Bilogora

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Bilogora
Bilogorski krajolik.JPG
Krajolik u Puričanima kraj Bjelovara
Visina Rajčevica 309 m
Država / Pokrajina Flag of Croatia.svg Hrvatska
Zastava bjelovarsko bilogorske zupanije.gif Bjelovarsko-bilogorska županija
Zastava koprivnicko krizevacke zupanije.gif Koprivničko-križevačka županija
Zastava viroviticko podravske zupanije.gif Virovitičko-podravska županija
Koordinate 46°04′18″N 16°52′01″E / 46.07174998°N 16.86697562°E / 46.07174998; 16.86697562Koordinate: 46°04′18″N 16°52′01″E / 46.07174998°N 16.86697562°E / 46.07174998; 16.86697562
Planinarski domovi planinarski dom Kamenitovac (242 m)
Najbliži gradovi Bjelovar, Virovitica, Grubišno Polje, Daruvar, Đurđevac, Križevci, Koprivnica
Ostali vrhovi Koševac (302 m)
Viš (288 m)
Lončarica (216 m)
Bilogora na karti Hrvatska
Bilogora
Bilogora
Pozicija Bilogore na karti Hrvatske

Mjestopisni zemljovid

Bilogora (Bilo-gora, Bilo-gorje) je nisko prostrano gorje u sjevernoj Hrvatskoj. Sastoji se od niza humaka i brježuljaka, te kratkih niskih bila zaobljenih grbina i glavica, koji se pružaju duž jugozapadnog ruba Podravine od sjeverozapada na jugoistok u dužini oko 80 km, s najvišim šumovitim vrhom; Rajčevica 309 mnv.

Građa i reljef[uredi VE | uredi]

Između Bedenika i Črešnjevice široka je od 16 do 18 km, dok je na zapadnom kraju, između potoka Dubravke i Koprivnice, oko 45 km – ako se 7 km široko Ivaničko humlje ne ubraja, na istočnom krilu od Bastaja prema Virovitici široka je oko 24 km.

Sjeveroistočni pristranci strmiji su od jugozapadnih. Na zapadu se 186 m visokim Lepavinskim prijevojem nadovezuje na Kalnik (željeznička pruga KriževciKoprivnica), a na istoku 270 m visokim Đuloveskim prijevojem na Papuk (želj. pruga DaruvarVeliki BastajiSuhopolje). Unutar ovih međa zaprema Bilo-gorje 1700 km² te je drugo po prostornom opsegu u sjevernoj Hrvatskoj.

Građena je od stare kristalaste jezgre koja je prekrivena tercijarnim (pliocenski pjeskoviti lapori i pješčenjaci s ulošcima lignita) i kvartarnim (pleistocenski žuti pijesci i prapor) slojevima. Na sjevernim padinama prostire se širok pojas prapora (tzv. pijesci), stvoren nanosom sjevernih vjetrova. Najpoznatiji od njih su Đurđevački pijesci. Djelomično rasjednuta.

U podnožju ležišta su nafte (Ferdinandovac, Jagnjedovec, Šandrovac) i zemnoga plina te lignita koji se u prošlosti iskorištavao. Bilogoru presijecaju ceste koje vode iz Bjelovara u Đurđevac, Virje i Novigrad Podravski te iz Grubišnoga Polja u Viroviticu, Špišić Bukovicu i dr. Uz sjeveroist. podnožje Bilogore veća su naselja Koprivnica, Đurđevac, Pitomača i Virovitica, a uz jugozapadno Križevci, Bjelovar i Grubišno Polje.

Slikovni prikaz prosjeka (prosječne širine, presjeka) Bilogore.

Bilogora se nalazi na prostoru između hrvatskih rijeka Drave i Save, taj prostor još nazivaju i Međuriječje. Izvorište je pritoka rijeka: Česme, duge 123 km (Bjelovacke, Plavnice, Ciglenskog i Severinskog potoka, Kovačice, Mliništa, Velike, Račačke rijeke, Žavnice) i Glogovnice (Oslavice) kao i rijeke Ilove (duge 85 km). Česma utječe u rijeku Lonju, a ova u Savu, i tako sve važnije rijeke lonjsko-ilovske zavale pripadaju savskom riječnom slijevu.

Po svojoj visini Bilogora je najniža, ali prostranstvom jedna od najvećih naših gora. Premda se u geografskom smislu ubraja među humlje, zbog svoga je položaja usred prostrane ravnice prilično uočljiva. Vrlo je pravilnog reljefa. Njezino jasno izraženo bilo blago se spušta na južnu stranu, a malo strmije na sjevernu stranu. Razvodnica je između savskoga i dravskoga porječja i dijeli bilogorsku Podravinu od Lonjsko-čazmanske zavale. Na jugu Bilogore njezini pristranci pružaju se sve do Moslavačke gore.

Dijelovi Bilogore[uredi VE | uredi]

Istočno krilo[uredi VE | uredi]

  • Zapadno Bilo
  • Središnje Bilo
  • Istočno Bilo

Zapadno krilo[uredi VE | uredi]

  • Kloštarsko humlje
  • Sv. Ivanjsko humlje
  • Marča

U vezi s visinskim oznakama bilogorskih ispona treba istaknuti, da se u raznim publikacijama i topografskim kartama nalazi prilična zbrka s oznakama visina Bilogore. Napose to vrijedi za najviši vrh, što je posljedica nekadašnjih oznaka u stopama i njihovih preračunavanja u metre, jer sve stope nisu jednake, a prethodno nije bilo označeno, da li se radi o stopama austrijskim, njemačkim, britanskima ili kakvim drugima. Pa ni u najnovijim specijalkama (vrsta karte) nema još dovoljno pouzdanih podataka usprkos nastojanjima, da se temeljitim reambulacijama uz savjesnu primjenu najsuvremenijeg geodetskog instrumentarija isprave stare pogrješke. Zbog toga jedan savjet: nemojte se uzbuđivati ni ljutiti kad nam se visinski podaci Bilogorja (pa i ostalih planina) ne slažu za dva-tri metra.

Vrhovi Bilogore[uredi VE | uredi]

Časopis, 1981.

Biljni pokrov[uredi VE | uredi]

Cijela je površina pokrivena biljnim plaštom. Niži su pristranci pod vinogradima, voćnjacima, i kukuruzištima, a iznad njih je šuma, pretežno bjelogorična. Po sastavu spada u nizinske hrastove šume. Uz manje komplekse hrasta kitnjaka i graba ima i nešto hrasta lužnjaka, a na sjevernim padinama pod grebenom i malo bukve.

Na tom silnom prostoru ima i slaborodnih krajeva, koje označava breza, bujad, vrijes, borovnica, neki lišajevi i mahovine, ali ima na pijesku i cvatućih biljaka. Tako cvate u breziku u Vukosavskoj đolti Hypericum veronense, Geranium columbinium, Daucus carota (posve sitna), Fragaria vesca (jagoda, sitna), Euphorba cyparissias, Scabiosa ochroleuca, ali najkrasniji je ures karanfil Dianthus armeriastrum, u kojega su cvijetovi žarko crveni.

Za puste pjeskovite krajeve značajna je Artemisia scoparia (vrsta pelina), Cytisus austraiacus, Hieracium echiodes, Plantago arenaria, Gypsophila muralis, Sedum maximus, Berteroa incana, Oenothera biennis (biljka selica), od trava Cynodon dactylon i Bromus sterilis, no najznačajniji je za puste pjeskovite krajeve Eryngium campestre.

O Bilogorcima[uredi VE | uredi]

Općenita je oznaka toga kraja i bilogorske mikroregije da je čitav taj prostor lako prohodan, iskrižan brojnim cestama i puteljcima, a od davnih je davnina naseljen do najviših svojih glavica i hrbata. Na sjevernoj i zapadnoj strani tog gorja uglavnom žive podravski kajkavci, a na jugu i jugoistoku su većinom štokavci.

Naziv gore[uredi VE | uredi]

O imenu Bilogore postoji nekoliko pretpostavaka, premda to ne bi trebao biti neki naročiti problem. To gorje isprepleteno je brojnim bilo, dakle gorskim kosama, hrptima ili proplancima, pa je tu lako naći odgovor na pitanje o imenu gore. Više kao kuriozum zapisao je Hranilović, da »ime ovoga gorja potječe valjda od bijeloga i sivoga tla, što ga lapori i pijesci tvore te bi imao naglasiti Bijela gora ili Bjelogora« što dolazi od ikavskoga oblika pridjeva bijelo, slično kao i Bjelovar. Po Bilogori se naziva dijelom Bjelovarsko-bilogorska županija i koprivničko poduzeće Bilokalnik.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Opća enciklopedija
  • Prirodni zemljopis Hrvatske., Knjiga prva: Lice naše Domovine., uredio Dragutin Hirc, Zagreb, 1905., Tisak i naklada Antuna Scholza, dio iz knjige pod naslovom »Bilo-gora« napisao Hinko Hranilović.
  • Prof. dr. Vladimir Blašković: Bitne oznake Bilo-gorja, PD »Zagreb-Matica« objavio u »Bilogorski planinar«, god. VIII (IV), travanj 1983. br. 10.
  • Božena Loborec: Bilogora, PD »Bilo« Koprivnica objavila u Naše planine 33 (1981) br. 3-4.
  • Mrežno mjesto HPD "Bilogora", Bjelovar

Wikizvor[uredi VE | uredi]