Atentat na Zorana Đinđića

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Translation arrow.svg
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden sa srpskog jezika.
Slobodno pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.


Dana 12. ožujka 2003. godine u 12:25 ispred zgrade Vlade Republike Srbije u Beogradu, izvšen je atentat na Zorana Đinđića, tadašnjeg srpskog premijera. Izazvao je izvandredno stanje u zemlji.

Pozadina događaja[uredi VE | uredi]

Nove vladajuće strukture koje su preuzele vlast na valu narodnog nezadovoljstva koje je srušilo Miloševića 5. listopada 2000. godine, nisu bile dovoljno sposobne tako čvrsto držati vlast kao nekada Milošević. Sve državne strukture, koje su činile Miloševićev režim, su zadržane skoro u neizmjenjenom sastavu i dobile su zaštitu od novoizabranog predsjednika Vojislava Koštunice. Pokušaji nove vlade da se obračuna sa ratnim zločincima, organiziranim kriminalom i naručiteljima i izvršiteljima političkih ubojstava tijekom 90ih su neprekidno bila sabotirana od strane predsjednika i njegove stranke DSS-a. Predsjednik Koštunica je u to vrijeme izjavljivao da "revanšizma neće biti," "da treba nastaviti punim kontinuitetom" i da je "izručivanje Slobodana Miloševića međunarodnom sudu u Haagu čin državnog udara, i protuustavni čin."

Ozloglašena JSO, udarna pesnica Miloševićeva režima, sastavljena u mnogome od ratnih zločinaca, plaćenih ubojica i mafijaša, u studenom 2001. organizira pobunu, blokirajući Savski most u Beogradu. Predsjednik Koštunica i načelnik Vojne službe sigurnosti Aco Tomić poručuju vođi pobune, Miloradu Lukoviću Legiji, da ne brine, jer se vojska neće uplitati.

Rezultat pobune je bio Đinđićev kompromis, gdje je on pristao postaviti Legijinog čovjeka na ključno mjesto u Službi sigurnosti - odjel tehnike. Mnogi smatraju da je upravo to omogućilo atentat, jer je od tada Zemunski klan bio obavještavan o svim planovima vlade, o planiranom slomu organiziranog kriminala, o hvatanjima ratnih zločinaca, te izručivanjima Haagu.

Novi vladajući krugovi su bili slabi i nestabilni od samog početka, jer je DOS činila koalicija od 17 stranaka. Predsjednički izbori koji su održani prije atentata, na kojima nijedan kandidat nije dobio dovoljno glasova za pobjedu, bili su pokazatelj krize u vladajućim strukturama i slabih osnova na kojima su stajali.

Samo par tjedana prije atentata je na autocesti Beograd - Novi Sad u jednom od nekoliko pokušaja ubojstva premijera, jedan kamion naglo skrenuo u traku u kojoj se kretala kolona vozila Đinđićevog osiguranja koja je vozila prema zračnoj luci. Đinđić se također i dalje oporavljao od ozljede noge, te je hodao na štakama, što ga je učinilo još lakšom metom za snajperiste.

Atentat[uredi VE | uredi]

Položaj Đinđića i atentatora u trenutku ubojstva

Predsjednik Vlade Republike Srbije i lider Demokratske strankeZoran Đinđić je pogođen snajperskim hicem 12. ožujka 2003. godine u 12:25, ispred ulaza broj 5 zgrade Vlade Srbije u Beogradu.

Atentat je izvršio Zvezdan Jovanović, pripadnik srbijanske Jedinice za specijalne operacije, sa prozora ureda 55 na drugom katu zgrade Zavoda za fotogrametriju u Ulici admirala Geprata.

U zgradi Zavoda, u trenutku ubojstva, nalazili su se i Aleksandar Simović i Ninoslav Konstantinović, dok su se ispred zgrade, u automobilu, nalazili Sretko Kalinić i Mile Luković. Vozač atentatorâ bio je Vladimir Milisavljević Budala koji ih je čekao ispred zgrade u „volkswagen passatu“[1], dok je Milan Jurišić čuvao parking ispred zgrade. Istovremeno, Miloš Simović je prenosio informacije o kretanju premijera koje mu je dostavljao Branislav Bezarević, pripadnik Službe državne bezbednosti, a Dušan Krsmanović je bio parkiran u blizu raskrižja Nemanjine ulice i Ulice kneza Miloša, odakle je izvještavao o dolasku kolone automobila u kojoj je bio premijer Đinđić. Pored toga, u zasebnom vozilu su, oko kvarta u kojem je zgrada Vlade, kružili Saša Pejaković i Dušan Spasojević Šiptar.[2]

Kolona automobila u kojoj je bio premijer Srbije ušla je iz Nemanjine ulice u dvorište zgrade Vlade, nakon čega su tjelohranitelji pomogli Đinđiću, koji se tada kretao pomoću štaka, da izađe iz automobila.

Zavod za fotogrametriju, odakle je pucano

Kada je Đinđić izašao iz vozila, Jovanović je ispalio dva metka iz puške "Heckler & Koch" sa udaljenosti od oko 130 metara i relativne visine od oko 16 metara. Prvi metak pogodio je Đinđića u srce, dok je drugi pogodio Milana Veruovića, Đinđićevog tjelohranitelja, i zatim, rasprsnuvši se o zgradu, Đinđiću nanio ranu na desnoj butini. [3]

Parkiran u blizini bio je Kujo Kriještorac, jedini službeni svjedok bijega atentatorâ, koji je ubijen 1. ožujka 2004., nekoliko dana nakon što je dao iskaz policiji. [4]

Nakon ubojstva, atentatori su otišli u unaprijed unajmljene stanove, dok su pušku iz koje je izvršen atentat sakrili u blizini Palate federacije, a volkswagen passat spalili na starom sajmištu u Novom Beogradu.[5]

Đinđić je ubrzo preminuo unatoč kirurškoj intervenciji. Promet je bio blokiran policijskim vozilima i barikadama a tisuće ljudi su se pješke vraćale kući s posla. Ljudi i automobili su nasumice zaustavljani i pretresani.

Zoran Đinđić je izdahnuo u 13:30 u Urgentnom centru u Beogradu.

U srpskim medijima je nakon ubojstva plasirana priča da je Đinđić bio žrtva obračuna mafije, čiji je navodno i sam bio dio. Prava istina se počela otkrivati kasnije, iako većina građana Srbije od samog početka nije povjerovala u službenu verziju. Priču o premijeru-mafijašu razglasili su članovi DSS i njihovi suradnici kroz brojne izjave u medijima, koji su od dolaska Đinđica na mjesto premijera na svaki način nastojali stvoriti o njemu negativnu sliku radi koje bi on mogao izgubiti podršku javnosti. Nakon atentata je proglašeno izvanredno stanje, poslije čega je uslijedila akcija 'Sablja' [6] u kojoj su uhićeni članovi Zemunskog klana ali i svi oni za koje se sumnjalo da su imali bilo kakve veze s klanom ili atentatom. DSS i Koštunica su osuđivali ovu akciju, proglašavajući je za nasilje i kršenje građanskih i ustavnih prava.

Tijekom Sablje su uhićeni mnogi članovi Zemunskog klana i pripadnici JSO, zajedno sa neposrednim ubojicom premijera Zvezdanom Jovanovićem, dok se vođa JSO Milorad Luković (Ulemek) Legija krio 14 mjeseci do dolaska Koštunice na mesto premijera, kad se iznenada predao, izjavljujući da "ima povjerenja u novu vlast." Atentatorima i neposrednim organizatorima atentata je suđeno u Specijalnom sudu za organizovani kriminal, koji je osnovao sam Đinđić, a na koji je putem medija ali i na razne druge načine neprekidno vršen pritisak, ne bi li mu se oduzeo svaki autoritet i značaj i ne bi li se konačno taj odjel ukinuo. Glavni tužitelj je smijenjen usred procesa, ali su i drugi službenici suda davali ostavke u toku suđenja, izjavljujući da su bili suočeni s prijetnjama i da su im obitelji u opasnosti.

Milorad Luković i Zvezdan Jovanović osuđeni su na 40 godina zatvora, a stvarni nalogodavci ovog atentata, koji je bio pokušaj državnog udara, do danas nisu pronađeni.

U Srbiji se sve jasnije formiralo mnijenje da je svakako onaj dio DOS-a koji je u vrijeme ubojstva premijera bio dio vlade, a koji je okupljao Vojislav Koštunica direktno umiješan i odgovoran za atentat na premijera.

Koštunica nikad nije svjedočio na sudu pozivajući se na imunitet, kao ni Dejan Mihajlov, član DSS, koji se nije odazvao na brojne pozive suda da dade službenu izjavu, iako je u medijima tvrdio da zna tko je ubio Zorana Đinđića. Nedugo zatim, izjavio je da "se samo šalio." Nikad nije svjedočio ni Tomislav Nikolić, član SRS i predsjednički kandidat na izborima u siječnju 2008., iako je u periodu neposredno prije atentata rekao na skupu Radikalne stranke: "Ako neko od vas vidi Đinđića ovih dana, neka mu poruči da je i Tito pred smrt imao povređenu nogu."[7]

DSS i SRS su nastavili prebacivati sumnju na druge političke ličnosti i grupe, a naročito na premijerove najbliže suradnike izjavama: "Gdje je bio Čeda tog 12. ožujka?" aludirajući na umiješanost Čedomira Jovanovića i drugih Đinđićevih prijatelja u atentat. Također je krenula u javnost priča o sumnji prema Đinđićevim suradnicima, i njihovoj navodnoj umješanosti u trgovine drogom. Članovi DSS-a, SRS-a kao i Velimir Ilić, lider partije Nova Srbija, ali i drugi nastavljaju sa izjavama u kojima optužuju bivšeg premijera za bliske veze sa mafijom, kao i njegove prijatelje, suradnike i članove njegove obitelji za umiješanost u kriminal, u kojima izjavljuju da "mafija ne oprašta" i da su oni "lijepo govorili [tko je i što je bio Zoran Đinđić]." Vrlo važnu ulogu su u ovim događanjima imali mediji, od kojih se neki u Srbiji nazivaju plaćeničkim, i čiji je jedini zadatak da blate i klevetaju one za koje im je plaćeno da ih klevetaju. Zbog ovakve medijske pomame da pišu i javljaju sve za što su dobro plaćeni i stranaka koje su same bile dio stvaranja klevete podignute su mnoge tužbe, od kojih su neke već završene ili se i dalje nalaze u tijeku.[8] Novine poput Kurira, ali i nekih koje su zabranjene tijekom akcije Sablja, kao i televizija BK koja je izgubila pravo na emitiranje, bile su alat u službi grupa kjima je Đinđić najviše smetao, i koji su iz tog ubojstva najviše profitirali.

Osam mjeseci nakon ubojstva premijera pala je vlada čiji je predsjednik nakon atentata bio Zoran Živković, čime je postignut osnovni cilj atentata na Đinđića – rušenje njegove vlade. Bez vlade Zorana Điđića (kasnije Živkovića) stvaraju se uvjeti za dalji neometani rad DSS-a (stranke Vojislava Koštunice), SRS (stranke Tomislava Nikolića, čiji je lider i dalje Haški optuzenik Vojislav Šešelj) i SPS (čiji je lider bio Slobodan Milošević) i njihova protivljenja europskim integracijama, izručivanjima Haškom tribunalu, kažnjavanju zločina i kriminala, i okretanje Rusiji, koja ima nerazjašnjenu ulogu u čitavom periodu novije srpske povijesti, od rušenja Miloševića.

Zahvaljujući izjavama na Specijalnom sudu za organizovani kriminal u Beogradu, ali i u medijima ljudi poput Čedomira Jovanovića, tadašnjeg potpredsjednika vlade, Vladimira Bebe Popovića,[9] tadašnjeg šefa Biroa za komunikacije, Vladana Batića, tadašnjeg ministra pravde i drugih bivših članova vlade Zorana Đinđića, ali i knjiga novinara Miloša Vasića Atentat na Zorana i emisija Insajder, u produkciji televizijske kuće B92, donekle otkrivaju istinu o ovom ubojstvu, iako nikoga od onih na koje se sumnja do danas policija nije obradila.[10]

Presude[uredi VE | uredi]

Zbog sudjelovanja u atentatu osuđeni su Miloš Simović i Sretko Kalinić na po 30 godina zatvora.[11] Prvotno su bili osuđeni u odsutnosti, ali im je sud nakon uhićenja odobrio ponavljanje suđenja.[11] Kalinić je za vrijeme suđenja tvrdio kako nije kriv, a Simović je priznao i rekao da se kaje. Kazao je i kako zna tko je naručio ubojstvo Đinđića, ali ne smije reći jer zna da naručitelj ne bi bio kažnjen.[11] Izjavio je da srbijanska vlast u naručitelju vidi koalicijskog partnera.[11]

Za atentat nije osuđen nitko iz srbijanskih političko-obavještajnih struktura, također ni za medijske klevete ubijenog kojima se opravdavalo ubojstvo.[12] Mnoge srbijanske političke stranke i organizacije (što suptilno podržavaju i mediji) i danas Đinđića smatraju izdajnikom jer je planirao i najavljivao povesti Srbiju prema katarzi[13] i obračunu s velikosrpstvom i vođama agresije na susjedne države[14]

Posljedice[uredi VE | uredi]

Po uklanjanju Đinđića, Srbija je 'okrenula leđa' denacifikaciji[15][12][16] i nastavila politiku Memoranduma SANU odnosno svetosavskog nacionalizma[16][15][12][17], što je urodilo i drugim memorandumom na istoj liniji.[18][19]

Zanimljivost[uredi VE | uredi]

Srbijanski novinar Aleksandar Tijanić, kasnije direktor Radiotelevizije Srbije izjavio je "...ako Đinđić preživi, Srbija neće" neposredno pred ubojstvo premijera Đinđića.[20]

Izvori[uredi VE | uredi]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]