Bizmut

Bizmut je mekan, krt metal, crvenkastobijele boje, niskog tališta. Elemenatni bizmut se najčešće upotrebljava za izradu slitina niskog tališta s kadmijem i kositrom. Pri skrućivanju se širi (kao voda), pa se staklena kugla napunjena tekućim bizmutom rasprsne kad se bizmut skrutne. Zbog toga svojstva kao i zbog toga što vjerno reproducira najfinije konture predloška, upotrebljava se za dobivanje vrlo jasnih otisaka. Bizmut je najčešće dijamagnetičan od svih metala, a termička mu je provodnost, osim žive, najmanja. Upotrebljava se za izradu lakotaljivih legura – s talištima ispod 100°C, tako da se tale i u vrućoj vodi, pa se mogu upotrijebiti za električne osigurače, sigurnosne zatvarače, te za alarmne uređaje za dojavu požara.

Bizmut je 1753. godine otkrio Claude Geofroy (Francuska). Ime mu dolazi od njemačkog naziva Weisse Masse - bijele nakupine što je kasnije prešlo u wismut i bisemutum. Stabilan u vodi i na zraku. Otapa se samo u koncentriranoj nitratnoj i vrućoj sulfatnoj kiselini. Toplinska vodljivost mu je najniža od svih metala, osim žive. Slab je vodič struje i ima najveći Hallov efekt od svih metala. Njegovi spojevi su otrovni.

Najčešći bizmutov mineral je Bismite (Bi2O3).

Bizmut ima široki spektar upotrebe te se koristi:

u medicini ubija bakterije koje izazivaju proljev,
kao legura za snažne magnete - Bismanol (BiMn),
kod legura sa niskim talištem.

Bizmut sa spojevima tvori trovalentne i petovalentne spojeve. Spada u grupu teških metala i nema nikakvu ulogu u ljudskom tijelu i time je klasificiran kao otrovni metal, ali znatno manje od njegovih susjeda u periodnom sustavu (antimona, polonija i olova).