Barska nadbiskupija
| Barska nadbiskupija | |
|---|---|
| Latinski naziv | Archidioecesis Antibarensis |
| Status | biskupija |
| Nadnevak uspostave | 9. stoljeće |
| Nadnevak uzdignuća na razinu nadbiskupije |
1034. |
| Metropolitansko sjedište | nadbiskupijsko sjedište |
| Obred | rimski |
| Država gdje se nalazi | Crna Gora |
| Biskup | Zef Gashi |
| Stanje od | 10. travnja 2008. |
Barska nadbiskupija je nadbiskupija u Crnoj Gori. Sjedište joj se nalazi u crnogorskom priobalnom gradu Baru.
Sadržaj |
Povijest [uredi]
Utemeljena je u 9. stoljeću, moguće i znatno ranije, osobito imajući u vidu ostatke ranokršćanske bazilike iz 6. stoljeća.
U buli pape Aleksandra II. iz 1067. godine, Dukljanska crkva je tretirana kao Nadbiskupija i Arhiepiskopija Dukljanske crkve. Nabrojani su, kao sufragani sljedeći biskupi:
- dukljanski, barski, svački, drivastki, pilotski, srpski, bosanski, palački, travunjski.
Protupapa Klement III. je 8. siječnja 1089. godine potvrdio Barsku nadbiskupiju kao arhiepsikopsko sjedište Dukljanske crkve.
Istodobno, potvrdio je Bodinu kraljevsku titulu njegovoga oca Mihaila (titulira u pismu regis Bodini gloriossimi).[1]
U Baru je koncem 12. stoljeća nastao jedan od najvažnijih crnogorskih, hrvatskih i južnoslavenskih pisanih spomenika − Sclavorum Regnum, poznat i kao Ljetopis popa Dukljanina, Barski ljetopis i Hrvatska kronika. Pretpostavlja se da je ovo djelo napisao barski nadbiskup Grgur. Od nekoć moćne dijeceze i jedne od 4 dalmatinske metropolije (pored Zadra, Splita i Dubrovnika), kako su zabilježili križarski izvori, sa velebnom katedralom sv. Jurja, desecima crkava, samostana, kapela, palača, u vrijeme turskih pustošenja i pljački, biva dovedena gotovo do iščeznuća. Osim sv.Jurja, spominju se crkve i samostani, danas nažalost većinom uništeni, sv. Nikole, sv. Marka, sv. Marije, sv. Katarine, sv. Venerande, sv. Lovre, sv. Križa, sv. Luke, sv. Urbana, sv. Dominika, sv. Marcelina, sv. Leonarda, sv. Kristofora.
U njenom sastavu 1089. godine su se nalazile biskupije Kotorska, Ulcinjska, Skadarska, Pilotska, Svačka, Drivastska, Raška, Zahumska, Bosanska i Travunjska biskupija. U to vrijeme su latinski jezik bio jezikom bogoslužja, a pisalo se latiničnim pismom, dok su slavenski jezici bili samo u pomoćnoj funkciji.[2]
Barski nadbiskup je također primas Serviae, najmanje od 1870. godine, što je te godine tražio Karlo Pooten i dobio službenu potvrdu.[3]
Popis barskih nadbiskupa [uredi]
- Petar I. (1064. – 1094.)
- Sergej (1094. ? / oko 1110. ? – 1124. ?)
- Ilija (oko 1124. – 1140.)
- Grgur Krizogon (1172. – 1196.)
- Ivan I. (? – 1247.)
- Ivan II. (Giovanni da Pian del Carpine) (1248. – 1252.)
- Gufrid (travanj 1253. – 1254.)
- Lovro I. (1255. – 1270.)
- Gašpar Adam (1270. – 1280.)
- Mihael (1282. – 1298.)
- Ruđer, O Cist. (1298. – 1301.)
- Marin Petrov Žaretić (1301. – 1306.)
- Andrija I. (1307. – 1324.)
- Guillaume Adam (1324. – 1341.)
- Ivan III. (1341. – 1347.)
- Dominik (1349. – 1360.)
- Stjepan I. (1361. – 1363.)
- Ivan IV. (1363. – 1373.)
- Ivan V. Andrija (18. svibnja 1373. – 1382.)
- Antun (1383. – 1391., imenovan biskupom Biskupije Alghero-Bosa)
- Rajmund (1391. – 1395.)
- Ludovico Bonito (1395.)
- Marin II. (1396. – 1420.)
- Ivan VI. (1420. – 1422.)
- Petar II. (1423. – 1448.)
- Andrija II. (1448. – 1459.)
- Lovro II. (1459. – 1460.)
- Marko I. (1460. – 1461.)
- Šimun Vosić (1462. – 1473.)
- Stjepan II. Teglatije (1473. – 1485.)
- Filip Gajo (1485. – 1509.)
- Jeronim (1509. – 1517.)
- Lovro III. (1517. – 1525.)
- Ivan VII. (1525. ? – 1528. ?)
- Ludovico Chieregati (1528. – 1551.)
- Ivan VIII. (1551. – 1571.)
- Teodor (1575.)
- Ambrozije Kapić (1579. – 1598.)
- Toma Ursini (1598. – 1607.)
- Marin Bici (1608. – 1624.)
- Pietro Massarechi (1624. – 1634.)
- Giorgio Bianchi (1. listopada 1635. – 14. studenoga 1644., postao biskup Biskupije Sapë)
- Francesco Leonardi (28. studenoga 1644. – 1646.)
- Giuseppe Buonaldo (1646. – 1653.)
- Marko II. (1654. – 1656.)
- Pjetër Bogdani (apostolski administrator 1656. – 1671.)
- Andrija Zmajević (23. veljače 1671. – 7. rujna 1694.)
- Marco Giorga (18. srpnja 1696. – 1700.)
- Vićenco (Vicko) Zmajević (1701. – 27. ožujka 1713.), postao zadarski nadbiskup
- Egidio Quinto (Egidije Kvinćo), OFM (8. veljače 1719. – 1. siječnja 1722.)
- Matija Štukanović (1722. – 1745.)
- Marco de Luchi (9. ožujka 1746. – srpanj 1749.)
- Lazër Vladanji (21. srpnja 1749. – 4. veljače 1786.)
- Giorgio Giunchi (24. srpnja 1786. – 26. siječnja 1787.)
- Giorgio Angelo Radovani (23. travnja 1787. – 15. studenoga 1790.)
- Francesco Borzi (11. travnja 1791. – 1822.)
- Vincenzo Battucci (13. siječnja 1824. – 1839.)
- Karlo Pooten (28. rujna 1855. – 1886.)
- Šimun Milinović, OFM (8. listopada 1886. – 1910.)
- Nikola Dobrečić (16. siječnja 1912. – 14. studenoga 1955.)
- Aleksandar Tokić (14. studenoga 1955. – 6. svibnja 1979.)
- Petar Perkolić (6. svibnja 1979. – 27. siječnja 1998.)
- Zef Gashi, SDB (27. siječnja 1998. – )
Vidi još [uredi]
Bilješke [uredi]
- ↑ O dukljanskim kraljevima, faksimili dokumenata
- ↑ (crnog.) Montenegrina.net Dr Vojislav Nikčević: Bokokotorski srednjevjekovni skriptorijumi i njihovi uticaji
- ↑ (crnog.) Montenegrina.net, nadbiskupu Karlu Potenu izdato posebno rješenje (14.2.1870.) kojim mu je potvrđena titula i dozvoljeno da na saborima sjedi među primasima, BARSKA NADBISKUPIJA I BARSKI NADBISKUPI , pristupljeno 30. srpnja 2011.
Nedovršeni članak Barska nadbiskupija koji govori o kršćanstvu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
