Augusto Pinochet

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Augusto Pinochet
Augusto Pinochet
30. Predsjednik Čilea
u službi
27. lipnja 1974. – 11. ožujka 1990.
Prethodnik Salvador Allende
Nasljednik Patricio Aylwin
Predsjednik Junta vlade Čilea
u službi
11. rujna 1973. – 11. ožujka 1981.
Prethodnik  nitko
Nasljednik José Toribio Merino
Rođenje 25. studenog 1915.
Smrt 10. prosinca 2006.
Politička stranka nijedna
Supruga Lucía Hiriart

General Augusto José Ramón Pinochet Ugarte (Valparaiso, 25. studenog 1915. - Santiago, 10. prosinca 2006.), bivši diktator u Čileu.

Bio je vođa četveročlane vojne hunte koja je s vlasti svrgnula socijalističkoga predsjednika Allendea 1973. Hunta je trajala sve do 1990. godine.

Njegova se ćud najlakše da vidjeti u njegovoj sljedećoj izjavi: " U ovoj se zemlji neće pomaknuti niti jedan list, ako ga ja nisam pomaknuo."

Rodio se 1915 g., u Valparaisu. Sa napunjenih 18 godina ušao je u vojnu školu. 1972 socijalisti Salvadora Allendea imenovali su ga zapovjednikom čileanskih oružanih snaga . Nekoliko tjedana nakon zakletve na odanost ustavnom poretku, Pinochet predvodi državni udar koji opravdava "oslobađanjem zemlje od marksističkog jarma". Američke korporacije, CIA i državni tajnik vlade Henry Kissinger podržali su državni udar.[1] Da bi pokazao svu odlučnost u ostvarenju svog nauma bombardira Palacio de la Moneda 11. rujna 1973. Tim je činom započelo najmračnije razdoblje čileanske povijesti. Pinochet je vodio brutalnu i represivnu diktaturu protiv svega što je imalo "vuklo" na lijevo, a koja je trajala 17 godina i koja je brojala sa više od 3000 ubijenih osoba, blizu 28000 nestalih i više od 30000 osoba koje su napustile zemlju. Istovremeno je opstruirao sve oblike narodne samoorganizacije (poput komulanih centara zdravstvene skrbi u siromašnim krajevima), tržište rada "oslobođeno" je ograničenja, a u zemlju su došli američki ekonomisti poznatiji kao "Chicago boysi", nazivani tako zbog svoje vjernosti neoliberalnim doktrinama Miltona Friedmana. Nakon što je 1975. sklonjen Gustavo Leigh, general koji se protivio neoliberalnim reformama, Pinochet je neoliberalne ekonomiste doveo u vladu, gdje im je prvi zadatak bio da dogovore zajmove s MMF-om. Poništene su nacionalizacije i privatizirana je javna imovina, prirodni resursi, institucije socijalne skrbi, a stranim kompanijama zajamčeno je pravo na repatrijaciju profita iz čileanskih poslovanja. Ubrzo se ekonomsko stanje u zemlji još više pogoršalo.[2]

Ubojstva i zvjerska mučenja disidenata režima izvršeni od strašne DINA-e (Dirreccion de Inteligencia), posijali su paralizirajući strah među stanovništvom. Televizijske slike sa nogometnih stadiona na čijim su tribinama zatočeni čekali svoj surov kraj ostale su prisutne u kolektivnom sjećanju čileanskog naroda do današnjih dana. Od organiziranih pogubljenja ostati će poznat i po "Karavani smrti" gdje je živote izgubilo 74 politička zatvorenika.

Podupiran od američke vlade i obučen od njihove tajne službe (iako su SAD javno financirale školovanje čileanskih studenata na Sveučilištu u Chicagu još od 1950-ih kako bi onda promicali naučene ideje u domovini[2]), kako se potvrdilo poslije skidanja oznake državne tajne sa CIA-nih dokumenata u vrijeme Clintonove vladavine, sa Pinochetom započinje američka Operacija Kondor kojoj je cilj zapriječiti uspon ljevice u Latinskoj Americi. Tako da poslije Čilea isti predložak primjenjuju na Argentinu, Brazil, Paragvaj, Urugvaj, Boliviju i Nikaragvu čiji su narodi trpjeli slične sudbine.

Njegov Čile i Argentina Jorgea Videle bile su na rubu otvorenog rata zbog pograničnih otoka. Ipak, sukob se smirio razumnim dogovorima. Miru je najviše pridonio izaslanik pape Ivana Pavla II.

Nakon izbora 1990 gubi vlast, a predsjednička fotelja pripada Patriciu Aylwinu. Održava se na dužnosti zapovjednika oružanih snaga i osigurava si dužnost doživotnog senatora što mu jamči imunitet. Španjolski sudac Baltasar Garzòn ukida mu tu povlasticu, zatraživši njegovo uhićenje zbog smrti i mučenja španjolskih državljana koja su se desila za vrijeme njegove vladavine, a 1998 postiže njegovo uhićenje u Londonu zbog "Karavane smrti" koja je završila sa smrću 74 političkih zatvorenika. U zatvoru se ne zadržava dugo. Pušten je na slobodu zbog zdravstvenih problema. Slobodu je uživao do posljednjeg dana svog života.

Nikada nije zatražio oprost od žrtava i njihovih obitelji, objašnjavajući to na sljedeći način:

"Od koga da tražimo oprost? Od onih koji nas pokušavaju ubiti"

Imao je petero djece. Umro je 10. prosinca 2006., na Dan zaštite ljudskih prava.

Izvori[uredi VE | uredi]

Bilješke
  1. David Harvey: "Kratka povijest neoliberalizma", V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2013., 13.str.
  2. 2,0 2,1 Harvey, 2013: 14. str.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]