Bokelji

Bokelji su stanovnici područja Boke u Crnoj Gori.^[1] Od dolaska Slavena na Jadran i njihova pokrštavanja do izgradnje modernih nacionalnih identiteta u 19. stoljeća Bokelji su pripadnici hrvatskoga genusa, katoličke su vjere i hrvatskoga jezika, odnosno do 1918. godine Hrvati. To se, između ostaloga očituje stvaranjem strukovnih udruga poput Bokeljska mornarica iz 809. godine, čiji je statut napisan 1463. godine, i današnje baštinice Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809., koje su nesumnjivo hrvatske.^[2] Nakon 1918. i ulaska Boke u sastav Kraljevine Jugoslavije, jača proces odhrvaćivanja ovoga područja.^[3]^[4] Dalji procesi nastupaju priključenjem Boke Crnoj Gori 1945. godine, kad su ustanovljene savezne jedinice nove Jugoslavije (za vrijeme rata govorilo se o Crnoj Gori i Boki kotorskoj, odnosno o Crnogorcima i Bokeljima), te je popis iz 1948. godine karakteriziran velikim pritiskom na pučanstvo da se očituju kao Crnogorci.^[4] Bokeljski Hrvati su početkom 21. stoljeća manjina, popis iz 2011. godine navod za Kotor 1.553 Hrvata od ukupno 22.601 stanovnika, što je manje od 7 %.^[5]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Bokelji su u 18. stoljeću imali više od 300 brodova i bijahu rival Dubrovniku i Veneciji. Jedan od poznatijih Bokelja bio je Matej Zmajević ili Matija Zmajević (1680. – 1735.), admiral baltičke mornarice i brodograditelj koji je ruskom caru Petru I. Velikom izgradio flotu u Voronježu. Ovaj čovjek imao je velikih uspjeha u pomorskim bitkama protiv Šveđana, pa je iz toga razloga uz velike vojne počasti (odlikovan redom Aleksandar Nevski), sahranjen u katoličkoj crkvi u Moskvi. Petar I. Veliki čini još jednu čast, i šalje svoje mlađe časnike u Perast u Boku na studiranje pomorskih znanosti.

Od ostalih poznatih Bokelja, tu su još Tripun Kotoranin, kotorski zlatar, koji je radio 1476. na dvoru Ivana Groznog u Moskvi; Krsto Čorko, koji je u 2. polovici 17. stoljeća postao španjolski markiz i guverner Baleara, inače je bio pomorski kapetan; kapetan Petar Želalić (Zhelalich), koji je postao član reda Malteških vitezova, a sa svojim malenim šambekom (tipom broda berberskih gusara), kojim je 19. rujna 1760. potukao turski brod naoružan s 82 topa; Antun Luković, glavni inženjer na projektu gradnje Sueskog kanala (1859. – 1869.); Ivan Visin (1806. – 1868.), pomorski kapetan i istraživač koji je iz Antwerpena 1852. krenuo na put oko svijeta na brodu "Splendido".

Ime[uredi | uredi kôd]

Ime se izvodi od riječi Boka kotorska (u starijih hrv.autora zabilježena i kao: Buka od Kotora, gen. Buci), u doslovnom prijevodu, "Kotorsko ždrilo".

Kultura i povijest[uredi | uredi kôd]

Poslije nestanka Zapadnog Rimskog Carstva i dolaska Hrvata na ove prostore, područje oko grada Kotora pripada Bizantskom Carstvu. Sjeverni dio Boke do Perasta je dio malene kneževine Travunje i Konavala, a počesto dio Huma. Južno od Kotorske enklave počinje Duklja.
Kotor veći dio svoje povijesti dijeli sudbinu ostalih gradova Bizantske Dalmacije (Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar) koji su nastali u velikim tvrđavama ili na otočićima ispred kopna i kvarnerskih otoka (Cresa, Krka, Paga, Raba i Malog Lošinja), te skupa s njima dolazi pod upravu Kraljevine Hrvatske. Nakon hrvatsko-ugarske unije, neko vrijeme je pod Dukljom, a poslije i pod Srbijom za vrijeme Nemanjića.

Tokom 12. stoljeća se događa ekonomski razvitak. Kotor postaje pomorsko trgovačko središte, a crkva Svetog Tripuna podignuta je 1166. uz pomoć pomorskih trgovaca. Kotor postaje poznat po brodograđevnoj industriji.

Godine 1371. Kotor za vrijeme kralja Ljudevita Velikog koji tjera Veneciju s istočne obale Jadrana, Kotor se vraća Hrvatskoj. Nakon smrti Ljudevita Velikog, hrvatsko-ugarski vazal, ban Bosne Stjepan Tvrtko I. Kotromanić ovlada sjevernim dijelom Boke i utemeljuje se Herceg Novi, na zapadnoj strani zaljeva. Godine 1391. ovaj umire a Kotor postaje nezavisni grad-država, što traje sve do 1420.

Dolaskom Turaka, sjeverni dio Boke pripast će Turcima, pa se ona stavlja pod zaštitu Mlečića i ostaje pod istom do 1797. g. Kroz to vrijeme Bokelji postaju vješti pomorci brodograditelji, a razvija se i književnost. Mornarica Bokelja postaje među najjačima na Mediteranu.

Nakon prestanka mletačke vlasti Boka postaje dio Ilirskih provincija pa austrijske Dalmacije. Skupa s ostatkom Trojedine kraljevine 1918. ulazi u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, a kasnije i Kraljevinu Jugoslaviju.

Danas Hrvati Boke imaju u Crnoj Gori stranku Hrvatsku građansku inicijativu, a postoji i udruga Hrvatska Bratovština Bokeljska Mornarica 809, koja ima ispostave u Zagrebu i Dubrovniku, a zaštitnik joj je Sveti Tripun, koji se već 12 stoljeća slavi 3. veljače.

Poznate osobe[uredi | uredi kôd]

Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. – 1942.),
Dionisije Miković (1861. – 1942.)
Stjepan Mitrov Ljubiša (1824. – 1878.),
Visarion Ljubiša (1823. – 1884.)
Rade Andrović (17. stoljeće)
Bl. Ozana Kotorska (isto poznata kao Katarina Kosić, 1493. – 1565.),
Stevan Štiljanović (15. stoljeće-1543.),
Bl. Gracija iz Mula (1438. – 1508.)
Nikola Modruski
Josip Marinović
Luka Brajnović
Andrija Paltašić (~1450. – 1500.)

Literatura[uredi | uredi kôd]

Vanda Babić: "Don Srećko Vulović o starosjediocima Boke Kotorske", Zagreb, Diorama, 2001., ISBN 953-6573-11-3
Šime Đodan: "Crvena Hrvatska - Dubrovnik i Boka od Kotora", Zagreb, Meditor : Iros, 2003., ISBN 953-6300-33-8
Milenko M. Pasinović: "Hrvati u Crnoj Gori: s posebnim osvrtom na Boku Kotorsku u drugoj polovici XX. st.", Adamić, Rijeka/Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, Kotor, 2005., ISBN 953-219-201-8
Josip Pečarić: (razna djela)
(skupina autora): "Hrvati Boke Kotorske", Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, /Sveučilište u Zadru, Zadar, 2003., ISBN 953-98441-1-8

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Bokeljski Hrvati

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Borba za povratak Boke u hrvatsku svijest
Kraj preslavne tradicije
Bokeljska mornarica Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. travnja 2004. (Wayback Machine)

Izvori[uredi | uredi kôd]

↑ Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb, 2015., ISBN 978-953-0-40040-5, str. 100
↑ glas-koncila.hr, Početkom tridesetih godina XX. stoljeća postojala je inicijativa stvaranja saveza dalmatinskih historijsko-viteških udruženja, koju su trebale sačinjavati Viteško alkarsko društvo Sinj, Plemenito tijelo Bokeljske mornarice – Kotor, Kumpanjija iz Blata i Moreška iz Korčule. Isto tako od brojnih povijesnih dokaza o njezinu hrvatskom karakteru govori i činjenica da je potkraj devedesetih godina XIX. stoljeća u Kotoru djelovalo Hrvatsko radničko društvo »Napredak« (1897.), a po pravilu članovima su mogli biti radnici, obrtnici i trgovci nastanjeni u Kotoru i Boki hrvatske nacionalnosti. U statutu je postojala uredba da ako društvo prestane djelovati, njegova imovina prelazi na bratovštinu »Bokeljska mornarica«, što svjedoči i o hrvatskom karakteru bratovštine. Konačno je na blagdan sv. Vincence u Blatu 1996. potpisano bratimljenje Bokeljske mornarice, Viteškoga udruženja Sinj i Kumpanjije. Te hrvatske viteške postrojbe sudjelovale su i na prvom postrojavanju predsjedniku dr. Franji Tuđmanu tijekom polaganja vijenca na Oltaru domovine na Medvedgradu. Nikada se nitko od središnjice Bokeljske mornarice nije ogradio od toga čina, jasno priznajući da su hrvatska povijesna postrojba, mudro šuteći u tada olovnim vremenima za Hrvate Boke sredinom devedesetih., Tomislav Vuković, objavljeno 24. svibnja 2018., pristupljeno 2. kolovoza 2018.
↑ Opća i nacionalna enciklopedija, natuknica Boka kotorska, sv. 3., ISBN 953-7224-03-1, str. 94
↑ ^a ^b www.hic.hr Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. lipnja 2006. (Wayback Machine), Od većih i poznatijih gradova, pravoslavna većina 1910., a tako je bilo i prije, zabilježena je jedino u Risnu. Sva ostala gradska naselja: Kotor, Perast, Tivat, Dobrota, Prcanj, Herceg-Novi i Budva imali su katoličku, tj. hrvatsku, većinu pučanstva. Izrazito katolički predjeli bili su poluotok Vrmac u Boki kotorskoj te južni dio Spica, od Sutomora do granice prema Crnoj Gori. ... Kako je priključenje Boke Crnoj Gori uslijedilo tek 1945. godine, kad su ustanovljene savezne jedinice nove Jugoslavije (za vrijeme rata govorilo se o Crnoj Gori i Boki kotorskoj, odnosno o Crnogorcima i Bokeljima), to je popis iz 1948. godine karakteriziran velikim pritiskom na pučanstvo da se očituju kao Crnogorci. Medjutim, karakterističan podatak je onaj iz Graf. 3 kako je broj Srba i Hrvata u Crnoj Gori, te 1948. god. bio isti, dok u 1991. godini imamo skoro 9 puta vise Srba., pristupljeno 2. kolovoza 2018.
↑ monstat.org, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Crnoj Gori 2011. godine, Stanovništvo Crne Gore prema polu, tipu naselja, nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti, vjeroispovijesti i maternjem jeziku po opštinama u Crnoj Gori, Podgorica, 12. 07. 2011. godine, pristupljeno 2. kolovoza 2018.

[1] Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb, 2015., ISBN 978-953-0-40040-5, str. 100

[2] s-koncila.hr, Početkom tridesetih godina XX. stoljeća postojala je inicijativa stvaranja saveza dalmatinskih historijsko-viteških udruženja, koju su trebale sačinjavati Viteško alkarsko društvo Sinj, Plemenito tijelo Bokeljske mornarice – Kotor, Kumpanjija iz Blata i Moreška iz Korčule. Isto tako od brojnih povijesnih dokaza o njezinu hrvatskom karakteru govori i činjenica da je potkraj devedesetih godina XIX. stoljeća u Kotoru djelovalo Hrvatsko radničko društvo »Napredak« (1897.), a po pravilu članovima su mogli biti radnici, obrtnici i trgovci nastanjeni u Kotoru i Boki hrvatske nacionalnosti. U statutu je postojala uredba da ako društvo prestane djelovati, njegova imovina prelazi na bratovštinu »Bokeljska mornarica«, što svjedoči i o hrvatskom karakteru bratovštine. Konačno je na blagdan sv. Vincence u Blatu 1996. potpisano bratimljenje Bokeljske mornarice, Viteškoga udruženja Sinj i Kumpanjije. Te hrvatske viteške postrojbe sudjelovale su i na prvom postrojavanju predsjedniku dr. Franji Tuđmanu tijekom polaganja vijenca na Oltaru domovine na Medvedgradu. Nikada se nitko od središnjice Bokeljske mornarice nije ogradio od toga čina, jasno priznajući da su hrvatska povijesna postrojba, mudro šuteći u tada olovnim vremenima za Hrvate Boke sredinom devedesetih., Tomislav Vuković, objavljeno 24. svibnja 2018., pristupljeno 2. kolovoza 2018.

[3] Opća i nacionalna enciklopedija, natuknica Boka kotorska, sv. 3., ISBN 953-7224-03-1, str. 94

[hic-4] www.hic.hr Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. lipnja 2006. (Wayback Machine), Od većih i poznatijih gradova, pravoslavna većina 1910., a tako je bilo i prije, zabilježena je jedino u Risnu. Sva ostala gradska naselja: Kotor, Perast, Tivat, Dobrota, Prcanj, Herceg-Novi i Budva imali su katoličku, tj. hrvatsku, većinu pučanstva. Izrazito katolički predjeli bili su poluotok Vrmac u Boki kotorskoj te južni dio Spica, od Sutomora do granice prema Crnoj Gori. ... Kako je priključenje Boke Crnoj Gori uslijedilo tek 1945. godine, kad su ustanovljene savezne jedinice nove Jugoslavije (za vrijeme rata govorilo se o Crnoj Gori i Boki kotorskoj, odnosno o Crnogorcima i Bokeljima), to je popis iz 1948. godine karakteriziran velikim pritiskom na pučanstvo da se očituju kao Crnogorci. Medjutim, karakterističan podatak je onaj iz Graf. 3 kako je broj Srba i Hrvata u Crnoj Gori, te 1948. god. bio isti, dok u 1991. godini imamo skoro 9 puta vise Srba., pristupljeno 2. kolovoza 2018.

[5] stat.org, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Crnoj Gori 2011. godine, Stanovništvo Crne Gore prema polu, tipu naselja, nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti, vjeroispovijesti i maternjem jeziku po opštinama u Crnoj Gori, Podgorica, 12. 07. 2011. godine, pristupljeno 2. kolovoza 2018.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]