Bijeli Hrvati

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Optimalan prostor srednjovjekovne Velike ili Bijele Hrvatske (9. st.)
Prostor Bijelih Hrvata među istočnoslavenskim plemenima u 8. st.

Bijeli Hrvati (ukr. Білі хорвати - Bili horvaty, pol. Biali Chorwaci); je istočnoslavensko pleme; djelomično preci ukrajinske nacije; preci Hrvata na Jadranskom moru. Bijeli Hrvati su vjerojatno jednim dijelom također preci Slovaka, Čeha i Poljaka, ili su makar imali veliku ulogu u konsolidaciji slovačkog, češkog, poljskog i ukrajinskog naroda tijekom 10. i 11. stoljeća. Tragovi Bijelih Hrvata nalaze se po središnjoj i istočnoj Europi odnosno cijeloj Ukrajini, Slovačkoj, Češkoj, južnoj Poljskoj i jednim dijelom u sjevernoj Rumunjskoj. Pretpostavlja se da je mnogobrojan bjelohrvatski narod raspršen među navedenim nacijama zbog provale Mađara u 9. stoljeću i potom Mongola u 13. stoljeću. Bijeli Hrvati su također imali ogromnu ulogu u formiranju srednjovjekovne Mađarske države.

Osim u srednjovjekovnom poljskom gradu Krakovu, posebno značajna središta Bijelih Hrvata bila su gradovi Peremišl i Galič koji su se nalazili u sklopu Kijevske Rusi pod kontrolom Kijeva. Kijevski vladari imali su s Bijelim Hrvatima stalnu vezu, a pretpostavlja se da su oni prvo istočnoslavensko pleme koje je prihvatilo Kršćanstvo koje su potom širili u Kijevu preko kijevske kneginje Olge koja je službeno prva 955. godine prešla na Kršćanstvo. Prema nekim stručnjacima kod Bijelih Hrvata se susreće niz kulturoloških odlika karakterističnih za antičko podneblje južne Ukrajine na kojima su stoljećima živjeli Sarmati, Skiti i Goti. Slične karakteristike se susreću kod Tiveraca i Uliča.

Povijest[uredi VE | uredi]

Bijeli Hrvati ili Belohrvati su staroslavensko pleme o kojima vijesti donosi bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu O upravljanju carstvom, a podudarna svjedočanstva sadržava i ruska izvorna građa. Kraj koji su nastavali nazivao se po njima Bijela Hrvatska. Ona se do polovice X. stoljeća opsegom i prostorom mijenjala s kretanjem Bijelih Hrvata od istoka, gdje su bili izloženi napadima Pečenega, prema zapadu, gdje su došli u susjedstvo s Francima. Od njih se odvojio dio Hrvata i – prema Porfirogenetu, za bizantskog cara Heraklija – naposljetku je nastanio dio nekadašnje rimske provincije Dalmacije (današnja Hrvatska južno od Save do mora). Oni koji su ostali u Bijeloj Hrvatskoj imali su svojega vladara, kojega izvor naziva arhontom. Od kraja VIII. i u IX. stoljeću priznavali su franačku vrhovnu vlast, a u polovici X. stoljeća bili su pod vlašću njemačkog kralja Otona I. Velikoga. Tada se spominju, uz Moravljane i Čehe, zajedno sa Srbima i Korutancima (Karantanci), a kako još nisu bili primili kršćanstvo, naziva ih se nekrštenima. Po dolasku Mađara u njihovo susjedstvo, prekinute su veze s onim suplemenicima koji su se odvojili. Hrvati, koje izvorna svjedočanstva X. stoljeća nazivaju Bijelim Hrvatima, našli su se u drugoj polovici X. stoljeća podijeljeni u sastavu češke, poljske i ruske države. S jačanjem središnje vlasti u njima, brzo su podlegli u procesu asimilacije s dominantnim plemenom. U području Krakova spominju se još u drugoj polovici XI. stoljeća.[1]

Međunarodna poimanja[uredi VE | uredi]

Poljski i češki znanstvenici uglavnom ignoriraju postojanje Bijelih Hrvata, koji se smatraju precima današnjih Hrvata. Prema povjesničaru Nevenu Budaku razlog tomu je: što u njihovim nacionalnim povijestima ne bi bilo popularno tumačenje da je u stvaranju srednjovjekovne državnosti Čeha i Poljaka sudjelovao netko drugi, pa možda i ti pradavni Hrvati, koji su živjeli na tom području. S druge, pak, strane u Ukrajini, koja pretendira na poziciju "majke svih slavenskih naroda", termin Bijeli Hrvati rado se prihvaća, pa je i jedan od braće osnivača Kijevske Rusi, najstarije slavenske državne tvorevine, nosio ime koje se, kroz lingvističke promjene, može dešifrirati kao Hrvat. Naime, zvao se Horiv. Intrigira i podatak, koji iznosi stručnjak Eugen Paščenko, da su Poljički statut i zakonik Kijevska pravda, najvažniji srednjovjekovni dokumenti Hrvata i Ukrajinaca, frapantno slični.[2]

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

  • Prema nekim američkim dokumentima, početkom 20. stoljeća, oko 100 000 imigranata iz okolice Krakova izjašnjavali su se Bijelim Hrvatima.[3]
  • Mnogi zapadni Ukrajinci (posebno Galičani) smatraju da porijeklom pripadaju plemenu Bijelih Hrvata; Dmytro Pavlyčko, ukrajinski pisac i političar, zaslužan za rano ukrajinsko priznanje Hrvatske, prigodom promocije knjige »Ukrajina-Hrvatska« u Zagrebu je pred mnoštvom sudionika uskliknuo: »Ja Bilij Horvat, Rusin ta Ukrajinec!«; u Galiciji ova tri etnička odnosno subetnička naziva često tretiraju kao etnonime.[4][5]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. HE(LZMK): Bijeli Hrvati
  2. 'Harvat' je riječ koja znači 'ženski'
  3. Senat SAD, Reports on the Immigration Commission: Dictionary of races or peoples, Washington D.C., 1911. g., str. 40, 43, 105.
  4. Ja Bilij Horvat, Rusin ta Ukrajinec!
  5. Dmitro Pavličko, Mala antologija horvatskoji poeziji. 2008.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]