Bitolj

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Bitola)
Skoči na: orijentacija, traži
Bitolj
Битола
Bitolj
Osnovni podaci
Država Flag of Macedonia.svg Makedonija
Općina Bitolj
Stanovništvo
 - utjecajna zona
86,528 (2002)
122,173 (2002.)
Površina 422.39 km²
Gustoća stanovništva 110/km²
Visina 576 m
Koordinate 41°2′N 21°20′E / 41.033°N 21.333°E / 41.033; 21.333Koordinate: 41°2′N 21°20′E / 41.033°N 21.333°E / 41.033; 21.333
Poštanski broj 7000
Pozivni broj (389) 047
Registarska oznaka BT
Gradonačelnik Vladimir Taleski
Službena stranica www.bitola.gov.mk
Karta
Bitolj na karti Makedonija
Bitolj
Bitolj

Položaj grada na karti Makedonije

Bitolj (mak.: Битола, srpski: Битољ, grč.: Μοναστήρι, tur.: Monastır, vlaški: Bitule/Bituli) za Osmanskog Carstva znan kao Monastir, je grad na jugozapadu Makedonije.

Grad Bitolj nalazi se u južnom dijelu doline Pelagonije, okružen planinama Baba i Nidže, 14 km sjeverno od graničnog prijelaza prema Grčkoj Medžitlija-Níki. U svom zlatnom razdoblju, a to je bilo pred kraj Osmanskog Carstva Bitolj su zvali konzulskim gradom, jer je na početku XX. st. u Bitolju bilo dvanaest konzulata raznih europskih zemalja. Po nekim izvorima Bitolj je drugi grad po veličini u Makedoniji,[1] a po nekim je treći (iza Kumanova),[2] Bitolj je sjedište istoimene Općine Bitolj, upravno, gospodarsko i prosvjetno središte tog dijela Makedonije.

Porijeklo imena grada[uredi VE | uredi]

Po Adrianu Roomu, ime Bitola nastalo je od staroslavenske riječi Obitel (manastir ili samostan, opatija), jer je grad obilovao brojnim manastirima, čak 47. Nakon nekog vremena nestalo je razumjevanja izvorne riječi tako je otpalo incijalno slovo o i ostalo samo bitel.

Ime Bitolj se spominje u istoimenom manuskripu kao ime za staru gradsku tvrđavu podignutu 1015. god. Na suvremenim slavenskim jezicima današnje ime grada je derivat staroslavenskog naziva, dakle od makedonskog naziva Битола, srpskog: Битољ, hrvatskog: Bitolj do bugarskog Битоля. Za Bizanta ime Bitola je helenizirano u Voutélion (Βουτέλιον) ili Vitólia (Βιτώλια). Vlaško ime grada Bituli je također nastalo od slavenskog naziva grada.

Drugo grčko ime grada - Monastíri (Μοναστήρι), koje je u današnjoj uporabi, također znači manastiri = samostani. Tursko ime grada Manastır nastalo je od grčkog imena grada, kao i albansko ime grada Manastiri.

Zemljopisne osobine[uredi VE | uredi]

Katolička crkva "Svetog srca Isusovog" na glavnoj ulici


Bitolj se nalazi na jugozapadu Republike Makedonije, na dijelu gdje se obronci planine Baba spuštaju u najveću makedonsku dolinu - Pelagoniju. Grad se prostire duž korita male rijeke Dragor koja teče kroz grad. Grad se nalazi na 615 metara nadmorske visine i na svega 14 kilometara od Grčke granice. Bitolj je još od antike bila križanje važnih prometnih pravaca koji povezuju Jadransko i Egejsko more, kao i južni Balkan sa Centralnom Evropom. Preko Bitole i Florine išla je pruga barona Hirscha za Atenu.

Baba uzdiže se nad gradom sa istoka sa svojim veličanstvenim vrhom Pelister od 2601 m. Dio planine je danas Nacionalni park Pelister, sa rijetkim vrstama flore i faune ( rijetka vrsta pinija - Makedonska pinija ) i poznato skijalište.

Povijest[uredi VE | uredi]

Za vrijeme antike i ranog Bizanta[uredi VE | uredi]

Pronađeni su brojni metalni predmeti iz antike na nekropoli Crkvište ( blizu sela Beranci) Zlatne naušnice iz 4st p. n. e. Pored današnjeg grada za antike postojao je značajni grad ( danas veliko arheološko nalazište) Heraclea Lyncestis (grčki: Ηράκλεια Λυγκηστίς[3] - dakle Heraklov grad iz zemlje risova) bilo je značajno helenističko naselje koje je živjelo sve do ranog srednjeg vijeka.

Osnivač tog naselja bio je Filip II. Makedonski sredinom IV st. pr. Kr. , grad je imenovan po grčkom polubogu Heraklu, za kojeg je Filip II. držao da mu je predak. Podignut na značajnom strateškom pravcu grad je uskoro postao prosperitetni grad.

Rimljani su zauzeli ovaj dio Makedonije 148. pr. Kr. i uništili mu političku moć. Ali se razvoj grada nastavio, naročito nakon izgradnje ceste Via Egnatia koja je prolazila netom pored grada. U Heracleji iz tog doba izgrađeno je nekoliko značajnih objekata; gradska vrata, terme (kupalište), jedan amfiteatar, veći broj bazilika i Gradsko kazalište koje je moglo je primiti oko 3,000 gledaoca.

Na početku ranog Bizanta između IV do VI st. n.e. ) Heraclea je postala značajan vjerski centar (sjedište episkopije). Pojedini gradski episkopi iz tog vremena znani su nam iz Crkvenih koncila održanih u tom vremenu, tako znamo za episkopa Evagriusa iz Heracleje iz 343. god. n.e.

Grad je razoren od straneOstrogotskih snaga, koje je vodio Teodorik Veliki 472. god. poslije Krista, te ponovo od istih Ostrogota 479. god.

Grad je obnovljen na kraju V. st. i početkom VI. st. Pred kraj VI. st. grad je doživio teške napade slavenskih plemena, tako da su ga napustili i njegovi posljednji stanovnici.

Dolazak Slavena[uredi VE | uredi]

Tijekom VI. i VII. st. čitav kraj oko grada Bitolja doživio je značajne demografske promjene, svako malo je poneko novo slavensko pleme doselilo se u taj kraj. Tako se počeo obnavljati grad, na mjestu napuštenog antičkog kazališta podignuto je nekoliko novih kuća. Slavensko stanovništvo grada stalo je podizati obrambene zidine oko naselja. Grad je zauzet od strane bugara i bio je dio Prvog Bugarskog carstva u razdoblju kasno VIII. st. – rano XI. st.

Širenju kršćanstva među stanovništvom osobito su pridonijeli Kliment Ohridski i Sveti Naum tijekom IX. st. i početkom X. st. Tad je podignut i veliki broj manastira i crkava u gradu.

U X. st. gradom vlada car Samuilo ( Makedonski / Bugarski). On je podigao utvrdu u gradu koju je kasnije koristio i njegov nasljednik - Gabrijel Radomir iz Bugarske. Za vrijeme Samuilove vladavine, grad je bio značajno sjedište njegove države, te značajni vjerski centar.

Nakon bitaka sa bugarskim carem Ivanom Vladislavom, bizantski car Vasilije II. ponovno je vratio vlast nad gradom 1015. godine Grad se spominje kao episkopalno sjedište 1019. u zapisima Vasilija II. Dva značajna ustanka protiv bizantinske vlasti zbila su se u području grada i to 1040. i 1072. godine. Nakon obnove bugarske države na kraju XI st. Bitolj je zauzet od strane bugarskog cara Kalojan Bugarski. Nakon toga Bitoljem ponovno vlada Bizant, a pri kraju XIII. st. Bitolj postaje dio Srbije nakon zauzeća od strane Stefana Dušana. Kao vojničko, političko i kulturno središte Bitolja je igrala značajnu ulogu u srednjovjekovnom životu te regije, polovicom XIV. st.

Za vrijeme Osmanskog Carstva[uredi VE | uredi]

Crtež Bitolja iz XIX st .

Između 1382. do 1912. godine Bitolj (tadašnji Manastır) bio je u sklopu Osmanskog Carstva. Osmanlije su uspostavili stabilnu vlast tek nakon smrti Kraljevića Marka 1395. godine. Tijekom više stoljeća Turci (zapravo muslimani) bili su većinsko stanovništvo u gradu, dok su u okolici većina bili slaveni. Poznati turski putopisac Evlija Çelebi je u svom djelu Sejahatname naveo da grad Monastir ima 70 mošeja, nekoliko kavana, lijepi i veliki bazar (natkrivenu tržnicu) sa željeznim vratima i 900 dućana. Turski grad Manastır postao je sjedište sandžaka u ejaletu Rumeliji.

1864. godine, Monastır je postao sjedište ejaleta Monastir koji je u sebi uključivao sandžake; Debre(Debar), Serfiçe (Servia grad u Grčkoj), Elbasan, Manastır (Bitolj), Görice i tadašnje gradove Kırcaova(Kičevo), Pirlepe(Prilep), Florina, Kesriye(Kastoria) i Gravena.

Na početku XX st u Bitoli je živjelo oko 37.000 stanovnika (to je za ono vrijeme bilo jako puno), i to: 10.500 (Turaka, zapravo muslimana), 10.000 stanovnika koji su govorili nekim od slavenskih jezika (Makedonci, Bugari, Srbi), 7000 Vlaha (Cincara), 5500 Židova, 2000 Roma, 1500 Albanaca i oko 500 Grka.[4]

1894. godine grad Manastır (Bitolj) povezan je željezničkom linijom sa tadašnjim Selanikom (Solunom). Prvi film na Balkanu snimila su braća Manaki 1903. godine, oni su u Bitoli imali fotografsku radnju. Na Kongresu održanom u tadašnjem Monastıru 1908. godine ustanovljen je i standardiziran moderni albanski alfabet. Pri kraju XIX st., Bitolj je postao drugi po veličini grad na južnom Balkanu ( odmah iza Soluna). Grad je tada nosio epitet grad konzula, zato jer je u gradu djelovalo 12 konzularnih predstavništava u razdoblju između 1878. -1913. godine. Tada je u gradu djelovala i Vojna akademija Turske vojske, koju je polazio i Kemal Ataturk.

Ilindenski ustanak u Bitolskom kraju[uredi VE | uredi]

Bitolski kraj bio je snažno zahvaćen Ilindenskim ustankom. Ustanak je organiziran u selima; Bistrica, Rakovo, Buf, Skočivir, Paralovo, Brod, Novaci, Smilevo, Gjavato, Capari. Selo Smilevo branilo je 600 ustanika vođenih od strane Dame Gruev i Georgi Sugarev, nakon njihova poraza selo je zapaljeno.

Za Balkanskih ratova[uredi VE | uredi]

1912. Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grčka borile su se zajednički protiv Osmanskog Carstva u Prvom balkanskom ratu. Po Mirovnom ugovoru iz Bukurešta, 1913., teritorija Makedonije podijeljena je na 3 dijela između Grčke, Srbije i Bugarske. Bitolj je zapravo trebao pripasti Bugarskoj po nekim tadašnjim tajnim predratnim dogovorima između Bugarske i Srbije. Ali su srpske snage nakon bitke kod Bitolja ušle u grad i odbile se povući. Nakon nove političke situacije po kojoj je Bitolj pripao Srbiji, grad je počeo gubiti na važnosti a njegovo stanovništvo se stalo osipati i iseljavati što u Bugarsku, a dio u prekomorske zemlje.

Za prvog svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Za vrijeme Prvog svjetskog rata grad Bitolj i njegovo šire područje bili su dio takozvanog Solunskog fronta. 1915. godine bugarske snage zauzele su grad, a srpska vojska se mogla ili predati ili pokušati probiti preko albanskih planina do otoka Krfa i saveznika iz Antante. 1916. godine grad Bitolu, zauzele su snage Antante, grad je podjeljen na okupacione zone između Francuske, Ruske, Talijanske i Srpske vojske, pod komandom francuskog generala Maurice Sarraila. Sve do Bugarske kapitulacije u jesen 1918. god. grad je bio na liniji fronta i gotovo danonoćno bombardiran od strane zračnih snaga i artiljerije, tako da je pretrpio velika razaranja.

Grad za Drugog svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941-1945), Nijemci a kasnije Bugari vladali su gradom. U rujnu [[1944. god. Bugarska je kapitulirala, i u Bitolu su ušli Titovi partizani 4. studenog

1944.

Bitolska židovska zajednica[uredi VE | uredi]

Nakon dekreta iz Alhambre 1492. i Inkvizicijskog protjerivanja svog ne katoličkog stanovništva sa Iberijskog poluotoka, veliki dio Iberijskih židova, takozvanih sefarda naselio se uz blagoslov sultana Bajazida II. po Osmanskom Carstvu, osobito po većim i bogatijim gradovima carstva - a tada je takav grad bio Monestiri. 1900. god. židovi su predstavljali čak deset posto stanovništva, sami sebe zvali su Monastirli, njihova sinagoga postoji i dandanas u Solunu.[5]

Većina Bitoljskih židova (njih preko 3500) bili su žrtve holokausta, za vrijeme drugog svjetskog rata i odvedeni su 1943. u logor Treblinku, gdje su ubijeni ili umrli.[6].

Sjedište Moskovskog Slavenskog instituta u Bitolju

Gradske znamenitosti[uredi VE | uredi]

  • Crkva Sv. Dimitrija podignuta je tek 1830. godine dobrovoljnim prilozima lokalnih gradskih trgovaca i obrtnika. Naime tek od tog vremena dozvoljeno je i kršćanima da obnavljaju i grade reprezentativnije vjerske objekte, ali i taj je morao biti izgrađen izvan tadašnjeg grada.
  • Džamija Ajdar-kadi (turskog suca) najreprezentativniji je objekt islamske umjetnosti u Bitolju. Džamija je podignuta 1560. po nacrtima slavnog turskog graditelja Mimar Sinan, kojeg je angažirao Bitoljski kadija (sudac) Ajdar-kadi.
  • Jeni Džamija, danas je pretvorena u galeriju. Po najnovijim arheološkim nalazima, vidi se da je podignuta na temeljima starije kršćanske crkve.
  • Izakova Džamija, nju je podigao drugi značajni gradski sudija, (kadija) - Izak Çelebi.
  • Stari bazar, bezistan (makedonski: Безистен) U današnjem bezistanu djeluje 86 trgovina i ima 4 velikih metalnih vratiju.
  • Turska kupelj Deboj (hamam), za koje se ni dan danas nezna pouzdano kad je podignut.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Sjedište Stopanske Banke iz Bitolja

Bitolj je značajno industrijsko središte u Republici Makedoniji. Mnoge značajne tvrtke imaju sjedište u Bitolju, tu je smješten i najveća energetska tvrtka u zemlji REK (Rudarsko energetski kombinat) Bitolj koji u svoje tri termoelektrane proizvodi gotovo 80 % električne energije u Makedoniji, najstarija i najveća pivovara u zemlji. Još i danas je Agrokombinat Pelagonija, najveći proizvođač hrane u zemlji. Vodoopsrbni sustav Streževo je najveći i najmoderniji takav sustav u Republici Makedoniji. Tvornica hladnjaka Frinko ( nekad je bila u sastavu zagrebačkog Končara) vodeća je metalska tvrtka u Makedoniji. U gradu i okolici djeluje dosta tekstilnih i prehrambenih tvornica.

Danas dvanaest zemalja ima svoja konzularna predstavništva u Bitolju.

Kultura u gradu[uredi VE | uredi]

U gradu djeluje jedno od najboljih makedonskih kazališta i od nedavno opera.

U čast jednih od pionira filma na Balkanu braće Manaki, svakoga rujna održava se filmski i foto festival Braća Manaki.

Školstvo i kultura[uredi VE | uredi]

Sveučilište Sv. Kliment Ohridski iz Bitolja (mak.: Универзитет Св. Климент Охридски, Битола) osnovano je 1979. godine u skladu s tadašnjim nastojanjima o disperziji visokog školstva po manjim sredinama. Bitoljsko sveučilište ima odjele i institute u gradovima; Bitolj, Ohrid, i Prilep, sjedište sveučilišta je u gradu Bitolju.

  • Tehnički fakultet- Bitolj
  • Ekonomski fakultet- Prilep
  • Fakultet turizma,- Ohrid
  • Učiteljski fakultet - Bitolj
  • Fakultet biotehnoloških znanosti - Bitolj
  • Fakultet upravljanja i menedžmenta i informacijskih sustava - Bitolj
  • Medical college&nbsp, - Bitolj
  • Duhanski institut - Prilep
  • Hidro-biološki institut - Ohrid
  • Slavenski kulturni institut - Prilep

Zbratimljeni gradovi[uredi VE | uredi]

Hotel Epinal u središtu Bitolja, imenovan u počast francuskog grada prijatelja Épinala

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. The Omri Annual Survey (1996): Forging ahead, falling behind, str.137 (engl.)
  2. 139 WorldGazetteer: Macedonia - largest cities (per geographical entity). Arhivirano s izvorne stranice na 2013-06-30.(engl.)
  3. Hammond, N. G. L., (1972), A History of Macedonia, Oxford: Oxford University Press, str. 59 (engl.)
  4. Ortaylı, İlber. "Son İmparatorluk Osmanlı (Posljednje carstvo: Osmansko Carstvo)", İstanbul, Timaş Yayınları (Timaş Press), 2006. str. 87–89. ISBN 975-263-490-7 (tur.).
  5. Families of Monastir(engl.)
  6. "Last Century of a Sephardic Community, The Jews of Monastir, 1839-1943", by Mark Cohen (engl.)
  7. Sister cities of Pushkin (engl.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]