani o vjeroispovjesti izjavili: „Ne verujem da postoji bilo kakav oblik duha, Boga ili životne sile.“ (2005.)[104]

Nije jednostavno odrediti broj ateista u svijetu. Osobe koje odgovaraju na ankete o vjeroispovjesti mogu drukčije definirati ateizam ili činiti razlike između ateizma, nereligioznih vjerovanja i neteističkih religioznih i duhovnih vjerovanja.[105] Ateist hinduist bi sebe mogao predstaviti kao hinduist, iako je u isto vrijeme ateist.[106] U istraživanju iz 2005. koje je objavljno u Enciklopediji Britanicci pokazalo je da nereligiozne osobe čine oko 11,9% svjetskog stanovništva, a ateisti 2,3%. Ove brojke ne ubrajaju one koji slijede ateističke religije, kao što su neki budisti.[19]

U anketi objavljenoj u Financial Timesu 2006. godine objavljeni su podaci o broju ateista u Sjedinjenim Američkim Državama i pet europskih država. Najmanji postotak ateizma pronađen je u SAD sa samo 4% ukupnog stanovništva, dok se postotak ateizma u europskim državama pokazao znatno višim: Italija (7%), Španjolska (11%), Ujedinjeno Kraljevstvo (17%), Njemačka (20%) i Francuska (32%).[20][107] Rezultati za europske države iz ove ankete su slični onima u iz službenog istraživanja Europske unije, koje je pokazalo da 18% stanovništva EU ne vjeruje u ikakvog Boga.[108] Druga su istraživanja procijenila postotak ateista, agnostika i drugih nevjernika u nekog Boga na manje od 10% u Poljskoj, Rumunjskoj, Cipru i nekim drugim europskim državama,[109] i do 85% u Švedskoj, 80% u Danskoj, 72% u Norveškoj i 60% u Finskoj.[18] Prema Australijskom statističkom birou, 19% Australaca nije religiozno, a u ovu su kategoriju uključeni ateisti.[107] Između 64% i 65% Japanaca su ateisti, agnostici ili ne vjeruju u Boga.[18]

Odnos ateista i agnostika u svijetu 2007. godine.

Međunarodno je istraživanje pokazalo da je razina obrazovanja određene grupe razmjerna nevjerovanju u neko božanstvo,[110] a istraživanje Europske unije pokazalo je pozitivnu vezu između ranog napuštanja školovanja i vjerovanja u nekog Boga.[108] U članku objavljenom u časopisu Nature 1998. godine spomenuto je istraživanje koje je pokazalo da je u SAD-u vjerovanje u osobnog Boga ili zagrobni život na najnižoj razini ikada među članovima američke Nacionalne akademije znanosti, gdje se samo 7,0% izrazilo vjerovanje u Boga u odnosu na 85% vjernika među ukupnim stanovništvom SAD-a.[111] Nasuprot tome, u članku koji je objavilo sveučilište u Chicagu gdje je razmatrano gore navedeno istraživanje, objavljeno je da je 76% liječnika izrazilo vjerovanje u Boga, što je više od 7% među znanstvenicima, ali manje od 85% ukupnog stanovništva.[112] Iste godine, Frank Sulloway s Massachusetts Institute of Technology i Michael Shermer s Kalifornijskog državnog sveučilišta sproveli su anketu u kojoj je odabran uzorak odraslih visokobrazovanih osoba (12% osoba je imalo doktorat, a 62% je imalo završeni fakultet) 64% je vjerovalo u Boga i dokazana je veza koja je pokazivala da vjerska uvjerenja opadaju s razinom obrazovanja.[113] Obrnuta korelacija između religioznosti i inteligencije/obrazovanosti pronađena je u 39 istraživanja sprovedenih između 1927. i 2002.[114] Ovi nalazi se uglavnom podudaraju s meta-analizom koju je 1958. sproveo profesor Michael Argyle sa sveučilišta Oxford. On je analizirao sedam istraživanja koja su ispitivala korelaciju između stava prema religiji i izmjerenog koeficijenta inteligencije među đacima i studentima iz SAD-a. Iako je utvrđena jasna negativna korelacija, ova analiza nije otkrila uzrok, ali je napomenuto da su život u autoritarnoj obitelji i društveni položaj mogli imati utjecaja.[115]

Odnos ateizma, religije i morala[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ateizam i religija

Poveznice sa svjetonazorima i društvenim ponašanjem[uredi VE | uredi]

Sociolog Phil Zuckerman analizirao je prethodna istraživanja o sekularnosti i nevjerovanju, i zaključio je da je blagostanje društva u pozitivnoj korelaciji s nereligioznošću. Njegovi zaključci koji se posebno odnose na ateizam su:[110][116]

  • u usporedbi s religioznim ljudima, ateisti i sekularne osobe su manje nacionalističke, antisemitske, rasističke, dogmatske, etnocentričke, autoritativne i s manje predrasuda i zatvorenog uma.
  • u SAD-u, u državama s najvećim postotkom ateista, stopa ubojstava je manja od prosjeka. U najreligioznijim američkim saveznim državama tzv "biblijskom pojasu", stopa ubojstava je veća od prosječne.

Ateizam i duhovna vjerovanja[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Budizam i Kršćanski ateizam

Zbog nepostojanja boga tvorca, budizam se često opisuje kao neteistička religija.

Za osobe koji se samoidentificiraju kao ateisti često se pretpostavlja da su nereligiozni, ali postoje i neke slijedbe unutar velikih religija koje odbacuju postojanje Boga tvorca.[117] U posljednjih nekoliko godina, u nekim vjerskim denominacijama pojavio se određen broj otvoreno ateističkih slijedbenika, poput humanističkih Židova[118][119] i kršćanskih ateista[120][121][122], koji odbacuju postojanje božanstva, ali se pridržavaju poruka o moralu.

U najužem smislu, pozitivni ateizam ne povlači neka specifična vjerovanja, osim nevjerovanja u bilo kakvo božanstvo. Zbog toga ateisti mogu obgrliti širok spektar duhovnih vjerovanja. Iz istog razloga, ateisti mogu imati širok raspon etičkih stavova i principa, od moralnog univerzalisičkog humanizma, koji pretpostavlja da se moralna pravila moraju dosljedno primijeniti na sve ljude, pa do moralnog nihilizma, koji je stava da je moralnost besmislena.[34]

Božja zapovijed nasuprot etici[uredi VE | uredi]

Iako je tvrdnja da je "uloga bogova odlučiti šta je ispravno a što nije ili nepotrebna ili proizvoljna" filozofska očiglednost (obrađena u Platonovoj Eutifronovoj dilemi), argument da moralnost mora potjecati od bogova i da ne može postojati bez mudrog tvorca je trajni predmet političke, ali ne toliko i filozofske rasprave.[34] Moralni koncepti kao što je "ubojstvo je pogrešno" doživljavaju se kao božanski zakoni, koji zahtijevaju božanskog zakonodavca i suca. Međutim, mnogi ateisti tvrde da tretiranje moralnosti u zakonskom smislu uključuje lažnu analogiju i da moralnost ne ovisi od zakonodavca u istoj mjeri kao i zakoni.[10] Drugi ateisti, kao što je Friedrich Nietzsche, nisu se složili s ovim pogledom i tvrdili su da je moralnost "istinita samo ako je bog istinit, ona stoji ili pada s vjerom u Boga“.[123][124][125]

Postoje normativni etički sustavi koji ne zahtijevaju da osnovna načela i pravila potječu od božanstava. Tu spadaju etika vrlina, društveni ugovor, Kantova etika, utilitarizam i objektivizam. Sam Harris je predložio da moralni recept (etičko donošenje odluke) nije samo pitanje koje je potrebno istražiti u filozofiji, već da se može smišljeno praktcirati znanost o moralnosti. Ipak, svaki takav znanstveni sustav mora odgovarati na kritike oličene u naturalističkoj zabludi.[126]

Filozofi Susan Neiman[127] i Julian Baggini[10] (između ostalih) tvrde da etičko ponašanje samo zbog božanske zapovjedi nije pravo etičko ponašanje, već samo slijepa poslušnost. Baggini zastupa stav da je ateizam superiornija osnova za etiku, tvrdeći da je moralna osnova izvan vjerskih imperativa neophodna da se procijeni moralnost imperativa - da bude u stanju raspoznati, na primjer, da je "ti ćeš krasti" nemoralno, čak i ako nečija vjera to nalaže i da su stoga ateisti u prednosti i da su skloniji u davanju takvih ocjena.[10] Suvremeni britanski filozof Martin Cohen ponudio je više povijesnih primjera biblijskih zapovjedi u korist mučenja i ropstva kao dokaz da vjerske zapovjedi prate političke i društvene običaje, a ne obrnuto, ali je također primijetio da ista težnja naizgled vrijedi i za navodno nepristrane filozofe.[128] Cohen razlaže ovaj argument u više detalja u Političkoj filozofiji od Platona do Maoa, gdje tvrdi da je Kuran odigrao važnu ulogu u održavanju društvenih normi iz ranog 7. stoljeća, usprkos promjenama u sekularnom društvu.[129]

Kritika religije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kritika religije

Neki istaknuti ateisti, kao što su Bertrand Russell, Christopher Hitchens, Daniel Dennett, Sam Harris i Richard Dawkins, kritizirali su religiju navodeći štetne aspekte religijskih praksi i doktrina.[130] Ateisti se često uključuju u debate sa zagovornicima religije, a debate se ponekad odnose na to jesu li religije uopće korisne pojedincu i društvu.

Jedan od argumenta štetnosti religija je da oslanjanje abrahamskih religija na božanski autoritet vodi ka autoritarnosti i dogmatizmu.[131] Ateisti također navode podatke koji pokazuju vezu između vjerskog fundamentalizma i opredijeljenosti prema nekoj vjeri (kada se religija održava jer služi skrivenim interesima)[132] i autoritarnosti, dogmatizma i predrasuda.[133] Ovi argumenti, zajedno s povijesnim događajima za koje se navodi da dokazuju opasnosti od religije, kao što su Križarski ratovi, džihad, inkvizicija, lov na vještice i teroristički napadi, koriste se kao odgovor na tvrdnje o korisnim učincima vjerovanja u religiju.[134] Vjernici iznose kao protuargument da su neki režimi koji su se zalagali za ateizam, kao što je Sovjetska Rusija, također krivi za masovna ubojstva.[135][136]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Definicija ateizma na stranicama religioustolerance.org. Citat: Definitions of the term "Athei suggests that there is no consensus on the definition of the term. Simon Blackburn summarizes the situation in The Oxford Dictionary of Philosophy: "Atheism. Either the lack of belief in a god, or the belief that there is none". Most dictionaries (see the OneLook query for [http://www.onelook.com/?w=atheism&ls=a "atheism") first list one of the more narrow definitions.
    • Runes, Dagobert D.(editor) (izdanje iz 1942.). Dictionary of Philosophy, New Jersey: Littlefield, Adams & Co. Philosophical Library. Pristupljeno 09. travnja 2011.. “(a) the belief that there is no God; (b) Some philosophers have been called "atheistic" because they have not held to a belief in a personal God. Atheism in this sense means "not theistic". The former meaning of the term is a literal rendering. The latter meaning is a less rigorous use of the term though widely current in the history of thought” ISBN 0-06-463461-2
    • Nielsen, Kai (2010.). Atheism. Pristupljeno 09. travnja 2011.. “Atheism, in general, the critique and denial of metaphysical beliefs in God or spiritual beings.... Instead of saying that an atheist is someone who believes that it is false or probably false that there is a God, a more adequate characterization of atheism consists in the more complex claim that to be an atheist is to be someone who rejects belief in God for the following reasons (which reason is stressed depends on how God is being conceived)...”
    • Edwards, Paul [1967.] (2005.). Donald M. Borchert Atheism, 2. izdanje, MacMillan Reference USA (Gale). “On our definition, an 'atheist' is a person who rejects belief in God, regardless of whether or not his reason for the rejection is the claim that 'God exists' expresses a false proposition. People frequently adopt an attitude of rejection toward a position for reasons other than that it is a false proposition. It is common among contemporary philosophers, and indeed it was not uncommon in earlier centuries, to reject positions on the ground that they are meaningless. Sometimes, too, a theory is rejected on such grounds as that it is sterile or redundant or capricious, and there are many other considerations which in certain contexts are generally agreed to constitute good grounds for rejecting an assertion.” ISBN 0028657802 (stranica 175. u izdanju iz 1967.)
  2. Rowe, William L. (1998.). Edward Craig Atheism, Taylor & Francis. Pristupljeno 09. travnja 2011.. “As commonly understood, atheism is the position that affirms the nonexistence of God. So an atheist is someone who disbelieves in God, whereas a theist is someone who believes in God. Another meaning of "atheism" is simply nonbelief in the existence of God, rather than positive belief in the nonexistence of God. …an atheist, in the broader sense of the term, is someone who disbelieves in every form of deity, not just the God of traditional Western theology.” ISBN 9780415073103
  3. Definitions: Atheism. Department of Religious Studies, University of Alabama. Preuzeto 09. travnja 2011.
  4. 5,0 5,1 (1989.) Oxford English Dictionary, 2. izdanje. “Belief in a deity, or deities, as opposed to atheism”
  5. Merriam-Webster Online Dictionary. Preuzeto 09. travnja 2011. „belief in the existence of a god or gods”
  6. Armstrong, Karen (1999.). A History of God, London: Vintage. ISBN 0-09-927367-5
  7. Honderich, Ted (izdanje iz 1995.). "Humanism". The Oxford Companion to Philosophy. Oxford University Press. str. 376. ISBN 0-19-866132-0.
  8. Fales, Evan. "Naturalism and Physicalism", in Martin 2007..
  9. 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 10,5 10,6 Baggini, Julian (2003). Atheism: A Very Short Introduction, Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-280424-3
  10. Cline, Austin (2005.). Buddhism and Atheism. about.com. Preuzeto 09. travnja 2011.
  11. Heather Wax (19. rujna 2009.). Can Atheists be Spiritual? Scientists Say ‘Yes’. John Templeton Foundation. „Now Ecklund returns with more analysis from her study—and this time, she finds that a significant number of scientists who don’t believe in God at all nevertheless affirm a personal spiritual sense. According to a new paper co-authored with fellow sociologist Elizabeth Long and published in the journal Sociology of Religion, of the 60 percent of scientists who describe themselves as either atheist or agnostic, a startling 22 percent of the atheist scientists say they have a spirituality. What’s more, these atheist scientists see their spirituality as more congruent with science than with religion.”
  12. Heather Wax (19. rujna 2009.). Can Atheists be Spiritual? Scientists Say ‘Yes’. John Templeton Foundation. „While Rees says he has no religious beliefs, the John Templeton Foundation feels the “big questions” raised by his work on the emergence of the cosmos, the size of physical reality, and the idea of the multiverse are, according to a statement released by the Foundation, “reshaping the philosophical and theological considerations that strike at the core of life.” Yet many can’t help wondering: Can you be an atheist and still affirm life’s spiritual dimension? According to research by Rice University sociologist Elaine Howard Ecklund, the answer is yes.”
  13. Carol S. Matthews (19 October 2009). A New Vision A New Heart A Renewed Call - Volume Two, William Carey Library. “Although Neo-Pagans share common commitments to nature and spirit there is a diversity of beliefs and practices. Some are atheists, others are polytheists (several gods exists), some are pantheists (all is God) and others are panentheists (all is in God).”
  14. Carol S. Matthews (19. rujna 2009.). New Religions, Chelsea House Publishers. “There is no universal worldview that all Neo-Pagans/Wiccans hold. One online information source indicates that depending on how the term God is defined, Neo-Pagans might be classified as monotheists, duotheists (two gods), ploytheists, pantheists, or atheists.”
  15. Kedar, Nath Tiwari (1997.). Comparative Religion, Motilal BanarsidassISBN 81-208-0293-4
  16. Chakravarti, Sitansu (1991.). Hinduism, a way of life, Motilal Banarsidass Publ.. Pristupljeno 09. travnja 2011.. ISBN 978-81-208-0899-7
  17. 18,0 18,1 18,2 Zuckerman, Phil (2007.). Martin, Michael T The Cambridge companion to atheism, Cambridge, England: Cambridge University Press. Pristupljeno 09. travnja 2011.. ISBN 0-521-84270-0
  18. 19,0 19,1 Worldwide Adherents of All Religions by Six Continental Areas, Mid-2005. Encyclopædia Britannica (2005.). Preuzeto 15. travnja 2007.
    • 2.3% Atheists: Persons professing atheism, skepticism, disbelief, or irreligion, including the militantly antireligious (opposed to all religion).
    • 11.9% Nonreligious: Persons professing no religion, nonbelievers, agnostics, freethinkers, uninterested, or dereligionized secularists indifferent to all religion but not militantly so.
  19. 20,0 20,1 Religious Views and Beliefs Vary Greatly by Country, According to the Latest Financial Times/Harris Poll. Financial Times/Harris Interactive (20. prosinca 2006.). Preuzeto 09. travnja 2011.
  20. Robertson, A.T. [1932.] (1960.). “Ephesians: Chapter 2”, Word Pictures in the New Testament, Broadman Press. Pristupljeno 09. travnja 2011.. “Old Greek word, not in LXX, only here in N.T. Atheists in the original sense of being without God and also in the sense of hostility to God from failure to worship him. See Paul's words in Ro 1:18–32.”
  21. Drachmann, A. B. (1977.), str. 5
  22. 23,0 23,1 Golding, Arthur (1571.). The Psalmes of David and others, with J. Calvin's commentaries, str. Ep. Ded. 3. “The Atheistes which say..there is no God.”
  23. Burton, Robert (1621.), "deist", Anatomija melankolije: Dio III, Sekcija IV. II.
  24. Martin, Edward (1662). “Five Letters”, His opinion concerning the difference between the Church of England and Geneva [etc.], London. “To have said my office..twice a day..among Rebels, Theists, Atheists, Philologers, Wits, Masters of Reason, Puritanes [etc.].”
  25. Cudworth, Ralph. "The true intellectual system of the universe". (1678.) Poglavlje V, Dio II, str. 73
  26. 17th Century - First Appearance of Atheism (circa 1650-) (Engleski). investigatingatheism.info (31. kolovoza 2012.)
  27. Martin, Michael. "The Cambridge Companion to Atheism". Cambridge University Press. 2006. ISBN 0-521-84270-0.
  28. Harris (2008.), str. 51
  29. Atheism. Encyclopedia Britannica (1911.). Preuzeto 09. travnja 2011.
  30. 31,0 31,1 31,2 Martin, Michael (1990.). Atheism: A Philosophical Justification, Philadelphia: Temple University Press. Pristupljeno 09. travnja 2011.. ISBN 978-0-87722-642-0
  31. Britannica (2011.). Atheism as rejection of religious beliefs, 15. izdanje. 0852294735. Pristupljeno 09. travnja 2011..
  32. d'Holbach, P. H. T. (1772.). Good Sense. Pristupljeno 07. travnja 2011..
  33. 34,0 34,1 34,2 Smith, George H. (1979.). Atheism: The Case Against God, Buffalo, New York: Prometheus. ISBN 0-87975-124-X
  34. Nagel, Ernest (1959.). “Philosophical Concepts of Atheism”, Basic Beliefs: The Religious Philosophies of Mankind, Sheridan House. “I shall understand by "atheism" a critique and a denial of the major claims of all varieties of theism... atheism is not to be identified with sheer unbelief... Thus, a child who has received no religious instruction and has never heard about God, is not an atheist – for he is not denying any theistic claims. Similarly in the case of an adult who, if he has withdrawn from the faith of his father without reflection or because of frank indifference to any theological issue, is also not an atheist – for such an adult is not challenging theism and not professing any views on the subject.”
    reprinted in Critiques of God, edited by Peter A. Angeles, Prometheus Books, 1997.
  35. 36,0 36,1 Flew, Antony (1976). The Presumption of Atheism, and other Philosophical Essays on God, Freedom, and Immortality, str. 14ff, New York: Barnes and Noble. “In this interpretation an atheist becomes: not someone who positively asserts the non-existence of God; but someone who is simply not a theist. Let us, for future ready reference, introduce the labels 'positive atheist' for the former and 'negative atheist' for the latter.”
  36. Cline, Austin (2006.). Strong Atheism vs. Weak Atheism: What's the Difference?. about.com. Preuzeto 09. travnja 2011.
  37. Maritain, Jacques (srpanj 1949.). "On the Meaning of Contemporary Atheism". The Review of Politics svezak 11 (broj 3): str. 267.–280..
  38. Kenny, Anthony (2006.). “Why I Am Not an Atheist”, What I believe, Continuum. “The true default position is neither theism nor atheism, but agnosticism ... a claim to knowledge needs to be substantiated; ignorance need only be confessed.” ISBN 0-8264-8971-0
  39. "Many atheists I know would be certain of a high place in heaven", Irish Times, pristupljeno 09. travnja 2011.
  40. 41,0 41,1 Smart, J.C.C. (09. ožujka 2004.). Atheism and Agnosticism. Stanford Encyclopedia of Philosophy. Preuzeto 09. travnja 2011.
  41. Dawkins, Richard (2006.). The God Delusion, Houghton Mifflin Co. ISBN 0-618-68000-4
  42. Cudworth, Ralph (1678.). The True Intellectual System of the Universe: the first part, wherein all the reason and philosophy of atheism is confuted and its impossibility demonstrated.
  43. Vidi na primjer, Atheists call for church head to retract slur (09. ožujka 1996.). Preuzeto 09. travnja 2011.
  44. Lowder, Jeffery Jay (1997.). Atheism and Society. Preuzeto 09. travnja 2011.
  45. Rao, Goparaju (1972.). Positive Atheism, Vijayawada, India: Atheist Centre, Patamata, Vijayawada, India.
  46. Walker, Cliff. The Philosophy of Positive Atheism. Preuzeto 09. travnja 2011.
  47. Paul Henri Thiry, Baron d'Holbach, System of Nature; or, the Laws of the Moral and Physical World (London, 1797.), svezak. 1., str. 25.
  48. 49,0 49,1 49,2 49,3 49,4 49,5 49,6 49,7 Zdybicka, Zofia J. (2005.). Universal Encyclopedia of Philosophy, Polish Thomas Aquinas Association. Pristupljeno 09. travnja 2011..
  49. Schafersman, Steven D. (veljača 1997.). Naturalism is an Essential Part of Science and Critical Inquiry. Conference on Naturalism, Theism and the Scientific Enterprise. Department of Philosophy, The University of Texas. Preuzeto 07. travnja 2011.
  50. Theodore Drange|Drange, Theodore M. (1998). "Atheism, Agnosticism, Noncognitivism". Internet Infidels, Secular Web Library. pristupljeno 07. travnja 2007.
  51. Alfred Ayer (1946.). Language, Truth and Logic. Dover. str. 115.–116. In a footnote, Ayer attributes this view to "Professor H. H. Price".
  52. David Hume. Dialogues Concerning Natural Religion, Project Gutenberg (e-text). Pristupljeno 08. travnja 2011..
  53. Various authors. "Logical Arguments for Atheism". Internet Infidels, The Secular Web Library. Retrieved on 09. travnja 2007.
  54. Theodore Drange (1996.). "The Arguments From Evil and Nonbelief". Internet Infidels, Secular Web Library. Retrieved 18. travnja 2007.
  55. V.A. Gunasekara, The Buddhist Attitude to God.. Arhivirano iz originala 02. siječnja 2008.. In the Bhuridatta Jataka, "The Buddha argues that the three most commonly given attributes of God, viz. omnipotence, omniscience and benevolence towards humanity cannot all be mutually compatible with the existential fact of dukkha."
  56. Feuerbach, Ludwig (1841.) The Essence of Christianity
  57. Walpola Rahula, What the Buddha Taught. Grove Press, 1974. Str. 51.–52.
  58. Bakunin, Michael (1916.). God and the State. New York: Mother Earth Publishing Association. Preuzeto 09. travnja 2011.
  59. Gleeson, David (10. kolovoz 2006.). Common Misconceptions About Atheists and Atheism. American Chronicle. Arhivirano iz originala 2012-12-04. Preuzeto 07. travnja 2011.
  60. Blaise Pascal (1669.). Pensées, II: "The Misery of Man Without God".
  61. 62,0 62,1 Sartre, Jean-Paul (2004.). Ethics: Contemporary Readings, Routledge. ISBN 0-415-25680-1
  62. Sartre, Jean-Paul (2001.). Jean-Paul Sartre: Basic Writings, London: Routledge. ISBN 0-415-21367-3
  63. Sartre, Jean-Paul (2001.). Jean-Paul Sartre: Basic Writings, London: Routledge. ISBN 0-415-21367-3
  64. Goldthorpe, Rhiannon (1992.). “Understanding the committed writer”, The Cambridge Companion to Sartre, Cambridge, UK: Cambridge University Press.
  65. Priest, Stephen (2001.). Jean-Paul Sartre: Basic Writings, Routledge. ISBN 0-415-21367-3
  66. Barnes, Hazel [1943.] (1957.). (Sartre, Jean-Paul) Being and Nothingness: An Essay on Phenomenological Ontology, Philosophical Library.
  67. Pandian (1996.). India, that is, sidd, Allied Publishers. Pristupljeno 09. travnja 2011.. ISBN 978-81-7023-561-3
  68. Dasgupta, Surendranath (1992.). A history of Indian philosophy, svezak 1, Motilal Banarsidass Publ.. Pristupljeno 09. travnja 2011.. ISBN 978-81-208-0412-8
  69. Tripathi (2001.). Psycho-Religious Studies of Man, Mind and Nature, Global Vision Publishing House. Pristupljeno 09. travnja 2011.. ISBN 978-81-87746-04-1
  70. Sarvepalli Radhakrishnan and Charles A. Moore. A Sourcebook in Indian Philosophy. (Princeton University Press: 1957., dvanaesto izdanje iz 1989.) str. 227.–249. ISBN 0-691-01958-4.
  71. Satischandra Chatterjee and Dhirendramohan Datta. An Introduction to Indian Philosophy. 8. izdanje (University of Calcutta: 1984.). str. 55.
  72. Joshi, L.R. (1966.). "A New Interpretation of Indian Atheism". Philosophy East and West svezak 16 (broj 3/4): str. 189.–206..
  73. Solmsen, Friedrich (1942.). Plato's Theology. Cornell University Press. str. 25.
  74. 75,0 75,1 ...nullos esse omnino Diagoras et Theodorus Cirenaicus... Cicero, Marcus Tullius: De natura deorum. Comments and English text by Richard D. McKirahan. Thomas Library, Bryn Mawr College, 1997., str. 3. ISBN 0-929524-89-6
  75. "religion, study of". (2007.). In Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 03. travnja 2007.
  76. Diogenes Laërtius, The Lives and Opinions of Eminent Philosophers, ii
  77. Cicero, Lucullus, 121. in Reale, G., A History of Ancient Philosophy. SUNY Press. (1985.).
  78. Atheism. The Columbia Encyclopedia, Sixth Edition. Columbia University Press (2005.). Arhivirano iz originala 04. 11. 2006.. Preuzeto 09. travnja 2011.
  79. Brickhouse, Thomas C.; Nicholas D. Smith (2004.). Routledge Philosophy Guidebook to Plato and the Trial of Socrates, Routledge. ISBN 0-415-15681-5 In particular, he argues that the claim he is a complete atheist contradicts the other part of the indictment, that he introduced "new divinities".
  80. Apology. Classics.mit.edu. Preuzeto 09. travnja 2011.
  81. The Dialogues of Plato, svezak 1. Oll.libertyfund.org. Preuzeto 09. 04. 2011.
  82. The Republic. Classics.mit.edu. Preuzeto 09. travnja 2011.
  83. Fragments of Euhemerus' work in Ennius' Latin translation have been preserved in Patristic writings (e.g. by Lactantius and Eusebius of Caesarea), which all rely on earlier fragments in Diodorus 5,41–46 & 6. 1. Testimonies, especially in the context of polemical criticism, are found e.g. in Callimachus, Hymn to Zeus 8.
  84. Plutarh, Moralia—Isis and Osiris 23
  85. BBC. Ethics and Religion—Atheism. bbc.co.uk. Preuzeto 09. travnja 2011.
  86. 87,0 87,1 Stein, Gordon (Ed.) (1980.). "The History of Freethought and Atheism". An Anthology of Atheism and Rationalism. New York: Prometheus. Pristupljeno 03. svibnja 2007.
  87. Atheism in the 1913 Catholic Encyclopedia.
  88. Maycock, A. L. and Ronald Knox (2003.). Inquisition from Its Establishment to the Great Schism: An Introductory Study. ISBN 0-7661-7290-2.
  89. Michel Onfray on Jean Meslier. William Paterson University. Preuzeto 24. kolovoza 2013.
  90. d'Holbach, P. H. T. (1770.). The System of Nature. Pristupljeno 24. kolovoza 2011..
  91. Overall, Christine (2007.). Feminism and Atheism. Pristupljeno 09. travnja 2011.. ISBN 978-0-521-84270-9 in Martin 2007
  92. Baggini, Julian (ljeto 2003.). "The Perils of Atheism" svezak 118 (broj 2). Preuzeto 07. travnja 2011.. Extract from his book Atheism: A Very Short Introduction (2003.), Oxford University Press
  93. TIME Magazine cover online. 8. travnja 1966. Pristupljeno 17. travnja 2007.
  94. "Toward a Hidden God". Time Magazine online. 8. travnja 1966. Pristupljeno 17. travnja 2007.
  95. (1976.). 0.CO%3B2-G "Religion and Atheism in the U.S.S.R. and Eastern Europe, Review". The Slavic and East European Journal svezak 20 (broj 2): str. 204.–206..
  96. Rafford, R.L. (1987.). "Atheophobia—an introduction". Religious Humanism svezak 21 (broj 1): str. 32.–37..
  97. "Timothy Samuel Shah Explains 'Why God is Winning'." 18. srpnja 2006. The Pew Forum on Religion and Public Life. Pristupljeno 7. travnja 2011.
  98. Paul, Gregory, Phil Zuckerman (broj 2007). "Why the Gods Are Not Winning". Edge svezak 209. Preuzeto 09. travnja 2011..
  99. Vermont Law Review Vol. 33:225 2008, Finding Shared Values in a Diverse Society: Lessons From the Intelligent Design Controversy - Alan E. Garfield (str. 231.).
  100. Landsberg, Mitchell. "Atheists, agnostics most knowledgeable about religion, survey says", 28. rujna 2010., pristupljeno 25. kolovoza 2013.
  101. Atheism 3.0 (15.rujna 2009.). Preuzeto 25. kolovoza 2013. „The "new" new atheists – call it Atheism 3.0 – say there's still no God, but maybe belief isn't all that bad.”
  102. Sheiman, Bruce. The Great Debate Stalemate. Preuzeto 25. kolovoza 2013.
  103. ReportDGResearchSocialValuesEN2.PDF (PDF). Preuzeto 09. travnja 2011.
  104. Major Religions of the World Ranked by Number of Adherents, Section on accuracy of non-Religious Demographic Data. Preuzeto 09. travnja 2011.
  105. Huxley, Andrew (2002.). Religion, law and tradition: comparative studies in religious law, Routledge. Pristupljeno 09. travnja 2011.. ISBN 978-0-7007-1689-0
  106. 107,0 107,1 Characteristics of the Population. Australian Bureau of Statistics (2006.). Preuzeto 09. travnja 2011.
  107. 108,0 108,1 (2005.) Social values, Science and Technology (PDF), str. str. 7.–11., Directorate General Research, European Union. Pristupljeno 09. travnja 2011..
  108. Zuckerman, Phil (2007.). Martin, Michael T The Cambridge companion to atheism, Cambridge, England: Cambridge University Press. Pristupljeno 09. travnja 2011.. ISBN 0-521-84270-0
  109. 110,0 110,1 (2009.). "Atheism, Secularity, and Well-Being: How the Findings of Social Science Counter Negative Stereotypes and Assumptions". Sociology Compass svezak 3 (broj 6): str. 949.–971..
  110. Larson, Edward J., Larry Witham (1998.). "Correspondence: Leading scientists still reject God". Nature svezak 394 (broj 6691): str. 313.–314.. Dostupno na: StephenJayGould.org, Stephen Jay Gould archive. Pristupljeno 17. prosinca 2006.
  111. Survey on physicians’ religious beliefs shows majority faithful. The University of Chicago. Preuzeto 08. travnja 2011.
  112. Shermer, Michael (1999.). How We Believe: Science, Skepticism, and the Search for God, str. str. 76.–79., New York: William H Freeman. ISBN 0-7167-3561-X
  113. Dawkins citira Paula Bella (2006.), str. 103. "Would you believe it?" Mensa Magazine, englesko izdanje, veljača 2002., str. 12.–13. Analyzing 43 studies carried out since 1927, Bell found that all but four reported such a connection, and he concluded that "the higher one's intelligence or education level, the less one is likely to be religious or hold 'beliefs' of any kind."
  114. Argyle, Michael (1958.). Religious Behaviour, str. str. 93.–96., London: Routledge and Kegan Paul. ISBN 0-415-17589-5
  115. Societies without God are more benevolent, The Guardian, 2. rujna 2010.
  116. Winston, Robert (Ed.) (2004.). Human, New York: DK Publishing, Inc. “.” ISBN 0-7566-1901-7
  117. Humanistic Judaism. BBC (20. srpnja 2006.). Preuzeto 09. travnja 2011.
  118. Levin, S. (svibanj 1995.). "Jewish Atheism". New Humanist svezak 110 (broj 2): str. 13.–15..
  119. Christian Atheism. BBC (17. svibnja 2006.). Preuzeto 09. travnja 2011.
  120. Altizer, Thomas J. J. (1967.). The Gospel of Christian Atheism, str. str. 102.–103., London: Collins. Pristupljeno 09. travnja 2011..
  121. Lyas, Colin (siječanj 1970.). "On the Coherence of Christian Atheism". Philosophy: the Journal of the Royal Institute of Philosophy svezak 45 (broj 171): str. 1.–19..
  122. (1996.) Human Rights, Virtue, and the Common Good, Rowman & Littlefield. Pristupljeno 9. travnja 2011.. “That problem was brought home to us with dazzling clarity by Nietzsche, who had reflected more deeply than any of his contemporaries on the implications of godlessness and come to the conclusion that a fatal contradiction lay at the heart of modern theological enterprise: it thought that Christian morality, which it wished to preserve, was independent of Christian dogma, which it rejected. This, in Nietzsche's mind, was an absurdity. It amounted to nothing less than dismissing the architect while trying to keep the building or getting rid of the lawgiver while claiming the protection of the law.” ISBN 978-0-8476-8279-9
  123. (11. svibnja 2009.) The Blackwell Companion to Natural Theology, Wiley-Blackwell. Pristupljeno 9. travnja 2011.. “Morality "has truth only if God is truth–it stands or falls with faith in God" (Nietzche 1968., str. 70.). The moral argument for the existence of God essentially takes Nietzche's assertion as one of its premises: if there is no God, then "there are altogether no moral facts."” ISBN 978-1-4051-7657-6
  124. (1991.) Victorian Subjects, izdavač: Duke University Press. Pristupljeno 9. travnja 2011.. “Like other mid-nineteenth-century writers, George Eliot was not fully aware of the implications of her humanism, and, as Nietzsche saw, attempted the difficult task of upholding the Christian morality of altruism without faith in the Christian God.” ISBN 978-0-8223-1110-2
  125. Moore, G. E. (1903.). Principia Ethica. Pristupljeno 9. travnja 2011..
  126. Susan Neiman. Beyond Belief Session 6 [Conference]. Salk Institute, La Jolla, CA: The Science Network.
  127. 101 Ethical Dilemmas, 2. izdanje, by Cohen, M., Routledge 2007., str. 184.-185. (Cohen notes particularly that Plato and Aristotle produced arguments in favour of slavery.)
  128. Cohen, Martin (2008.). Political Philosophy from Plato to Mao.
  129. Harris, Sam (2006.). The Myth of Secular Moral Chaos. Free Inquiry. Preuzeto 9. travnja 2011.
  130. Moreira-almeida, A., Lotufo Neto, F.; Koenig, H.G. (2006.). "Religiousness and mental health: a review". Revista Brasileira de Psiquiatria svezak 28 (broj 3): str. 242.–250.. Preuzeto 12. srpnja 2007..
  131. (lipanj 1977.). "Intrinsic Religion and Authoritarianism: A Differentiated Relationship". Journal for the Scientific Study of Religion svezak 16 (broj 2): str. 179.–182.. Vidi još: (1992). "Authoritarianism, Religious Fundamentalism, Quest, and Prejudice". International Journal for the Psychology of Religion svezak 2 (broj 2): str. 113..–133.. Preuzeto 9. travnja 2011..
  132. Harris, Sam (2005.). An Atheist Manifesto. Truthdig. Preuzeto 9. travnja 2011. „In a world riven by ignorance, only the atheist refuses to deny the obvious: Religious faith promotes human violence to an astonishing degree.”
  133. John S. Feinberg, Paul D. Feinberg (4. studenog 2010.). Ethics for a Brave New World, Stand To Reason. Pristupljeno 18. rujna 2007.. “Over a half century ago, while I was still a child, I recall hearing a number of old people offer the following explanation for the great disasters that had befallen Russia: 'Men have forgotten God; that's why all this has happened.' Since then I have spend well-nigh 50 years working on the history of our revolution; in the process I have read hundreds of books, collected hundreds of personal testimonies, and have already contributed eight volumes of my own toward the effort of clearing away the rubble left by that upheaval. But if I were asked today to formulate as concisely as possible the main cause of the ruinous revolution that swallowed up some 60 million of our people, I could not put it more accurately than to repeat: 'Men have forgotten God; that's why all this has happened.'” ISBN 978-1-58134-712-8
  134. Dinesh D'Souza. Answering Atheist’s Arguments. Catholic Education Resource Center. Preuzeto 9. travnja 2011.

Literatura[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ateizam