Austro-Ugarska

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Austrougarska)
Skoči na: orijentacija, traži
Austro-Ugarska Monarhija
Österreich-Ungarn
Osztrák–Magyar Monarchia
Flag of the Habsburg Monarchy.svg
1867.1918.
Zastava Grb
Civilna zastava Grb (1916.)
Himna
Volkshymne
Lokacija Austro-Ugarske Monarhije
Austro-Ugarska 1913.
Glavni grad Beč (i Budimpešta)
Jezik/ci U Austriji, njemački i manjinski jezici.
U Ugarskoj, mađarski, latinski, hrvatski i manjinski jezici.
Religija katolicizam
Vlada monarhija
Car:
 - 1867. — 1916. Franjo Josip I.
 - 1916. — 1918. Karlo I. Austrijski
Povijest Neoimperijalizam
 - Ausgleich 29. svibnja 1867.
 - Sarajevski atentat 28. lipnja 1914.
 - Srpanjski ultimatum 23. srpnja 1914.
 - Početak I. sv. rata 28. srpnja 1914.
 - Raspad 31. listopada 1918.
 - Mirovni sporazumi¹ 1919. i 1920.
Površina
 - 1910. 676.615 km²
Stanovništvo
 - 1910. 51.390.223 
     Gustoća 76 st/km² 
Valuta gulden
kruna (od 1892.)
Prethodnice
Nasljednice
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Austrijsko Carstvo
Raspad Austro-Ugarske: Blank.png
Njemačka Austrija Flag of Austria.svg
Mađarska Demokratska Republika Civil Ensign of Hungary.svg
Čehoslovačka Flag of Bohemia.svg
Druga Poljska Republika Flag of Poland.svg
Lemko-Rusinska Republika Flag of None.svg
Ukrajinska Narodna Republika Flag of Ukrainian People's Republic (non-official, 1917).svg
Zapadna Ukrajinska Narodna Republika Flag of Ukraine.svg
Republika Komancza Flag of Ukraine.svg
Država Slovenaca, Hrvata i Srba Flag of the State of Slovenes, Croats and Serbs.svg
Kraljevina Srbija State Flag of Serbia (1882-1918).svg
Banatska Republika Flag of None.svg
Talijanska uprava za Kvarner Reggenza Italiana del Carnaro.jpg
¹ - Sporazum u St. Germainu je potpisan 10. rujna 1919., a onaj u Trianonu 4. lipnja 1920.

Carska i kraljevska (k.u.k.) dvojna monarhija Austro-Ugarska (1867. – 1918.) bila je višenacionalna država u Srednjoj Europi s vladarima iz kuće Habsburg. U njoj su živjeli Nijemci, Talijani, Furlani, Ladini, Hrvati, Mađari, Muslimani, Poljaci, Rumunji, Rusini, Slovaci, Česi, Srbi, Slovenci, Ukrajinci i drugi narodi.


Povijest[uredi VE | uredi]

Austro-Ugarska je utemeljena 8. lipnja 1867. Austro-ugarskom nagodbom kojom je osigurana jednakopravnost Mađarske u državno-upravnim odnosima s Austrijom. Zdvojna monarhija raspala se nakon poraza u Prvom svjetskom ratu.

Nakon što je Pruska 1866. u bitci kod Sadowe porazila Njemački savez, predvođen Austrijom, te time prouzročila njegov raspad, uzdrmana carska kuća Habsburga uvidjela je nužnost za postizanje dogovora s mađarskim nacionalizmom čiji je ustanak za neovisnost ugušila 1849, uz pommoć vjernog joj hrvatskog bana Jelačića te velikodušnu intervenciju carske Rusije. Novonastala dualna monarhija stvorena je kao politički savez jednakopravnih državnih zajednica Austrije i Mađarske, sa zajedničkim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom, te je Habsburški care ostao državnim poglavar ustavne monarhije. Ovakvo državno uređenje u povijesnoj terminologiji često opisuje nazivom realna unija.

Odmah pri ugovornom nastanku nove Austro-Ugarske unije osjetio se val nezadovoljstva ostalih naroda u višenacionalnoj državi izostavljenih iz nagodbe te kulturno zapostavljenih koji su ubrzo osjetili novi val terora iz sada osjetno ojačale dualne hegemonije. Najizrazitije su to osjetili Slaveni u mađarskom dijelu monarhije Hrvati, Slovaci i Poljaci, što je uzrokovalo stalne napetosti u odnosima s carskom vlašću. Do ujedinjenja Italije, Austrija je patronizirala Talijane i sponzorirala talijanski jezik u područjima gdje su Hrvati bili većina - Istra, Rijeka i Dalmacija. Takvu maćehinsku politiku prema Hrvatima tek je počela blago mijenjati nakon što se ujedinjenjem malih državica na Apeninima stvorila respektabilno velika država od više desetaka milijuna stanovnika koja je imala vlastite pretenzije prema istočnoj obali Jadrana pod austrijskom kontrolom. No ipak, Hrvati i Slovenci nikad nisu dobili samostalnu upravu te su uživali polukolonijalni status naroda koji je trebalo germanizirati.

Nakon što Italija u Prvom svjetskom ratu nije ispoštovala vojni savez s Njemačkom te nije ušla u rat na njenoj strani, poradi sukoba interesa i vlastitih pretenzija na hrvatsku obalu koja je bila dijelom Austro-Ugarske. A potom nakon što su joj sile Antante - Britansko carstvo i Francuska, obećale teritorijalnu dobit nakon rata ako uđe u rat protiv Austro-Ugarske, pograničnim su krajevima došli teški dani. Na pograničnom poluotoku Istri koji je sad bio dijelom ratne zone, austrijska vojna uprava koja je vladala Istrom je počela progoniti talijanske iredentiste, a 1916. je raspušten Istarski sabor i Pokrajinski odbor, te je to područje pripalo pod direktnu upravu komesarijat. Izgubivši stoljetni privilegirani status, u ratnom razdoblju na stotine Talijana su prebjegle u Italiju.[1]

Tek je pred kraj prvog svjetskog rata, početkom listopada 1918. Karlo IV. (I.) "Manifestom naroda" dao jednaka prava svim narodnostima. Manje od mjesec dana kasnije potpisano je primirje, Austro-Ugarska je poražena, a Čehoslovačka, Poljska, Banatska Republika i Država SHS proglasili su neovisnost čime je dvojna monarhija de facto' i de iure prestala postojati. Odcjepljenje je službeno potvrđeno mirovnim ugovorima u Saint Germainu s Austrijom i Trianonu s Mađarskom.

Ustroj Austro-Ugarske[uredi VE | uredi]

Grb Habsburgovaca, Austrije i Lothringena (često korišten i kao „K.u.k. dvostruki orao“)

Tek osnovana dvojna monarhija trebala je biti zajednica dviju država, Austrije i Mađarske, utemeljena na istopravnosti obiju država. Vanjska politika, vanjska trgovina kao i vojne snage su trebale biti pod zajedničkom upravom (stvarna zajednica) a austrijski car Franjo Josip I. (1867. – 1916.) je bio zajednički poglavar dvojne monarhije, u Mađarskoj okrunjen za kralja.

Zemlje pod vladavinom Austrije (Cislajtanija) su se označavale samo sa "K.u.k." ("kaiserlich-königlich", pri čemu se "königlich" odnosilo na češku kraljevsku tradiciju, koju je titula cara u sebi nosila), dok su se ustanove zemlje pod mađarskim vladavinom (Translajtanija) označavale oznakom "m.kir." ("magyar kiràly") ili "kgl.ung." ("königlich ungarisch").

U okviru austrijske, ali i mađarske ovlasti, pojedina područja, kao što su Galicija i Hrvatska, uživala su poseban status i imala su svoje posebne upravne strukture.


Vlast u Austro-Ugarskoj bila je podijeljena između tri strukture:

  • Mađarske vlade
  • Austrijske vlade
  • objedinjene vlade pod okriljem monarha


Ujedinjeno ministarsko vijeće imalo je ovlasti nad zajedničkim poslovima, a bilo je sačinjeno od tri ministra ujedinjenih resora (financije, vojska i vanjska politika), predsjednikâ vlade oba dijela monarhije, nekolicine nadvojvoda i monarha. Dva poslanička izaslanstva, austrijsko i mađarsko, sastajala su se odvojeno i izglasavala proračun Ujedinjenog ministarskog vijeća i na taj način utjecala na zajedničku administraciju. Ministri su bili odgovorni samo monarhu, koji je odlučivao o vanjskoj i vojnoj politici.

Dvadeset kruna - službena valuta Austro-Ugarske

Preklapanje odgovornosti između ujedinjenog ministarstva i ministara oba dijela monarhije uzrokovalo je sukobe i neučinkovitost, pri čemu je i vojska bila žrtva istih problema. Naime, svaki je dio sam odlučivao o broju ročnika, upotrebi i preustroju vojne službe, reguliranju obveza civilnih vlasti prema vojsci. Svaka polovica dvojne monarhije je koristila svaku i najmanju šansu kako bi ometala zajedničke operacije za vlastite interese.

Odnosi između dvije polovice monarhije u smislu financijskih doprinosa svake vlade u zajedničku riznicu bili su 1867. utvrđeni Nagodbom koja se obnavljala svakih deset godina uz duge rasprave.

Raspad Austro-Ugarske nakon Prvog svjetskog rata

Razlike između austrijskog i mađarskog dijela eskalirale su sredinom 1900-ih i uzrokovale ustavnu krizu Monarhije – razlog je bila nesuglasnost glede jezika zapovijedanja u mađarskim vojnim postrojbama, produbljena dolaskom na vlast Mađarske nacionalne koalicije u travnju 1906. godine. Dogovori o ustroju monarhije nakon toga se nisu mogli postići i privremeno je obnavljan stari dogovor, i to u listopadu 1907. i studenom 1917. godine.

Politička podjela[uredi VE | uredi]

Rijeka Leitha (Lajta) bila je granica između austrijske i ugarske polovice monarhije. Zapadni dio carstva pod austrijskom upravom nazvao se Cislajtanija (područje prije rijeke Leithe s austrijske perspektive), dok se istočni dio carstva pod mađarskom upravom nazivao se Translajtanija (područje preko rijeke Leithe). Bosnom i Hercegovinom koja je bila pod austrougarskom upravom od 1878., zajednički su upravljali oba dijela monarhije.

Ova tablica prikazuje stanje u monarhiji prema popisu stanovništva od 31. prosinca 1910.[2] godine.

Karta Austro-Ugarske
  • Cislajtanija
1. Češka
2. Bukovina
3. Koruška
4. Kranjska
5. Dalmacija
6. Galicija i Lodomerija
7. Austrijsko primorje
8. Donja Austrija
9. Moravska
10. Salzburg
11. Austrijska Šleska
12. Štajerska
13. Tirol
14. Gornja Austrija
15. Vorarlberg
  • Translajtanija
16. Ugarska s Sedmogradskom (Erdeljem)
17. Hrvatska i Slavonija
  • 18. Bosna i Hercegovina
Cislajtanija
Zemlja Glavni grad (br. stan.) Površina u km² Stanovništvo
Češka (Bohemija) Prag (224.000) 51.948 6.769.000
Dalmacija Zadar (14.000) 12.833 646.000
Galicija Lavov (206.000) 78.493 8.025.000
Donja Austrija Beč (2.031.000) 19.822 3.532.000
Gornja Austrija Linz (71.000) 11.981 853.000
Bukovina Černovci (87.000) 10.442 800.000
Koruška Klagenfurt (29.000) 10.327 396.000
Kranjska Ljubljana (47.000) 9.955 526.000
Salzburg Salzburg (36.000) 7.153 215.000
Austrijska Šleska Opava (31.000) 5.147 757.000
Štajerska Graz (152.000) 22.426 1.444.000
Moravska Brno (126.000) 22.222 2.622.000
Tirol Innsbruck (53.000) 26.683 946.000
Austrijsko primorje Trst (161.000) 7.969 895.000
Vorarlberg Bregenz (9.000) 2.601 145.000
Translajtanija
Zemlja Glavni grad Površina u km² Stanovništvo
Ugarska Budimpešta (882.000) 282.297 18.265.000
Hrvatska i Slavonija Zagreb (80.000) 42.534 2.622.000
Rijeka s okolicom Rijeka (39.000) 21 48.800
Prema drugom izvoru[3]u Rijeci je, uključujući i Sušak, iste, 1910. godine, živjelo 67 865 stanovnika.
Područja pod zajedničkom upravom
Zemlja Glavni grad Površina u km² Stanovništvo
Bosna i Herzegovina Sarajevo (52.000) 51.082 1.932.000

Za razliku od ostalih europskih sila, Austro-Ugarska nije imala kolonijalnih ambicija. Jedini izvaneuropski posjed monarhije bilo je malo koncesijsko područje u kineskom gradu Tiencinu kojeg je monarhija držala između 1901. i 1917. godine.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Austro-Ugarska u svojem kratkom političkom životu, kao i ostale tadašnje europske države doživljava veliki gospodarski napredak. To ništa bolje ne prikazuje od uspoređivanja situacije 1870. i 1911. godine kada korištenje željezne rudače raste s 520.000 tona na 2.150.000 tona ili gotovo 400 %. U istom razdoblju industrijska proizvodnja Austrije raste 300 % dok ona Ugarske značajno više. Slična situacija se događa i s željeznicom pošto kilometri izgrađenih pruga rastu s 9,600 kilometara 1870 godine na 36,300 kilometara 1900 godine kada Austro-Ugarska dostiže Njemačku i Veliku Britaniju po omjeru broja stanovnika i izgrađenih kilometara pruga. Sudbinu industrije prati i poljoprivreda. Iako dolazi do pada od 14 % broja stanovnika koji se bavi poljoprivredom prinosi rastu velikom stopom tako da Ugarska u zadnjim godinama (1864-66) prije stvaranja Austro-Ugarske proizvodi godišnje 1.720.000 tona pšenice i 200.000 tona šećerne repe, a u zadnjim predratnim godinama (1911.-13.) će proizvoditi 4.910.000 tona pšenice i 4.333.000 tone šećerne repe (20 puta više !!).

Ipak, najveći gospodarski uspjeh Austrije postaju škole pošto s 1,705 školske djece na 10.000 stanovnika ona prestiže ostale europske države. Njemačka tada na primjer ima "samo" 1581, Francuska 1435, a Ugarska 1317 školske djece na 10.000 stanovnika.

Ti svi neupitno pozitivni ekonomski podaci govore da je Austro-Ugarska morala štediti na nekim drugim poljima kako bi nastavila ta ulaganja. Potencijalno prva od tih ušteda postaje zdravstvo tako da je Austro-Ugarska država s najvećom stopom smrtnosti djece mlađe od godinu dana u zapadnoj Europi. Njena smrtnost od 21,5 % je veća od Njemačke ili Francuske, a gotovo dvostruko veća od one u Velikoj Britaniji.

Druga za državu mnogo pogubnija proračunska ušteda postaje ona vojna. Rast broja stanovnika carstva između 1870. i 1914. je bio 48 %, a ekonomski se u tom razdoblju računao stotinama posto, što će rezultirati povećanjem proračuna kopnene vojske od samo 14%. Konačna posljedica toga postaje povećanje broja vojnika s 290.500 1872. godine na samo 327.600 vojnika 1910. godine, što je od Austro-Ugarske napravilo najmanju "veliku" silu. Završni dokaz te sramotno malene vojske je pokazala malena Srbija 1914. godine svojom mobilizacijom 420.000 vojnika (Austro-Ugarska će mobilizirati tijekom rata 3,35 milijuna vojnika)

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Ovo su podaci popisa stanovništva od 31. prosinca 1910. godine.[2]

Ukupno stanovništvo Austro-Ugarske 1910. godine[uredi VE | uredi]

Područje Ukupan broj %
Cislajtanija 28.571.934 55,6
Translajtanija 20.886.487 40,6
Bosna i Hercegovina 1.931.802 3,8
Ukupno 51.390.223 100,0

Govorni jezici Austro-Ugarske 1910. godine[uredi VE | uredi]

Govorni jezici u Austro-Ugarskoj po: Distribution of Races in Austria-Hungary Historical Atlas, William R. Shepherd, 1911. godine
Jezik Ukupan broj %
njemački 12.006.521 23,36
mađarski 10.056.315 19,57
češki 6.442.133 12,54
poljski 4.976.804 9,68
hrvatski i srpski 4.380.891 8,52
rutenski (rusinski i ukrajinski) 3.997.831 7,78
rumunjski 3.224.147 6,27
slovački 1.967.970 3,83
slovenski 1.255.620 2,44
talijanski 768.422 1,50
ostali 2.313.569 4,51
ukupno 51.390.223 100,00

Religije u Austro-Ugarskoj 1910. godine[uredi VE | uredi]

Religijska karta po Andrees Allgemeiner Handatlasu
Religije Ukupan broj Austrijski
dio monarhije
Ugarski
dio monarhije
Bosna i
Hercegovina
katolici 76,6 % 90,9 % 61,8 % 22,9 %
protestanti 8,9 % 2,1 % 19,0 % 0 %
pravoslavci 8,7 % 2,3 % 14,3 % 43,5 %
židovi 4,4 % 4,7 % 4,9 % 0,6 %
muslimani 1,3 % 0 % 0 % 32,7 %

Govorni jezici u austrijskom dijelu monarhije 1910. godine[uredi VE | uredi]

Krunske zemlje Glavni govorni jezik ostali jezici (s udjelom većim od 2 %)
Češka češki (63,2 %) njemački (36,8 %)
Dalmacija hrvatski (96,2 %) talijanski (2,8 %)
Galicija poljski (58,6 %) ukrajinski (40,2 %)
Donja Austrija njemački (95,9 %) češki (3,8 %)
Gornja Austrija njemački (99,7 %)
Bukovina ukrajinski (38,4 %) rumunjski (34,4 %), njemački (21,2 %), poljski (4,6 %)
Koruška njemački (78,6 %) slovenski (21,2 %)
Kranjska slovenski (94,4 %) njemački (5,4 %)
Salzburg njemački (99,7 %)
Austrijska Šleska njemački (43,9 %) poljski (31,7 %), češki (24,3 %)
Štajerska njemački (70,5 %) slovenski (29,4 %)
Moravska češki (71,8 %) njemački (27,6 %)
Tirol njemački (57,3 %) talijanski (42,1 %)
Austrijsko primorje slovenski (37,3 %) talijanski (34,5 %), hrvatski (24,4 %), njemački (2,5 %)
Vorarlberg njemački (95,4 %) talijanski (4,4 %)

Zastave i grbovi Austro-Ugarske Monarhije[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatska znanstvena bibliografija Ivana Paula Gortan – Carlin: Glazbeni život Poreča i okolice 1880. - 1918.
  2. 2,0 2,1 Popis stanovništva od 31. prosinca 1910. godine, objavljan u: Geographischer Atlas zur Vaterlandskunde an der österreichischen Mittelschulen. K. u. k. Hof-Kartographische Anstalt G. Freytag & Berndt, Beč 1911.
  3. Igor Žic, Kratka povijest grada Rijeke, Rijeka, 1998., str. 111
  • István Deák: Beyond nationalism

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Austro-Ugarska Monarhija