Banovina Hrvatska
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
_crowned.svg){kind=small}
.svg)
Banovina Hrvatska je bila autonomna teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije. Njen nastanak je rezultat suradnje hrvatskih političkih vođa s vođama Srba Prečana i prinudnog napuštanja koncepta centralizma od strane srbijanskih političara i dvora. Stvorena je na temelju političkog sporazuma između predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i vođe HSS-a Vladka Mačeka, uz sudjelovanje predstavnika prečanske Samostalne demokratske stranke (koja sa HSS-om činila Seljačko-demokratsku koaliciju) i uz podršku regenta kneza Pavla Karađorđevića. Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. Banovina je imala veliko značenje, budući da je njome obnovljena hrvatska državnost, izgubljena 1918., konsolidiran je nacionalni prostor, a zadobivena je i toliko željena autonomija od Beograda. Hrvati su dočekali stvaranje Banovine kao prvi korak prema hrvatskoj nezavisnosti. Suvremeni hrvatski ustav uključio je uspostavu Banovine Hrvatske u izvorišne osnove, navodeći da je njome obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji.
Sadržaj |
Povijest [uredi]
Pozadina [uredi]
Podrobniji članak o temi: Hrvatska u prvoj Jugoslaviji
Nastanak sporazuma [uredi]
Podrobniji članak o temi: Sporazum Cvetković-Maček
Nakon smjene Bogoljuba Jevtića, za premijera je 1935. postavljen Milan Stojadinović, vođa Jugoslavenske radikalne zajednice (sačinjavale su je JNS, JMO i SLS). Stojadinović, doduše, počinje pregovore s Vladkom Mačekom oko statusa Hrvatske, ali za njegova mandata oni neće biti završeni. Iako je režimskoj listi, pomoću snažnih mjera političkog terora i izbornih prijevara, pripala većina na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije 1938., duboka politička kriza dovodi 5. veljače 1939. do pada vlade Milana Stojadinovića. Knez Pavle Karađorđević povjerava sastav nove vlade ranijem ministru Dragiši Cvetkoviću. U svom programskom govoru Cvetković najavljuje da vlada treba riješiti i hrvatsko pitanje, što je bilo prvo priznanje postojanja hrvatskog pitanja. Pregovori Mačeka i Cvetkovića započeli su u travnju. U pregovorima su sudjelovali i predstavnici Samostalne demokratske stranke koja je okupljala Srbe Prečane i još od 1927. bila u koaliciji s HSS-om (Seljačko-demokratska koalicija). Predstavnici oporbenih srbijanskih stranaka, s kojima je SDK zajednički nastupila na prijašnjim izborima 1935. i 1938., odbili su sudjelovati u pregovorima.
Početkom srpnja Cvetković i Maček našli su se u Šubašićevoj kući u Vukovoj Gorici, gdje postižu privremeni sporazum o opsegu Banovine.[2] Pregovori su se oduljili i zapali u ozbiljnu krizu početkom kolovoza. Vijesti o neizbježnom približavanju velikog rata u Europi utjecale su na spremnost obiju strana da sklope sporazum kojim bi se "koliko-toliko zatrapao jaz između Hrvata i Srba".[3] Na Mačeka je osobito utjecao Juraj Krnjević, koji u to doba boravi u emigraciji u Švicarskoj.[3] Maček i Cvetković te šestorica stručnjaka, koji su radili na razgraničenju ovlasti resora (hrvatski članovi povjerenstva bili su dr. Juraj Šutej kao glavni stručnjak te sveučilišni profesor dr. Ivo Krbek i financijski stručnjak Ljudevit Filipančić kao pomoćnici, dok su srpsku stranu predstavljali dr. Konstantinović, dr. Ilić i dr. Tasić) sastali su se na Mačekovu imanju u Kupincu i radili na sporazumu 16.–20. kolovoza točno u ponoć.[2] Sporazum je konačno dovršen 23. kolovoza. 24. kolovoza na Bledu knez Pavle primio je Cvetkovića i Mačeka u audijenciju, na kojoj je razgovarao o sporazumu te je inzistirao da Maček uđe u novu vladu.[2] Iako on to u tom trenutku nije kanio, na kraju je pristao.[2] Hrvatsko narodno zastupstvo (hrvatski zastupnici u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije) odobrilo je sporazum sa 80 glasova za i jednim protiv. Nakon što je sporazum odobrio i namjesnik knez Pavle, sastavljena je 26. kolovoza nova vlada, u kojoj Maček preuzima mjesto potpredsjednika, a HSS ima još četiri ministra. Istoga dana donesena je Uredba o banovini Hrvatskoj, kojom je Banovina dobila posebno hrvatsko predstavničko tijelo (Sabor), uz kraljevu sankciju isključivo kompetentan za donošenje autonomnih propisa, te autonomnu vladu na čelu s banom, odgovornim samo Hrvatskom saboru.
Reakcije na Sporazum [uredi]
Nestanak [uredi]
Banovina Hrvatska prestaje faktički postojati okupacijom Jugoslavije i proglašenjem NDH 10. travnja 1941. Ban Ivan Šubašić otišao je u emigraciju i u Londonu politički djelovao pozivajući se na svoju funkciju, kao i članovi vlade. Potpredsjednik vlade Juraj Krnjević nastojao je u političkim igrama unutar vlade sačuvati jamstva da će Banovina nakon završetka rata i savezničke pobjede biti obnovljena.
Teritorij i granice [uredi]
Banovina je nastala spajanjem dotadašnje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina (Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik ). Obuhvaćala je površinu od 65.456 km.[4]
Pri stvaranju nove jedinice primijenjeno je povijesno načelo (područja Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s izuzetkom Istočnog Srijema, kotara Dvor na Uni, Boke Kotorske i krajeva koje su okupirali Talijani), a također i etničko načelo (hrvatski kotarevi iz BiH). Do ovakvih se granica došlo nakon teških pregovora, tako da nijedna strana nije do kraja bila zadovoljna. Srpska strana stoga što je niz kotareva sa srpskom većinom ostao unutar Banovine, a hrvatska jer nije uključila Zapadnu Bosnu (Tursku Hrvatsku), te Baranju i Sjevernu Bačku. Hrvati u Sjevernoj Bačkoj i Baranji tražili su na brojnim manifestacijama sjedinjenje šest kotara u kojima su imali apsolutnu većinu (Darda, Batina, Subotica, Sombor, Apatin i Odžaci), za koje se uvriježio naziv Bačka Hrvatska.[5] Granice Banovine su smatrane privremenima i naglašeno je da će doći do daljnjih promjena u sklopu preuređenja države.
Administrativno i teritorijalno, Banovina Hrvatska je bila podijeljena na gradove, kotare i općine.[6] Imala je dvadeset pet gradova i devedeset devet kotara s četiri ispostave, međusobno podijeljenih između Banske vlasti u Zagrebu i Ispostave Banske vlasti u Splitu[6]. Broj općina teško je utvrditi jer se tijekom postojanja Banovine Hrvatske stalno mijenjao, ovisno o prirastu ili padu stanovništva na nekom području. Stoga se taj broj može zaokruži na približno 700 općina.[7]
Stanovništvo [uredi]
Prema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1931. godine, na području Banovine Hrvatske živjelo je 4.024.601 stanovnika, od kojih oko 74% Hrvata i 19% Srba. Od 99 upravnih kotara, 81 je bio s hrvatskom većinom, 17 sa srpskom (12 s apsolutnom i 5 s relativnom većinom) i 1 s većinom Muslimana, koji tada nisu smatrani zasebnom nacijom.
Uprava i nadležnosti [uredi]
Za prvog Bana Banovine Hrvatske imenovan je Ivan Šubašić, kojeg je osobno odredio Vladko Maček. Uredbom o Banovini Hrvatskoj bile su određene i njene nadležnosti, među kojima su bili trgovina, industrija, školstvo, poljoprivreda, pravosuđe i socijalna politika. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Ostalo je sporno financiranje nove upravne jedinice, pa je o tome donesena posebna uredba 30. ožujka 1940. Mnoge od ovih odredbi nisu nikad provedene do kraja, bilo zbog kratkog postojanja Banovine, bilo zbog opstrukcija iz Beograda. Planirano je i raspisivanje izbora za Hrvatski sabor, ali to se nije dogodilo uslijed izbijanja Drugog svjetskog rata.
Zakonodavna djelatnost je Banovine je bila potpuno samostalna, a doneseni zakoni i uredbe nisu bili podložni državnima. Nadalje, Banovina Hrvatska je imala potpuno autonomno pravosuđe, od prvostupanjskih do prizivnih i ostalih sudova, a nad sudovima nije bilo nijednog višeg suda izvan Hrvatske. Nijedna pisana odluka kraljevske vlasti iz nadležnosti Banovine nije bila punovažna, niti se mogla izvršiti, ako je ban nije supotpisao. Banovina Hrvatska je imala u administrativnom i zakonodavnom pogledu nadležnost nad svim prihodima na svom teritoriju, odnosno punu financijsku neovisnost.
S Narodnom bankom Kraljevine Jugoslavije postignut je sporazum o izdavanju vlastitog novca (razmatrana su imena kuna ili banovac), koji bi kolao usporedo s jugoslavenskim dinarom.[1] No, početak Drugog svjetskog rata spriječio je realizaciju planova o tom novcu.[1] U Gliptoteci HAZU sačuvana su dva sadrena predloška za taj novac, autora Ive Kerdića.[1] 22. listopada 1939. formirana je i Hrvatska žandarmerijska brigada, koja je od 7. travnja 1941. de iure postala Oružništvo Banovine Hrvatske, odgovorno samo Banu.[8]
Odluke Simovićeve vlade [uredi]
Nakon vojnog puča 27. ožujka 1941., vlada generala Dušana Simovića nastojala je nagovoriti Vladka Mačeka da ponovo preuzme funkciju potpredsjednika vlade. U zamjenu, obećala je prenošenje žandarmerije na teritoriju Banovine u nadležnost bana, te još neke ustupke, poput uspostave Banovinskog suda za zaštitu Banovine, kojim je osigurana sudska autonomija za cijelu Banovinu.[9] Ove su odluke objavljene u Narodnim novinama koje nose datume 7. i 8. travnja 1941., tj. nakon početka Travanjskog rata. Sam Simović, štoviše, odlučan je bio poći i dalje − dati Hrvatima potpunu autonomiju.[10]
Gospodarstvo [uredi]
 |
Ovaj dio članka je nedovršen ili treba nadopune. Pomozite Wikipediji i dopunite ga. |
Društvo [uredi]
|
Ovaj dio članka je nedovršen ili treba nadopune. Pomozite Wikipediji i dopunite ga. |
Sport [uredi]
Prosvjeta [uredi]
Izvori [uredi]
Ovaj članak dio je niza o Rana povijest
Srednji vijek
Habsburška Monarhija
Prvi svjetski rat
Versajska Jugoslavija
Drugi svjetski rat
Socijalističko razdoblje
Neovisna Hrvatska
|
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Hrvatska narodna banka, Prvi novac - Povijest hrvatskog novca
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Prilozi za proučavanje hrvatske financijskopravne prošlosti (III.), prof. dr. sc. Nikola Mijatović, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Politički zatvorenik, br. 239, veljača 2012.
- ↑ 3,0 3,1 Vladko Maček: Memoari, str. 191
- ↑ Stjepan Srkulj i Josip Lucić, Hrvatska povijest u dvadeset pet karata, Prošireno i dopunjeno izdanje, Zagreb 1996., 101.
- ↑ Krešimir Bušić: Odjeci uspostave Banovine Hrvatske u hrvatsko-bunjevačkoj javnosti, Druš. istraž. God. 14 (2005), br. 4-5 (78-79), str. 719-741
- ↑ 6,0 6,1 Krešimir Regan i Tomislav Kaniški, Hrvatski povijesni atlas, Zagreb 2003., 277., zemljovid 201., Upravna podjela Banovine Hrvatske.
- ↑ Krešimir Regan, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb: Srpski kulturni klub i Banovina Hrvatska, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.2 Listopad 2008.
- ↑ Colić, Mladen - Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941 (Belgrade: Delta-pres, 1973), pp.284-94
- ↑ "Uredba o banovinskom sudu za zaštitu države", Narodne novine (Zagreb), br. 82, 7. IV. 1941., 1.
- ↑ Jacob B. Hoptner, Jugoslavija u krizi 1934 - 1941, preveo Oto Livac, 1972, str. 256
Vanjske poveznice [uredi]
|
||||||||||
Nedovršeni članak Banovina Hrvatska koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
