Ban

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Oznaka hrvatskog bana od 1848. godine

Ban je naslov visokog državnog dostojanstvenika u Hrvatskoj koji se javlja još od ranog srednjeg vijeka. Ban je bio na čelu uprave, vojske i sudstva, kao kraljev zamjenik i predstavnik u Hrvatskoj.[1] U slučajevima kad bi herceg vršio vlast u Hrvatskoj, ban je bio njegov zamjenik. Sve do potkraj 18. stoljeća ban nije bio nikom drugom podložan, doli izravno kralju pa je stoga u izvorima često nazivan i potkraljem (lat. prorex).[2] Kasnije se istovjetna titula pojavljuje u srednjovjekovnoj Bosni, isprva kao oznaka vladara, a kasnije vojnog zapovjednika u Jajačkoj i Srebreničkoj banovini te od 15. stoljeća u Mačvi i Severinu, kao vojno-administrativna služba.[3]

Etimologija[uredi VE | uredi]

Naziv vjerojatno dolazi od mongolsko-turske riječi bajan (bogat, imućan), koja je u hrvatski jezik ušla preko Avara. Postoje i pretpostavke da se radi o ilirskoj izvedenici.[4]

Povijest[uredi VE | uredi]

U ranom srednjem vijeku, ban (ban Hrvata) je kraljev upravitelj područja Like, Gacke i Krbave, a kasnije najviši državni dužnosnik nakon kralja i, ponekad, njegov suvladar i prijestolonasljednik.

Nakon izbora Kolomana za hrvatskog kralja i personalne unije s Ugarskom 1102. godine, ban je kraljev predstavnik u Hrvatskoj od Drave do Jadrana. U razdoblju od 13. do 15. stoljeća ban vrši upravne (saziva Sabor i predsjedava mu, potvrđuje zaključke Sabora, osniva gradove i daje im povlastice, kuje novac i ubire daće, imenuje svojeg zamjenika, podbana i župane), vojne (vrhovni je zapovjednik vojske koju podiže insurekcijom) i sudske poslove (sudio je sâm i na sudskim skupštinama zajedno s plemićima). Od 13. stoljeća pojavljuju se dva bana - jedan za središnju i južnu Hrvatsku s dalmatinskim gradovima (Hrvatsku i Dalmaciju) pod nazivima "primorski ban" (banus maritimus), "ban Hrvata" i "ban Hrvatske i Dalmacije", a drugi za sjevernu (cijelu Slavoniju) pod nazivima "slavonski ban" ili "ban čitave Slavonije" (totius Sclavonie). Taj će se proces dovršiti u razdoblju anžuvinske vladavine sredinom 14. stoljeća

Ban Josip Jelačić Bužimski

Na razvoj banskog položaja važan je utjecaj imalo razdoblje od kraja 13 i početkom 14. stoljeća, kada je banska čast bila nasljedna u obitelji Šubića Bribirskih. Svojevremeno je čast primorskog bana bila nasljedna, kao što je to bio slučaj sa Šubićima, što im je zajamčio 1293. protivnik Anžuvinaca, kralj Andrija III. (Pavlu I. Šubiću, njegovoj braći i njihovim nasljednicima). Šubići Bribirski su izgubili nasljednu bansku čast 1322. godine.[5].

Od 1476. godine banska je čast ponovno cjelovita za područje čitavog Hrvatskog Kraljevstva i sjedinjena u jednoj osobi, iako su ponekad su za isto područje bila imenovana po dva ravnopravna bana. Poseban ugled dostiže tijekom protuturskih ratova, osobito u doba Petra Berislavića.

U razdoblju vladavine Habsburgovaca banske su ovlasti često krnjene, a dio hrvatskog teritorija izuzet je iz njegove jurisdikcije i podvrgnut neposrednoj austrijskoj vojnoj upravi (Vojna granica). Ugled banske časti unatoč tome još je više porastao, jer su upravo banovi predvodili borbu protiv centralizatorskih tendencija bečkoga dvora (npr. Nikola i Petar Zrinski).

Sabor je samo potvrđivao bana, kralj ga je birao. Ban nije polagao prisegu Saboru, nego u Saboru kralju. On je od kralja dobivao naloge putem Ugarske kancelarije, a kasnije, zbog jačanja središnjih kraljevih ureda, i od Dvorske kancelarije i Dvorskog ratnog vijeća, ali i od Kraljevske ugarske komore. U isto je vrijeme ban provodio i zaključke Sabora. Odluke koje je donio ban morao je, kao i odluke Sabora, da bi one postale pravovaljane, potvrditi vladar.

Ban je bio najviši upravni dužnosnik Kraljevstva i vrhovni vojni zapovjednik s titulom vrhovnog kapetana Kraljevstva. Ban, kojeg je Sabor imenovao vrhovnim kapetanom Kraljevstva, imao je pod sobom banderij od 1.000 konjanika i banderije velikaša. Uslijed ustrojavanja Vojne granice, došlo je do njegovih vojnih ovlasti. Ban je bio podređen tijelima vojne uprave i zapovjedništvu izvan Kraljevine, bez utjecaja Sabora. Također je izgubio pravo zapovjedništva nad većim dijelom Kraljevine (imenovan je vrhovnim kapetanom Kraljevine samo za područje Banske krajine, današnje Banije, gdje je jedino imao položaj vrhovnog zapovjednika od 1704.).[6] Zamjenik hrvatskog bana se zvao banovac ili podban, a u sudskim poslovima bana je zamijenjivao protonotar.

Ukidanjem staleškog društva u Hrvatskoj 1848. položaj bana izmijenio se u skladu sa zahtjevima narodnog pokreta te je ban trebao upravljati svim hrvatskim zemljama. Taj je cilj djelomice ostvaren imenovanjem Josipa Jelačića, ali se sve njegove službe (hrvatsko-dalmatinski-slavonski ban, guverner Dalmacije i Rijeke, vrhovni vojni zapovjednik Vojne granice) nije uspjelo spojiti na ustavnoj razini.

Osuvremenjivanjem državne uprave i na osnovi Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine, banski je položaj oslabljen. Ban je po položaju predsjednik hrvatske vlade, a funkcija mu je znatno reducirana, jer ga je po Nagodbi imenovao kralj na prijedlog ugarskog ministra predsjednika i nije više smio biti vojna osoba.

Njegove upravne djelatnosti bile su: predsjedanje sjednicama Sabora i predsjedanje Hrvatskog kraljevskog vijeća. Brinuo se za uzdržavanje vojske i pripremanje hrane, pisao izvješća o pokretima turske vojske, nadzirao okupljanja banderijalne vojske, slao dopise Dvorskom ratnom vijeću, naredbe zapovjednicima utvrda. Predsjedao je Banskim stolom.

Poslije propasti Austro-Ugarske i sjedinjenjem hrvatskih zemalja s okolnim slavenskim zemljama u novu političku tvorevinu 1918. godine, banska je služba ukinuta Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine.[7] Za vrijeme Šestosiječanjske diktature postavljani su banovi za tadašnje banovine, ali oni su bili samo najviši upravni činovnici, čvrsto podređeni centralističkoj vlasti u Beogradu.

Sporazumom Cvetković-Maček iz 1938. ustrojena je posebna teritorijalno-administrativna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, pod imenom Banovina Hrvatska. Banska funkcija je dobila nešto šire ovlasti. Za bana je imenovan političar Ivan Šubašić. Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije i uspostavom NDH u travnju 1941. ukinuta je funkcija i položaj hrvatskog bana.[8]

Banovac[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Banovac

Zamjenik bana bio je podban (lat. vicenbanus). Podbana je birao Sabor većinom glasova, dok je ban predlagao kandidate. Podban je dolazio iz redova najbogatijih plemića, a do 1756. bio je i veliki župan Križevačke i Zagrebačke županije, dok te dvije županije nisu dobile zasebne županijske uprave. Podban je sudjelovao u radu Oktavalnog suda, a od 1723. i u radu Banskog stola, kao banov zamjenik. U sastav banske kancelarije ulazio je i banski protonotar kojeg je birao Sabor na prijedlog bana.

U drugoj polovici 18. stoljeća javlja se institucija banskog namjesnika. Najprije su bila birana dvojica namjesnika. Prvi je, obično zagrebački biskup, bio zadužen za pravne poslove, dok je drugi, velikaš u kojeg je kralj imao povjerenja, bio zadužen za vojne poslove. Uskoro je (1773.) kralj uveo samo jednog banskog namjesnika.

Značaj[uredi VE | uredi]

Dužnost bana je kroz tisuću godina postojanja Hrvatskog Kraljevstva jamčila njegovu upravnu samostalnost i, uz Hrvatski sabor, u sebi osigurala hrvatski politički kontinuitet i državni subjektivitet. Naziv bana neslužbeno se koristio i za mletačkog namjesnika (providura) Dalmacije sa sjedištem u Zadru (1409.-1797.).

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Šišić, F., str. 363.
  2. Šišić, F., str. 363.
  3. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 157.
  4. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 157.
  5. Hrvatska revija br.2/2007. Zlatni vijek Bribira
  6. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 165.
  7. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 158.
  8. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 157.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. II, Zagreb, 2005. ISBN 953-7224-02-3
  • Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 1526.-1918., drugi dio, Split, 2004. ISBN 953-214-198-7

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]