Bitka za Iwo Jimu

Izvor: Wikipedija

Bitka za Iwo Jimu

Prvo podizanje američka zastave

Vrijeme	19. veljače 1945. - 26. ožujka 1945.
Lokacija	Iwo Jima, Japan
Ishod	Pobjeda SAD-a

Sukobljene strane

Sjedinjene Američke Države

Japansko Carstvo

Zapovjednici

Holland M. Smith

Tadamichi Kuribayashi †

Vojne snage

110,000

21,000

Gubici

26,504

20,919

Žestoka bitka za malen otok (jap. Iōjima, što znači sumporni otok) koji je administrativno pripadao Tokiju.

Sadržaj

1 Povijest bitke
2 Fotografija postavljanja zastave na vulkanu Suribaći
3 Filmovi o bitki za Iōjimu
4 Vanjske poveznice

[uredi] Povijest bitke

Nakon teškog poraza kod Marijana Japanci su počeli pripremati obrambene fortifikacije na Iwo Jimi. Zapovjednik obrane od srpnja 1944. bio je general Tadamichi Kuribayashi, sposoban ratnik koji je bio dobro upoznat sa snagom i slabostima vojske SAD-a. Kuribayashi se odlučio suprotstaviti američkom napadu lukavo izgrađenim sistemom tunela i bunkera koji su branili odlučni japanski. Japanci su očekivali američku invaziju na Iōjimu već u ljeto 1944., no američki prodor usmjerio se na Filipine. To je omogućilo japanskoj mornarici da dopremi dodatni ratni materijal i pojačanja u ljudstvu. Japanski vojnici i mornari mjesecima su kopali tunele i proširivali postojeće spilje. Američke podmornice potopile su dio brodova koji su opskrbljivali Iōjimu, no nisu uspjele značajno zaustaviti dopremu dodatnih vojnika, streljiva i naoružanja.

Karta Iōjime za vrijeme ratnih operacija 1945.

19. veljače 1945. godine Amerikanci su započeli invaziju na ovaj maleni otok s ciljem da osiguraju sletne staze za svoje velike bombardere B-29 kojima su razarali japanske gradove. Elitnim američkim postrojbama, marincima zapovijedao je iskusni general Holland M. Smith. Žestoka bombardiranja koja su vršili Amerikanci ratnim zrakoplovstvom od kasne jeseni 1944., ali više stotina tona bombi nije polučilo rezultate kakve su očekivali američki stratezi. Prema njihovim planovima Iōjima je trebala biti osvojena za nešto više od tjedan dana. Na otoku nema pitke vode te je prilično na isturenom položaju od matičnog japanskog otočja. Uz uobičajenu američku premoć u ratnom materijalu to je, kako su pretpostavljali američki časnici, trebalo uvelike olakšati osvajanje otoka.

Umjesto brze pobijede američki vojnici naišli su na žestok otpor japanskih postrojbi. Na otoku je bilo ukopano 16 000 pripadnika japanske kopnene vojske te 5 000 pripadnika mornarice spremnih da se bore do smrti. General Kuribayashi naredio je svojim ljudima da nanesu neprijatelju što veće gubitke prije vlastite pogibije. Već prvog dana invazije američki marinci pretrpjeli su teške gubitke od dobro skrivenog japanskog topništva, minobacača i strojničke paljbe iz bunkera. Američki tenkovi teško su manevrirali u vulkanskom nanosu pa su marinci morali uništavati japanske bunkere jurišima pješaštva što je bilo riskantno. Intenzitet borbi jebio toliki da su Amerikanci povremeno ostajali bez streljiva i goriva za bacače plamena. Japanci su s druge strane morali štedjeti streljivo jer nove zalihe nisu mogle stići na otok zbog američke zračno-pomorske blokade. Do kraja prvog dana invazije Amerikanci su imali nekoliko tisuća ljudi izbačenih iz stroja, a na otok se uspjelo iskrcati oko 30 000 marinaca.

21. veljače japanski zrakoplovi izvršili su protuudar na američku invazijsku flotu. Kamikaze su uspjeli potopiti eskortni nosač Bismarck Sea i oštetiti nosač Saratogu dok je još nekoliko brodova oštećeno.

Slijedećih dana američko napredovanje se usmjerilo na jug otoka gdje je 23. veljače osvojen vulkan Suribaći. Marinci su dva puta postavljali zastavu na taj najvišlji vrh otoka. Bitka je bila daleko od završetka jer su marinci trebali zauzeti još dvije sletne staze u središnjem i sjevernom dijelu otoka. Na neravnom terenu Japanci su uspijevali još tjednima usporavati američko napredovanje i nanositi neprijatelju gubitke.

Posljednji organizirani juriš japanski vojnici su izvršili u ranu zoru 26. ožujka 1945. godine kada je 300 japanskih branitelja iznenadilo Amerikance u zrakoplovnom kampu. U višesatnoj ogorčenoj borbi Japanci su ubili i ranili oko 150 američkih vojnika, inženjeraca i pilota. Prema nekim verzijama u tom jurišu je sudjelovao general Kuribayashi, dok drugi smatraju da je počinio seppuku. Preostali preživjeli branitelji zatim su povukli u skrovite spilje.

Amerikancima je iscrpljujuća bitka od uzrokovala teške gubitke (gotovo 7000 poginulih i još 17 000 ranjenih). Samo se 1000 Japanaca predalo, neki tek nakon nekoliko godina.

[uredi] Fotografija postavljanja zastave na vulkanu Suribaći

Otok je najpoznatiji po fotografiji podizanja američke zastave na ugaslom vulkanu Suribaćiju (23. veljače 1945. godine). To je bila druga američka zastava koju su američki marinci podigli na toj uzvisini. Zastavu znatno manjih dimenzija su podigli nešto prije teatralnog podizanja velike zastave. Neki od marinaca koji su je podizali zastavu poginuli su baš na Iwo jimi. Danas je to jedna od najpoznatijih ratnih fotografija koja je osvojila Pulizerovu nagradu i vjerojatno najreproduciranija fotografija svih vremena. Ono što je manje poznato je to da su tijela poginulih Japanaca najvjerojatnije zakopana u temeljima sletnih staza za B-29, a dio njihovih lubanja i kosti postao je suvenirima američkih vojnika.

[uredi] Filmovi o bitki za Iōjimu

Osim dobro poznate američke fotografije postavljanja zastave na Suribaći, sjećane na tu značajnu bitku očuvali su i neki igrani filmovi. Godine 1952. napravljen je film Pijesak Iwo Jime s glumcem Johnom Wayneom kojeg su inače sami veterani prezirali jer nije sudjelovao u ratu kao vojnik. Nedavno je Clint Eastwood režirao dva filma: Zastave naših očeva (koji obrađuje sudbine američkih vojnika) i Pisma s Iwo Jime (koji se bavi japanskom stranom).