Bosanska Banovina

Ovaj članak je dio niza o povijesti Bosne i Hercegovine

Stari vijek

Bosna i Hercegovina pod Ilirima Bosna i Hercegovina pod Rimljanima Dolazak Slavena u BiH

Srednji vijek

BiH do 12. stoljeća BiH u srednjem vijeku Bosanska Banovina Bosansko Kraljevstvo

Novi vijek

BiH u Osmanskom Carstvu Bosanski sandžak Bosanski pašaluk BiH pod Austro-Ugarskom

BiH (1918.-1992.)

Država SHS BiH u prvoj Jugoslaviji BiH u Drugom svjetskom ratu BiH u drugoj Jugoslaviji

Suvremena BiH

Povijest neovisne BiH Rat u Bosni i Hercegovini Daytonski sporazum BiH nakon 1995.

Bosanska banovina je srednjovjekovna bosanska država u doba kad su takozvani banovi vladali nad tim područjem. Tek u 14. stoljeću Bosna je postala kraljevstvom, a u 19. stoljeću, nakon osmanske vlasti, to je područje došlo pod upravu Austro-Ugarske.

Seoba Slavena

Naseljavanje naroda pod napadom Huna i Avara

Slaveni su se pokrenuli u veliku seobu kada su ih napali azijsko-stepski narodi, točnije Huni i Avari. No, nisu se samo Slaveni selili, već i Goti, Angli, Sasi i Germani. Slaveni su se selili na tri strane: istok, sjever i jug. Huni su svoju moć davno izgubili zbog Istočnog Rimskog Carstva. Avari su sve Slavene doveli pod svoju vlast, pa su Slaveni i Avari zajedno napali Bizant, koje je prije bilo veoma cijenjeno. Kada su došli do zidina Carigrada, pa čak kada su im pomogli Perzijanci, oni su Avare pobijedili i od tada, točnije poslije 626. godine, gasi se moć Avara. Na taj način slavenska plemena su se oslobodila. Poslije mnogih pustošenja, car Heraklije je dozvolio Slavenima da nasele ovaj prostor. Započelo je naseljavanje Slavena južno od Dunava i Save gdje su se trajno naselili. Na Balkanski poluotok stigli su i moćni Bugari. To je bio istočnjački narod koji se utopio u slavenskoj masi. Od Slavena su preuzeli jezik, običaje i rituale. Car Simeon je u X stoljeću stvorio Bugarstvo carstvo, no zbog napada Bizantskog Carstva nije se moglo dugo držati.

Stvorene države pod seobom Slavena

Nakon mnogih naseljavanja, Slaveni su se naselili na ove prostore i stvorile mnoge države. Slaveni koji su naselili istočni dio Balkanskog poluotoka stvorili su državu Ras. Ta država se nalazila na području današnjeg Novog Pazara. Raška se širila, a jugoistočni dio Balkanskog poluotoka bio je naseljen Dukljanima (još znani i kao "Crveni Hrvati", koji su stvorili državu pod imenom Duklja ili Zeta. Ostatak do granice Svetog Rimskog carstva njemačkog naroda su naselili Hrvati. Jugoistočni dijelovi ovog dijela bili su rijetko naseljeni (Srednjovjekovna Bosna je bila najmanje naseljena), i općenito prvi centri hrvatske države su se osnovali u blizini obale i većih romanskih (dalmatinskih) gradova. U kasnijem srednjem vijeku intenzivan je i razvoj gradova u Panonskoj Hrvatskoj/Slavoniji.

Teritorijalnopolitički razvoj srednjovjekovne Bosne

Srednjovjekovna Hrvatska (ružičasta) i Bosna u X stoljeću (narančasta)

Rana srednjovjekovna Bosni je većim djelom bila hrvatska banovina. Međutim ista je obuhvaćala samo malen dio na istoku današnje BiH (oko 10%). Kao brdsko-planinsko područje sa gorštačkim pučanstvom, nije bila interesantna putopiscima, pa se o njoj nije mnogo sačuvalo u ranom srednjovjekovlju. No, o Hrvatskoj, Raškoj i Zeti (Duklja) se mnogo sačuvalo. Hrvatska se na primorju dodirivala sa razvijenim romanskim gradovima (Trogir, Split), te i sa susjednom Italijom, od koje je primila neke običaje. Na sjeveru je bila Franačka država, koja je u Hrvatskoj donijela katoličku religiju. Srbija je bila neposredni susjed Bizantskog i Bugarskog carstva. Sa tim carstvima je mnogo surađivala, no i ratovala je s ovim zemljama. Zbog toga su Hrvatska i Raška ostavile vidan trag u povijesti, nego što je to bio slučaj sa srednjovjekovnom Bosnom. Zabačena u brdima i planinama, nije zadovoljavala interese bilo kojih naroda i država u ranijem dobu.

Prve vijesti o Bosni

Prve vijesti o Bosni javljaju se u X stoljeću, u djelu velikog bizantskog pisca a i nekada cara, Konstantina Porfirogeneta. On je nazvao srednjovjekovnu Bosnu pod imenom Bosona i pominje neke gradove kao npr. Desnik i Katera. U njegovim djelima piše da je Bosna većinom pod vlašću Raške, pa ju je prikazivao u svojim granicama. Mnogo više podataka donosi drugi bizantski pisac pod imenom Cinam (Kinnamus) iz XII stoljeća. On je u svojim dokumentima pisao kako je Bosna jedna samostalna monarhijska zemlja s posebnim vladarima da s Raškom graniči na Drini, s Hrvatskom na Savi itd. Iz XII stoljeća je dokumente o Bosni pisao pop Dukljanin iz Duklje, koji je u svom ljetopisu i napisao mnoge stvari o Bosni. No teško je reći šta je istinito, a šta maštovitost Popa Dukljanina. On navodi kako su Dubrovnik osnovali bosanski vladari, što je naravno legenda.

Bosna kao banovina

Prvi banovi

Iako nema podataka kada je nastala bosanska banovina, može se potvrditi da je nastala, manje-više nego kada su nastale i ostale sklavinije na Balkanu, poglavito; Raška i Hrvatska. Na to upućuje jedan dokument hrvatskog kralja Petra Krešimira IV iz 868. godine prilikom širenja Hrvatkse kraljevine. On spominje vladara Bosne pod imenom ban bosanski, po čemu se zaključuje da je područje Bosna organizirano i prije IX stoljeća i da je na tom području bilo lokalnih vladara. Prvi pod imenom poznati vladar na području srednjovjekovne Bosne bio je ban Stjepan u XI stoljeću. Od XII stoljeća pišu se imena banova. Ta lista banova počinje sa banom Borićem, a završava kraljem Stjepanom Tomaševićem, koji je bio na čelu srednjovjekovne Bosne u XV stoljeću. U Bosni se od ranog srednjeg vijeka koristi titula bana za vladara Bosne, a od XIV stoljeća titula kralja. Prvi kralj je bio Stjepan Tvrtko I Kotromanić (poznatiji kao Tvrtko I) i od početka njegove vladavine, Bosna postaje kraljevinom. Na bosansko prijestolje su se smjenjivali kraljevi, a najduža dinastija kraljeva je bila dinastija Kotromanića. Oni su bili na prijestolju bosanske države čitavih 600 godina. Valja ponovno napomenuti da je se područje srednjovjekovne banovine odnosi na maleno područje na istoku današnje BiH (max 10% današnjeg teritorija).

Teritorijalno širenje

U odnosu na prvobitnu malu banovinu, bosna se danas dosta proširila na sve strane. Jezgro ove države bilo je u sredini, između planine Romanije, Ivan planine, od izvora rijeke Bosne do Vranduka. Taj dio Bosne se zove Prava Bosna ili Kraljeva zemlja. Bosna u doba Kulina bana se znatno proširila; sve do Usore i Spreče sve do Drine na istoku i na sjeveru do Save. Ban Stjepan Kotromanić je Bosni prisjedinio Hum (današnja Hercegovina). U doba vladavine kralja Tvrtka I, Bosna se proširila više nego bilo kada. Proširila se preko Livanjskog i Glamočkog polja, u današnjoj Srbiji do Sjenice i u Crnoj Gori do Nikšića.

Kulin Ban

Kulin Ban je bio jedan od najznačajnijih banova Bosne. Vladao je od 1172. do 1180. godine. Dva mjeseca poslije, vraćen je na vlast i bio je na čelu Bosne do 1204. godine. Njegova povelja, zvana Povelja Kulina Bana svjedoči kako je Bosna bila srednjovjekovna banovina. Napisao ju je 29. kolovoza 1189. godine, knezu Krvašu, tadašnjeg Dubrovačkog kneza. Napisao ju je na bosančici (bosanskoj ćirilici). Ovu povelju je Kulin Ban napisao kako bi svjedočio prijateljstvu svoje banovine i grada Dubrovnika, a i međusobnoj trgovini među njima. Danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Petrogradu u Rusiji. Ova povelja je jedna od najznačajnijih za povijesti Bosne. Do danas je ostala uzrečica koja govori o blagostanju Bosne u doba Kulina bana: "Za Kulina bana i dobrijeh dana". Nakon njegove vlasti, točnije 1204. godine, Bizantsko carstvo se pod napadom Križara pretvorilo u Latinsko carstvo.

Kralj Tvrtko I

Tvrtko I. je najviše proširio granice banovine Bosne; Od Save sve do današnjeg grada Trebinja, preko Nikišića u Srbiji i preko rijeka Pive i Tare u Crnoj Gori. Međutim većina tih osvajanja je bila ipak samo privremena. Kupovao je nakit koji je bio vrijedan i do 16.000 dukata, što govori o bosanskim vrijednostima. (Više o kralju Tvrtku možete saznati na ovoj unutarnjoj poveznici: Tvrtko I. Kotromanić)

Religija u srednjovjekovnoj Bosni

Religija u srednjovjekovnoj Bosni bila je katolička sa pojavom hereze. Hereza nije je ni priznavala ni istočna pravoslavna, niti zapadna katolička, jer je imala drugačije običaje. U bosanskoj herezi, nije bilo crkvi niti drugih vjerskih objekata. Bosanski heretici nisu priznavali križ. Na čelu heretičkih učenjaka bio je djed (did),a veći učenjaci su se zvali gosti. Običaj je bio da se mole na dan 5 puta, i da padaju na tle (izražavajući tako zahvalnost Bogu). O čistoći se mnogo računa vodilo, jer u herezi je bilo blagostanje za onog koji se držao čistim. Ovi vjernici su nazivani babuni, patareni, krstjani ili jednostavno heretici. Sveta knjiga bosanskih heretika je Hrvojev Misal, koju je donijeta sa zapada, iz dalmatinskih luka. Heretici su često puta bili spaljeni, obješeni na križ itd. Križari su često u svojim zemljama ubijali heretike, tvrdeći da heretička vjera dovodi samo u pakao. Kulin ban, tadašnji ban Bosne, znao je kakva teškoća dolazi na njih. U srednjovjekovnoj Bosni su se razlikovala tri tipa stećaka; za katoličke vjernike (ti stećci su bili okrenuti prema zapadu), pravoslavce (koji su bili okrenuti prema istoku) i heretike (često su bili na njima nacrtane ruke dolje, a natpis gore). Srednjovjekovna hereza religija je konačno nestala tek 1463. godine, pod napadom Osmanlija, koji su donijeli islam. Tada su heretici ili ubijeni ili su priseljeni preobratiti se na neku od vjera "knjige".

Društveni odnosi

Društveni odnosi u srednjovjekovnoj Bosni su bili mnogo drugačiji od drugih monarhija u srednjovjekovlju. Evo nekoliko primjera društvenih odnosa u Bosni:

• Izgubljena baština ( tj. feud) je pripadao banu, a on bi mogao taj feud pokloniti nekome drugom
• Dinastije kraljeva su se dugo zadržavale (kao na primjer, dinastija Kotromanića se smjenjivala na Bosanskom prijestolju oko 600 godina)
• Vlastele su određivale nasljednika prijestolja Bosne (često su to bili Kotromanići)
• Ako bi vlastele bile protiv odluke kralja ili bana, vlastele su imali pravo izbaciti tadašnjeg bana ili kralja sa prijestolja.
• Kazna nekog djela je stizala samo počinioca, što znači, da "pomoćnici" tog dijela nije stizala kazna

Važnija pitanja o budućnosti za feudalnu Bosnu su se rješavala u dvoru "Stanak". Tu su se okupljali velmože i ban. Taj dvor se nalazi u Milima (to je današnje selo Arnautović, kod Visokog). Tu su se birali kraljevi, određivali strateški planovi za rat, da li će biti rat ili mir.

Bosna u doba Tvrtka I (najvećeg srednjovjekovnog dosega) dijelila se na 8 dijelova:

• Prava Bosna- koja se nalazila oko Bobovca
• Hum- Hercegovina
• Soli- područje oko današnje Tuzle
• Primorje- obala od Dubrovnika do Boke Kotorske
• Usora -u dolini rijeke Usore i rijeke Ukrine
• Podrinje- gornji tok rijeke Drine
• Donji krajevi- oblast između rijeke Vrbasa i rijeke Une
• Završje- Livanjsko, Glamočko i Duvanjskog polja

Svaka ova oblast je imala jednog velmožu, dok su se u pravoj Bosni smjenjivali kraljevi, koji su i dalje imali svu vlast nad Bosnom. U slučaju napada, vojske svih oblasti bi se ujedinile.

Gospodarstvo

Gospodarstvo u srednjovjekovnoj Bosni je bila veoma značajna za njeno dalje razvijanje. Bosna je bila u susjednim zemljama poznata po rudnim bogatstvima. Rudarstvo je bilo najvažnija grana gospodarstva. Najveći rudnici su bili oko Fojnice, Kreševa i u Srebrenici. U ovim dijelovima se masovno prerađivalo srebro (po čemu je Srebrenica i dobila ime). Zlato i bakar su se također kopali, no u manjim mjerama i oko Livanjskog polja. Bosna je mnogo sarađivala sa Dubrovnikom i manje s Venecijom. Bosna je bila i poznati stočarski kraj, pa su se prodavale razne vrste stočnih i pernatih životinja. Kasnije se i izvozila koža, med i vosak. Današnja Hercegovina (Hum) je u srednjem razdoblju bila prekrivena gustim šumama i proizvodila znatne količine žitarica. U gradskim dijelovima te srednjovijekovne države je procvalo zanatstvo i trgovina. U zanatstvu i trgovini su se isticali mnogi gradovi kao Kreševo, Visoko, Olovo, Srebrenica itd. Bosna je sa Dubrovnikom imala najjače trgovačke veze. Uporaba novca je postojala. Novac se kovao od zlata i srebra, sa slikom vladara i ljiljanom sa druge strane. Novac je bio na rubu ispisan sa imenom tadašnjeg vladara.

Kultura u srednjovjekovnoj Bosni

Pismo

Divkovićev Misal

Kultura u srednjovjekovnoj Bosni je bila raznolika, zbog uticaja mnogih todanašnjih monarhija. Tako je srednjovjekovna Bosna razvila svoju opću kulturu, koja je bila za ostale civilizacije u tom vremenu primitivna ili pogrešna. u srednjovjekovnoj Bosni su se koristila 3 pisma:

• Glagoljica (koja se koristila samo u pisanju dokumenata posvećene drugim monarhijama u blizini).
• Bosančica (bosanska ćirilica), koristila se samo u srednjovjekovnoj Bosni, na stećcima i u pisanju knjiga; Bosančica se zvala i Begovsko pismo
• Latinično pismo (koje se koristilo u prilikama pisanju monarhima drugih država koje nisu bile u granicama sa srednjovjekovnom Bosnom.)

Mnoge knjige su napisane na ovim pismima, a slova su bila mnogo ukrašena iluminacijama. Najpoznatija ukrašena knjiga na ćirilici je Miroslavljevo Evanđelje, napisano u XII stoljeću, koje je bilo posvećeno Humskom kralju Miroslavu I dok je Hum bilo zasebno kraljevstvo. Najpoznatija knjiga na glagoljici je Hrvojev Misal, sveta knjiga bosanskih heretika, te i u knjige napisane glagoljicom ubrajamo Hvalov zbornik, napisan 1404. godine. Na bosančici nije mnogo pisano, no ipak najpoznatiji dokument na bosančici je Povelja Kulina Bana.

Školstvo

Razvoj trgovine, gospodarstva i umjetnosti je dovelo i do razvijanja školstva u srednjovjekovnoj Bosni. Pronađeni dokumenti u Italiji koji su napisani u XIV stoljeću govore kako je u srednjovjekovnoj Bosni bilo i sveučilišta u rangu današnjih univerziteta. Na tim sveučilištima se proučavale katoličke, pravoslavne i heretičke vrste religija. Naravno, proučavale su se i ostale prirodne i društvene znanosti; matematika, povijest, pa čak i zemljopis.

Društvena kultura

Banovi su boravili u utvrđenim dvorcima; najpoznatiji je utvrđeni dvorac u Bobovcu (današnja okolina Sarajeva). Herceg Stjepan Vukčić (po kojem je buduća Hercegovina dobila ime), u svom dvoru u Blagaju je imao orgulje od srebra, zlatne grebene za gargašanje vune itd. U dvoru europskih princeza bila je oprema koja se sastojala od svilene posteljine, jedećeg pribora ukrašen biserima i draguljima.

Umjetnost

Zgoršćanski stećak, jedan od najljepših u Bosni i Hercegovini

Umjetnost se u srednjovjekovnoj Bosni nije najbolje razvijala, no tragovi umjetnosti su vidljivi na stećcima. Iluminacije su na stećcima najviše vidljivi, slova su bila veoma ukrašena, a slike su bile okružene nešto sličnim crtežima kao psihodelije. Nadgrobni spomenici su bili različitih oblika i formi; kao prvo, mogli su biti u obliku sarkofaga, ili jednostavna ploča. Svaki stećak se razlikovao od drugog, a i razlikovali su se po religijama (bogumilski stećci su bili potpuno drugačiji od pravoslavnih i katoličkih). Tekstovi su često bile poslovice, no ima i vulgarnih, te i humorističnih. Umjetnički ukrasi su bili najvažniji. Najčešće su bile nacrtane ruke podignute gore (kao znak u vjerovanja Boga) ptice (znak slobode) i tako dalje. Najljepši stećak je pronađen u Zgoršći kod Kaknja. Danas se drži u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Bosna u doba XV stoljeća i gubitak državne samostalnosti

Srednjovjekovna Bosna je imala najteže godine u XV stoljeću. Ugarska je bila jedna od najjačih zemalja, i bila je veoma zainteresirana za Bosnu. Krajem XIV stoljeća, dolaze Osmanlije na ovaj prostor, no u Boju na Kosovu Osmanlije su doživili velike gubitke od Vlatka Vukovića, koji je bio u to vrijeme car Raške. Od tada srednjovjekovno bosnsko kraljevstvo se malo oporavljala od ratova. Po izboru velmoža, na bosansko prijestolje je stigao kralj Stjepan Ostoja (1398-1404). Također, kao i kralj Hrvoje Kotromanić, on je bio pristalica ugarskog kralja Ladislava Napuljskog. Poslije njegove vladavine, dolazi Tvrtko II Kotromanić. Uz pomoć Ugarske, prijestolje se vratilo u Bobovcu. No, kad se prijestolnica vratila u Bobovcu, automatski se i vratio kralj Stjepana Ostoja. Tako su nad srednjovjekovnom Bosnom vladala 2 kralja. Dva kralja su vladala nad Bosnom sve do 1421. godine, kada umire Stjepan Ostojić, sin ranije umrlog kralja Ostoje. U narednom periodu vladao je kralj Tvrtko II (1421-1443). Odbranivši se od ugarskih napada, vremenom kraljeva vlast se ojačala. U srednjovjekovnoj Bosni su došli novi zakoni, koji govore da kralj ima ekonomske vlasti nad državom. Ipak, sve se više osjećao pritisak osmanske vojske na granicama bosanske države. To je natjeralo bosanskog kralja da sve više traži prijestolnicu u Ugarskoj. Razlog za ovakvu politiku je bio u prisustvu osmanske vojske u istočnoj Bosni od 1435. godine te obaveze države da Osmanskom Carstvu plaća godišnji danak u iznosu od 25,000 dukata. U to vrijeme Osmanlije osvajaju Vrhbosnu i Hodidjed, te se Sultan Murat II. već smatra gospodarom Bosne.

Potpuni pad srednjovjekovne Bosanske države

Osmansko carstvo u drugoj polovini XV stoljeća (ljubičasti dio)

Sultan Mehmed II. Osvajač (Mehmed II El Fatih) je u svibnju 1463. godine krenuo sa ogromnom vojskom na Balkanski poluotok sa naređenjem da osvoje sve zemlje i da čine najveću imperiju svijeta. Kako je malo prije toga obnovljen ugovor o trgovini sa Osmanlijskim carstvom i kraljem Stjepanom Tomaševićem, nije ni on niti itko drugi u Bosni očekivao napad. Zemlja je bila nespremna, a Osmanlije su je jednostavno osvojili. Nakon zauzeća grada Bobovca redom su padali ostali gradovi.

Prodor Turaka je kralja Tomaševića zatekao u Jajcu. Kako uza se nije imao vojsku, pokušao se spasiti bijegom ali je bio uhvaćen u Ključu i po naređenju sultana sasječen. To je bio konačan kraj Bosanskog kraljevstva i nestanak srednjovjekovne bosanske države. Ipak se Hercegovina držala do 1485, a onda se sama predala Osmanskom carstvu.

Zauzeće Bosne od strane Turaka ostavilo je dubok trag u predanju bosanskih naroda, te se i danas prepričava kako je sultanu bez borbe predao prijestolnicu Bosne, to jest Bobovac vojvoda Radak, kako je pred njega izašao franjevački starješina fra Anđel Zvjezdović i izmolio opstanak kršćana u Bosni. Zbog načina i brzine s kojom su Turci osvojili Bosnu, do danas je ostala uzrečica "Bosna šapatom pade", što govori kako je pala bez borbe. Iako su tu i tamo vođene bitke, to nije bilo u onoj mjeri kako je trebalo i kako je Bosna mogla učiniti. Tako je Turska uspostavila vlast koja je trajala čitavih 415 godina, sve do 29. listopada 1923. godine, kada se Osmansko carstvo raspada, a Bosna pripadala Austro-Ugarskom carstvu.