Barska nadbiskupija

Izvor: Wikipedija
Barska nadbiskupija
Archidioecesis Antibarensis
██ Položaj nadbiskupije

██ Položaj nadbiskupije

██ Položaj nadbiskupije

Područje
Država Crna Gora
Statistika
Površina 13.198 km2
Katolici 11.227
Župe 19
Podatci
Obred Latinski
Osnovana 9. stoljeće
Uzdignuće 1034.
Katedrala Katedrala Bezgrješnog Začeća
Vodstvo
Papa Franjo
Biskup Rrok Gjonlleshaj
Ostalo
Stanje od 5. travnja 2016.

Barska nadbiskupija je nadbiskupija u Crnoj Gori. Sjedište joj se nalazi u crnogorskom priobalnom gradu Baru.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Utemeljena je u 9. stoljeću, moguće i znatno ranije, osobito imajući u vidu ostatke ranokršćanske bazilike (Barski trikonhos) iz 6. stoljeća.

U buli pape Aleksandra II. iz 1067. godine, dukljanska crkva je tretirana kao Nadbiskupija i Arhiepiskopija Dukljanske crkve. Nabrojani su, kao sufragani sljedeći biskupi:

  • dukljanski, barski, svački, drivastki, pilotski, srpski, bosanski, palački, travunjski.
Bula protupape Klementa III. kojem potvrđuje barskog nadbiskupa kao arhiepiskopa Dukljanske crkve, a Bodinu titulu "veleslavnog kralja".

Protupapa Klement III. je 8. siječnja 1089. godine potvrdio Barsku nadbiskupiju kao arhiepsikopsko sjedište Dukljanske crkve.

Istodobno, potvrdio je Bodinu kraljevsku titulu njegovoga oca Mihaila (titulira u pismu regis Bodini gloriossimi).[1]

U Baru je koncem 12. stoljeća nastao jedan od najvažnijih crnogorskih, hrvatskih i južnoslavenskih pisanih spomenika − Sclavorum Regnum, poznat i kao Ljetopis popa Dukljanina, Barski ljetopis i Hrvatska kronika. Pretpostavlja se da je ovo djelo napisao barski nadbiskup Grgur iz Zadra. Od nekoć moćne dijeceze i jedne od 4 dalmatinske metropolije (pored Zadra, Splita i Dubrovnika), kako su zabilježili križarski izvori, s velebnom katedralom sv. Jurja, desecima crkava, samostana, kapela, palača, u vrijeme turskih pustošenja i pljački, biva dovedena gotovo do iščeznuća. Osim sv. Jurja, spominju se crkve i samostani, danas nažalost većinom uništeni, sv. Nikole, sv. Marka, sv. Marije, sv. Katarine, sv. Venerande, sv. Lovre, sv. Križa, sv. Luke, sv. Urbana, sv. Dominika, sv. Marcelina, sv. Leonarda, sv. Kristofora.

U njenom sastavu 1089. godine su se nalazile biskupije Kotorska, Ulcinjska, Skadarska, Pilotska, Svačka, Drivastska, Raška, Zahumska, Bosanska i Travunjska biskupija. U to vrijeme su latinski jezik bio jezikom bogoslužja, a pisalo se latiničnim pismom, dok su slavenski jezici bili samo u pomoćnoj funkciji.[2]

Barski nadbiskup je također primas Serviae, najmanje od 1870. godine, što je te godine tražio Karlo Pooten i dobio službenu potvrdu.[3] Marin Bizzi (1570 – 1624) se potpisivao kao nadbiskup barski i primas Srbije[4] kao i jedan od njegovih prethodnika, Ivan VIII, na Tridentskom saboru.[5] Milan Šufflay je zapisao: God. 1248. imenuje papa Inocent IV. (...) Ivana de Plane Carpini nadbiskupom barskim. On je preteča novog sistema rimske kurije, po kojem Albanija postaje operacionom bazom proti pravoslavlju na Balkanu, a Bar glavnim uporištem proti prodiranju srpske crkve na more. (...) Naslov nadbiskupa barskog archiepiscopus Slavinensis, koji se već god. 1256. javlja na kamenoj ploči u Rimu, a početkom 15. vijeka dovodi do naslova primas Serbie, pokazuje jasno zadaću koju je imao da vrši ovaj rimski eksponenat na samoj širokoj prodornoj zoni, što ju je stalo u 13. vijeku dubiti srpsko pravoslavlje u primarnom jadranskom katoličkom nasipu.[6] Šimun Milinović je umro 1910. godine i Cetinjski vjesnik donosi i članak zagrebačkog Obzora, koji je pohvalno pisao o Milinoviću. U članku je naveden i razlog osnivanja Barske nadbiskupije: Barska nadbiskupija bila je u staro doba osnovana da istrijebi i na jugoistoku glagoljicu, ali je ne istrijebi do dolaska Turaka. Odlaskom Turaka uskrsla je i to u novim prilikama. Ne više, da primas Bara bude progonitelj, nego zaštitnik glagoljice u katoličkoj crkvi, a u državi slavenskoj.[7]

Beogradska vlada je 1924. imala želju ukinuti starodrevnu titulu srpskog primasa koju nosi barski nadbiksup ili bar da se njegova stolica izmjesti u Beograd, kao prijestonicu srpskog naroda.[8] List Crnogorac se s tim nije slagao, navodeći podatak (bez navođenja izvora) da je ta titula barskih nadbiskupa još od vremena kada je vladao Mihailo. Kao razloge da se sjedište srpskog primasa ne premješta u Beograd list navodi: Čudnovito je da pošto razni osvajači toga kraja u raznim vremenima nijesu našli za shodno da ukinu titulu srpskog primasa, otkuda se sada u Beogradu porodila ta ideja da se on ukine i oduzme ta titula arhiepiskopiji barskoj. Opravdanje da tako velika titula treba da ima sjedište u prijestonici netačno je. Mi imamo zato mnogo primjera, a primasi nemaju sjedišta u prijestonicama. Tako na primjer: U Parizu nije sjedište francuskog primasa, nego u Lionu, U Njemačkoj ne sjedi primas njemački, već u Salcburgu u Austriji, niti u Pešti ugarski već u Ostroganu, varošici od svega 18000 duša. Tako isto naš Bar nosi primatsku titulu, a ne ni Beograd ni Zagreb, jer ju je Bar nosio i onda kada je prijestonica bila u Skadru. Dakle stolica primasa srpskoga mora biti u Baru, a ne u Beogradu.[9]

Albanski katolički svećenici su u vrijeme nadbiskupa Aleksandra Tokića nastojali da nadbiskupija pređe u albanske ruke i da se Primasija srpska nazove Primasijom albanskom. Htjeli su da Barska nadbiskupija prvenstveno bude nacionalna institucija albanskog naroda u Crnoj Gori i nijesu trpjeli prisustvo svećenika sa strane, Slovenaca, Hrvata... U unutrašnjem sukobu u Barskoj nadbiskupiji albanski svećenici su ostvarili najveći dio zahtjeva i bili su zadovoljni time. To su smatrali važnim ostvaranjem, jer su tu situaciju koristili da u župama djeluju kao albanski nacionalni ideolozi. Albanski svećenici su se tako uspjeli osloboditi utjecaja, ne samo svećenika Hrvata, već i svećenika don Bušića koji je bio jugoslovenski orijentiran.[10] U novije vrijeme barski nadbiskupi su Albanci, a mnogi albanski svećenici su imali prezimena koja završavaju na vić, ić. Misionarska Barska nadbiksupija je 1966. imala 18 svećenika, od toga 14 Albanaca. Od tih 14 Albanaca njih 9 su imali čista slavenska prezimena: Anzelmo Marstjepović, Pavle Marvulić, Petar Perkolić, Marko Kolović, Anto Marđokić, Frano Markić, Tomo Kočović, Josip Demirović, Marko Bakočević. Samo pet svećenik Albanaca su imali, vremenom već albanizirana ili albanska prezimena: Simon Filipaj, Egidije Berišaj, Josip Jankaj, Deda Markolaj i Roko Mirdita.[11]

Popis barskih nadbiskupa[uredi | uredi kôd]

Zgrada barske nadbikspije koju je dao izgraditi Nikola Dobrečić
Katolička crkva sv. Nikole u Starom Baru pored zgrade nadbiskupije. Crkvu je podigao i u njoj je pokopan nadbiskup barski i primas srpski Nikola Dobrečić.
Katolička konkatedrala sv. Petra u Baru
Katolička katedrala Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije na Gretvi, Stari Bar
Katolička crkva sv. Vita na groblju (Gretva, Stari Bar). Podigao ju je i u njoj je pokopan nadbiksup barski i primas srpski Šimun Milinović

Galerija[uredi | uredi kôd]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. O dukljanskim kraljevima, faksimili dokumenata
  2. (crnog.) Montenegrina.net Dr Vojislav Nikčević: Bokokotorski srednjevjekovni skriptorijumi i njihovi uticaji
  3. (crnog.) Montenegrina.net, nadbiskupu Karlu Potenu izdato posebno rješenje (14.2.1870.) kojim mu je potvrđena titula i dozvoljeno da na saborima sjedi među primasima, BARSKA NADBISKUPIJA I BARSKI NADBISKUPI , pristupljeno 30. srpnja 2011.
  4. Bizzi, Marin. 1985. Iskušenja na putu 1610. godine. Općinski arhiv Budva i Leksikografski zavod Crne Gore. Budva. str. 96.
  5. Dabović, Đoko. 2006. Pleme Šestani. Udruženje građana Šestani. Bar. str. 64.
  6. Šufflay, Milan. 1925. Srbi i Arbanasi (njihova simbioza u srednjem vijeku). Beograd. str. 90.
  7. Цетињски вјесник, бр.22. 17.3.1910., Одзив штампе. Цетиње. 1910. str. 1.
  8. Време,18. децембра 1924., Једна национална позиција у опасности. Београд. 1924
  9. Црногорац, 3. јануара 1925., Барски бискупи 900 година носили титулу „српски примас“
  10. Papović, Dragutin. 2016. ACTA HISTRIAE 24., 2016., 3., UNUTRAŠNJI SUKOBI U BARSKOJ NADBISKUPIJI 1965.–1970 (PDF). str. 550., 556., 557.
  11. Papović, Dragutin. 2016. ACTA HISTRIAE 24., 2016., 3., UNUTRAŠNJI SUKOBI U BARSKOJ NADBISKUPIJI 1965.–1970 (PDF). str. 546.
Nedovršeni članak Barska nadbiskupija koji govori o kršćanstvu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.