Bosanski franjevci

Izvor: Wikipedija

"Bosna Srebrena" preusmjerava ovamo. Za časopis, vidi Bosna Srebrena (časopis).

Ostavština Bosne Srebrene. S lijeva na desno, od vrha do dna: Franjevačka provincija Bosna Srebrena 1679.; Ivan Bandulavić: Pisctole i evangelya, 1613., hrvatski jezik štokavskoga narječja, ikavsko-ijekavskoga dijalekta; fra Bernardin Splićanin: Pistule i Evanyelya (Lekcionar), 1495., najstarija datirana tiskana latinična knjiga na hrvatskom jeziku, oblika splitske čakavštine; Ljetopis fojničkoga samostana, fra Nikola Lašvanin, bosančica, prva polovica 18. st.; Filip Lastrić: Epitome vestatum bosnensis provinciae, 1776., početak historiografije u Bosni i Hercegovini.

Bosanski franjevci su pripadnici franjevačke provincije Bosna Srebrena koja je ostvarila izuzetno značajan utjecaj u održanju postojanja hrvatskoga puka u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Slavoniji od 15. do 19. stoljeća.

[uredi] Povijest

Franjevci su u Bosnu došli potkraj 13. stoljeća (1291.) i nedugo potom u Srebrenici izgradili svoj prvi samostan po kojemu je kasnija redodržava nazvana Bosna Srebrenika ili Bosna Srebrena (lat. Bosna Argentina). U početku su pripadnici franjevačkoga reda bili uglavnom stranci (Nijemci, Mađari, Talijani), no, ubrzo je, među inim i zbog zahtjeva bosanske vlastele, prevladao domaći kler. Tako je npr. ban Stjepan Kotromanić tražio da duhovnici budu vični domaćem jeziku: u pismu datiranom 1347. traži i dobiva mnoga prava za franjevce u Bosni, pa tako i to da mogu sebi uzimali pomoćnike, ali samo in fidei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros - "iskusne u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika" (Radoslav Katičić: «Slověnski» i «Hrvatski» kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti, časopis Jezik, god. 36., br. 4, travanj 1989., Zagreb).

Ta je redodržava, nakon osmanskih osvajanja, neko vrijeme zauzimala prostor znatno veći od Bosne i Hercegovine: od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku te dio današnje Bugarske. U njenim su granicama bili, npr. Šibenik, Skradin, Knin, Sinj, Vrlika, Makarska, Zaostrog, Imotski, Rama, Fojnica, Olovo, Srebrenica, Kreševo, Mostar, Tuzla, Modriča, Požega, Đakovo, Udbina, Gračac, Kostajnica, Našice, Vinkovci, Osijek, Pečuh, Budim. Na tome su području franjevci dugo bili jedini dušobrižnici i pučki prosvjetitelji. U početku pretežito za potrebe pastoralizacije, a dijelom i za školovanje vlastitoga podmlatka, bosanski franjevci su od početka 17. st. razvili iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskom (bosančicom i latinicom) i latinskom jeziku.

"Kako je djelovanje bosanskih franjevaca obuhvatilo za duže vrijeme Slavoniju i Dalmaciju, nije bez značenja da su se u okviru jedne franjevačke provincije okupili gotovo svi štokavski Hrvati, što će odigrati izvjesnu ulogu i u formiranju standardnoga jezika kod Hrvata.", ustvrdila je poznata paleografkinja i filologinja Herta Kuna. Tijekom povijesti mijenjajući granice (posebno u drugoj polovici 18. stoljeća, nakon oslobođenja Slavonije i Dalmacije), Bosna Srebrena je u najvažnijem razdoblju svoga postojanja (koje se proteže preko 300 godina) obuhvatila pod svojom jurisdikcijom najveći broj Hrvata štokavskoga (dijelom i čakavskoga) narječja i vitalnom spisateljskom, prosvjetnom i općedruštvenom djelatnošću znatno doprinijela očuvanju i homogenizaciji hrvatskoga naroda.

Veliki je dio franjevačkih samostana u Fojnici, Kreševu, Olovu, Širokom Brijegu, Rami, Visokom i Sutjesci posjedovao djela pisaca iz mnogih krajeva Hrvatske (Slavonije, Pokuplja, Like, Dubrovnika, Međimurja, Dalmacije) kao spise kojima su se franjevci Bosne Argentine služili u dnevnoj vjerskoj uporabi i kao nacionalnu lektiru iz koje su crpili motive za vlastito stvaralaštvo. Divkovićeva su djela glagoljaški pisci iz Hrvatske kupovali i prepisivali na glagoljično pismo još za Divkovićeva života (npr. trećoredac Antun Depope s otoka Krka je transliterirao još 1625. i 1630. Divkovićev mali ”Nauk krstjanski“, također, i dandanas se čuvaju primjerci Divkovićevih djela u mnogim samostanskim knjižnicama u Makarskoj, Dubrovniku, Zagrebu, Splitu itd.), te da su nacionalno-jezična strujanja među Hrvatima bila trajna i plodonosna (tako je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih nabožnih pisaca, bosanski franjevac Ivan Bandulavić, podrijetlom iz Uskoplja u središnjoj Bosni, objavio svoje “Pisctole i evangelya“ u Mletcima 1613. godine na miješanom štokavskom ikavsko-ijekavskom dijalektu (u razdoblju od dva i pol stoljeća, 1613. - 1857., izašlo je 16 izdanja). To je djelo (kompendij liturgijske književnosti što u prijevodu na hrvatski narodni jezik sadrži misna čitanja, ulomke evanđeljskih i neevanđeljskih tekstova), poglavito rabljeno u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i Slavoniji, u stvari preradba vjerojatno najstarije hrvatske knjige tiskane na latinici (iako se dubrovački Hrvatski molitvenik pohranjen u Vatikanskoj knjižnici, bez nadnevka, no pretpostavljeno datiran koncem 15. stoljeća, natječe za taj primat) , lekcionara Bernardina Splićanina, jezičnoga oblika splitske čakavštine i tiskanoga goticom 1495. Bandulavićevo je djelo četvrta preradba Bernardinova “Lekcionara“, rađena po uzoru na prethodne dvije: Benedeta Zborovčića (Venecija 1543.) i Marka Andriolića (Venecija 1568.), obojice Trogirana. štoviše, u samome su Bandulavićevom radu nazočni brojni čakavizmu (najviše u početnome dijelu, dok je većina knjige pisana jedrim štokavskim narječjem), kao znak preradbe čakavskoga izvornika.

[uredi] Obrazovne ustanove danas

Franjevačka provincija Bosna Srebrena danas ima tri vlastite odgojno-obrazovne ustanove: Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, Franjevački novicijat na Gorici kod Livna i visokoškolsku ustanovu u Sarajevu, Franjevačku teologiju.