Barokno slikarstvo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Caravaggio, Pozivanje Svetog Mateja, oko 1600., ulje na platnu, Kapela Contarelli u crkvi San Luigi dei Francesi u Rimu.
Ova slika se smatra prvom baroknom slikom i ujedno prvim baroknim djelom uopće.

U baroknom slikarstvu su karakteristične jake boje, snažni svjetlosni kontrasti i iluzija dubokog prostora koja se dobiva primjenom radikalnih perspektivnih rješenja. Tematski prevladavaju sakralne i mitološke kompozicije u kojima se isprepliću religiozno patetični zanos i senzualnost putenih golih aktova. Krajolici i mrtve prirode postaju samostalne slikarske teme, a u nekim se grafikama postiže savršenstvo likovnog izraza.

Osobitosti[uredi VE | uredi]

Barokni način izražavanja najlakše je pojasniti u njegovoj suprotnosti s renesansom: za renesansu tipično jasno ocrtavanje linija (linearnost) zamjenjuje barokno otapanje mekih obrisa (slikovito), renesansno plošno oblikovanje zamjenjuje barokno dubinsko, zatvorene i mnogolike kompozicije zamjenjuju otvorene i jedinstvene, a jasno oblikovanje postaje nejasno.

Giovanni Battista Gaulli, Trijumf Isusovog imena, 1676.-79., freska sa štuko ukrasima, Il Gesu, Rim.

Najpoznatiji predstavnici baroknog slikarstva su:

Barokno slikarstvo se razvilo najprije u Italiji, a za naglo širenje zidnog slikarstva najzaslužniji su bili Isusovci koji su, boreći se za pobjedu protureformacije, osnivali brojne samostane i gradili uz njih blistave i raskošne crkve po cijeloj Europi. Čak štoviše, Vatikan i katolička crkva su odredili stroga ikonografska pravila u slikarstvu i zahtijevali su da se na slikama izrazi snažan vjerski zanos ili skrušena pobožnost.

Iluzionizam[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Iluzionističko slikarstvo
Prvo načelo su za ideal uzeli slikari iluzionističkih kompozicija na svodovima crkava. To su bile slike koje su težile za pokrenutošću, senzualnošću i spektakularnošću; slike koje su "rastvarale" zidove, svodove i kupole i sugerirali da se unutarnji prostor crkve ili dvorca prelijeva i stapa s vanjskim okolišem. Uz kombinaciju odgovarajuće arhitekture i oslikanih kipova, pokatkad je taj iluzionizam bio tako uspješan da u gledatelja izaziva optičku varku, kao da se miješa zbiljsko i naslikano.

Vrhunac iluzionističkog slikarstva nalazimo u djelu Pietra de Cortone Veličanje vladavine Urbana VIII. u palači Barberini u Rimu. Naslikana i stvarna arhitektura se miješaju i sve je uznemireno vrtlogom likova koji se uzdižu u beskrajno nebo. Neki likovi se čak doimaju kao da lebde unutar dvorane. Da Cortonino slikarstvo je epska poezija pokreta, gesta i izraza koji se lako čitaju.

Caravaggio, David s Golijatovom glavom, 1606., ulje na platnu, 125 × 100 cm, Galerija Borghese, Rim.

Intimnost[uredi VE | uredi]

Georges de La Tour, Sveti Josip kao stolar, oko 1635.-1640., ulje na platnu, 137 × 101 cm, Louvre, Pariz.

Umjetnik kojeg zovemo prvim baroknim slikarom, Michelangelo Merisi della Caravaggio, pristao je uz drugo načelo – skrušenu pobožnost. Caravaggio je unio krajnji realizam u slikarstvo - njegove likove na slikama ocrtava neobično svjetlo i tama intimne sjene u koju su uronjene. Svoje likove je slikao gledajući žive modele, i to obično ljude s ulice, pa i likove svetaca i samog Krista (Što je izazvalo zgražanje rimskih građana).

Takvi likovi su i na njegovim prvim religioznim radovima: Pozivanje Svetog Mateja (Caravaggio) i Sv. Matej i anđeo. Na prvoj slici su likovi Mateja i prijatelja čak prikazani u odjeći vremena kad je slika nastala, a svetost lika Krista postigao je prikazom svjetlosne trake koja kao da dolazi s nekog prozora pored slike. Upravo ta "ležerna" religioznost je odgovarala protu-reformatorskim težnjama (kao kod Francuza de la Toura), ali i protestantskim slikarima (kao što je bio Nizozemac Rembrandt). Slike su mu često bile i autobiografske (Golijat na slici David s Golijatovom glavom). Njegovi sljedbenici, Caravaggisti, su se pojavili još za njegova života u Italiji, Nizozemskoj i Francuskoj, a svojim slikama je unio svojevrsnu revoluciju u slikarstvo.

Individualnost[uredi VE | uredi]

Peter Paul Rubens, Podizanje križa (Rubens), 1611., ulje na platnu, 462 × 341 cm, crkva Onze Lieve Vrouwe, Antwerpen.
Rembrandt, Noćna straža, 1642., ulje na platnu, 3,71 x 4,37 m, Rijksmuseum, Amsterdam.
Rembrandt, Povratak razmetnoga sina, 1662., ulje na platnu, 262 × 206 cm, Muzej Ermitaž, Sankt Petersburg.

U Baroku osobito postaje važan subjektivni dojam, tako se osobni stilovi nekih umjetnika posve razlikuju i upravo je u tome bogatstvo barokne umjetnosti. To je najočitije u slikama dvojice slikara koji su potekli iz istog područja i slikali u gotovo isto vrijeme, ali potpuno različitim stilom. Tako je veliki Flamanski slikar Peter Paul Rubens slikar barokne pokrenutosti, neumjerena obilja i raskoši, materijalnih bogatstava, jarkih boja, usmjeren izvanjskom i površnom u često pretrpanim kompozicijama povijesnih, alegorijskih, mitoloških ili religijskih tema. Posljedicom živopisnog puta, Rubens, dijete iz protestantske obitelji, je postao revnosnim katolikom koji je svakim svojim djelom veličao vjeru. Istinski protu-reformator, Rubens je svijet doživljavao kao pozornicu i njegove slike su prepune drame. Tako njegovo djelo Podizanje križa izgleda kao piramida tijela koja talasaju i kao da izlaze izvan slike, uključujući i promatrača u svoju dramu.

Dok Nizozemac Rembrandt van Rijn, najveći genij Nizozemskog slikarstva, istražuje unutrašnje duhovno bogatstvo, vječitu ljudsku dramu, podjednako u portretima i autoportretima, kao i u biblijskim prizorima, a njegovo glavno izražajno sredstvo su plemenite zlatno-smeđe boje i dramatičan odnos proboja zrake svjetlosti u pretežito mračan prostor slike. Jedan od najplodonosnijih slikara svih vremena oslikao je nebrojene teme iz Biblije, izradio mnoga grafička djela, a zanimljivi su i njegovi brojni autoportreti po kojima točno možemo vidjeti kako se čovjek mijenja od mladosti do najdublje starosti. Njegova najveća slika Noćna straža je jedno od najuspjelijih Baroknih djela s pokretom i svjetlošću koje mu daje nikad prije viđenu dramu. Upravo po toj tami i senzualnoj svjetlosti se uvelike razlikovao od svog suvremenika Rubensa kojeg je doživljavao kao rivala. Pred kraj života slika najdirljivije slike, kao što je Povratak razmetnoga sina koja je tako jaka u osjećaju nježne tišine da se promatrač spontano intimno veže sa skupinom na slici. U ovoj slici bogatstvo ljudskog razumijevanja kroz cjelokupno životno iskustvo slikara se pretače u jedinstven izraz tuge i oproštenja. Možda najintimnije djelo u povijesti umjetnosti do tada.

Samostalnost[uredi VE | uredi]

Jacob van Ruisdael, Pejzaž s mlinom, 1670., ulje na platnu, 83 × 101 cm, Rijksmuseum, Amsterdam.
Diego Velazquez, Las Meninas (Autoportret s kraljevskom obitelji), 1656.-1657., ulje na platnu, 318 × 276 cm, Muzej Prado, Madrid.

U baroku se osamostaljuju brojne slikarske teme, kao što su portret, akt, krajolik ili mrtva priroda. Čak se neki slikari opredjeljuju i specijaliziraju za samo jednu od tih tema, ili unutar njih još uže. Tako se Francuz Georges de la Tour bazirao na kontrastnu igru svjetlosti i sjene u noćnoj rasvjeti, Nizozemac Frans Hals je hvatao ljudske emocije na lepršavim portretima, a Jan Vermeer van Delft je opjevao ljepotu intimnosti ljudskog doma.

Najpoznatiji Španjolski slikar je Diego Velazquez. Njegove rane "žanr-scene" (npr. Vodonoša iz Seville) koja su prikazivala siromašne posjedovala su više duha i emocija od njegovih kasnih djela kada je postao kraljevskim slikarom u Madridu. Ipak je bio najbolji slikar svjetla, što se vidi na njegovim tečnim i bogatim slikama (npr. Las Meninas - Princeza i sluškinje).

Poveznice[uredi VE | uredi]