Ban

Oznaka hrvatskog bana od 1848. godine

Ban je naslov visokog državnog dostojanstvenika u Hrvatskoj koji se javlja još od ranog srednjeg vijeka. Ban je bio na čelu uprave, vojske i sudstva, kao kraljev zamjenik i predstavnik u Hrvatskoj. U slučajevima kad bi herceg vršio vlast u Hrvatskoj, ban je bio njegov zamjenik. Sve do potkraj 18. stoljeća ban nije bio nikom drugom podložan, doli izravno kralju pa je stoga u izvorima često nazivan i potkraljem (lat. prorex). Kasnije se istovjetna titula pojavljuje u srednjovjekovnoj Bosni, isprva kao oznaka vladara, a kasnije vojnog zapovjednika u Jajačkoj i Srebreničkoj banovini te od 15. stoljeća u Mačvi i Severinu, kao vojno-administrativna služba.

Etimologija

Naziv vjerojatno dolazi od mongolsko-turske riječi bajan (bogat, imućan), koja je u hrvatski jezik ušla preko Avara. Postoje i pretpostavke da se radi o ilirskoj izvedenici.

Povijest

U ranom srednjem vijeku, ban (ban Hrvata) je kraljev upravitelj područja Like, Gacke i Krbave, a kasnije najviši državni dužnosnik nakon kralja i, ponekad, njegov suvladar i prijestolonasljednik.

Nakon izbora Kolomana za hrvatskog kralja i personalne unije s Ugarskom 1102. godine, ban je kraljev predstavnik u Hrvatskoj od Drave do Jadrana. Od 13. stoljeća pojavljuju se dva bana - jedan za središnju i južnu Hrvatsku s dalmatinskim gradovima (Hrvatsku i Dalmaciju) pod nazivima "primorski ban" (banus maritimus), "ban Hrvata" i "ban Hrvatske i Dalmacije", a drugi za sjevernu (cijelu Slavoniju) pod nazivima "slavonski ban" ili "ban čitave Slavonije" (totius Sclavonie).

Ban Josip Jelačić Bužimski

Svojevremeno je čast primorskog bana bila nasljedna, kao što je to bio slučaj sa Šubićima, što im je zajamčio 1293. protivnik Anžuvinaca, kralj Andrija III. (Pavlu I. Šubiću, njegovoj braći i njihovim nasljednicima). Šubići Bribirski su izgubili nasljednu bansku čast 1322. godine..

Od 1476. godine banska je čast ponovno cjelovita za područje čitavog Hrvatskog Kraljevstva i sjedinjena u jednoj osobi, iako su ponekad su za isto područje bila imenovana po dva ravnopravna bana.

Ban je bio najviši upravni dužnosnik Kraljevstva i vrhovni vojni zapovjednik s titulom vrhovnog kapetana Kraljevstva. Od 1704. imao je zapovjedništvo nad Banskom krajinom (danas područje Banije).

Zamjenik hrvatskog bana se zvao banovac ili podban, a u sudskim poslovima bana je zamijenjivao protonotar. Osuvremenjivanjem državne uprave i na osnovi Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine ban je po položaju predsjednik hrvatske vlade, a funkcija mu je znatno reducirana, jer ga je po Nagodbi imenovao kralj na prijedlog ugarskog ministra predsjednika i nije više smio biti vojna osoba.

Poslije propasti Austro-Ugarske i sjedinjenjem hrvatskih zemalja s okolnim slavenskim zemljama u novu političku tvorevinu 1918. godine, banska je služba ukinuta Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine.

Dužnost bana je kroz tisuću godina postojanja Hrvatskog Kraljevstva jamčila njegovu upravnu samostalnost i, uz Hrvatski sabor, u sebi osigurala hrvatski politički kontinuitet i državni subjektivitet.

Naziv bana neslužbeno se koristio i za mletačkog namjesnika (providura) Dalmacije sa sjedištem u Zadru (1409.-1797.).^{[nedostaje izvor]}

Banovina Hrvatska

Podrobniji članak o temi: Banovina Hrvatska
Sporazumom Cvetković-Maček iz 1938. ustrojena je posebna teritorijalno-administrativna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, pod imenom Banovina Hrvatska. Za bana je imenovan političar Ivan Šubašić. Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije i uspostavom NDH u travnju 1941. ukinuta je funkcija i položaj hrvatskog bana.

Poveznice

• Popis hrvatskih banova
• Bansko vijeće
• Banski stol
• Petar Berislavić
• Ivan Karlović
• Nikola Zrinski
• Josip Jelačić
• Ivan Mažuranić

Literatura

• Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. II, Zagreb, 2005. ISBN 953-7224-02-3
• Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, pregled povijesti hrvatskog naroda 1526.-1918., drugi dio, Split, 2004. ISBN 953-214-198-7

Vanjske poveznice

• Zoran Lukić: Banovi u Hrvatskom Kraljevstvu 925. - 1918
• Popis hrvatskih banova