Bosna i Hercegovina do 12. stoljeća
Ovaj članak je dio niza o |
| Stari vijek |
|
|
| Srednji vijek |
|
|
| Novi vijek |
|
|
| BiH (1918.-1992.) |
|
|
| Suvremena BiH |
|
|
Od 6. stoljeća počinje dolazak i naseljavanje Slavena na području dadašnje Bosne i Hercegovine. U to doba, Slaveni su asimilirali tamošnje Kelte, Ilire i Rimljane te su primili kršćanstvo, a razvivši vlastite kulturne i umjetničke oblike, oblikovali su političke institucije i na kraju vlastitu državu koja će trajati do 15. stoljeća. Zbog djelomične izoliranosti regije od glavnih kulturnih i političkih strujanja svoga doba, ostavljen je relativno mali broj kulturnih, vjerskih i sekularnih spomenika osim stećaka. Prvi stećci u Bosni datiraju iz 1080., a najpoznatniji i najstariji očuvani je onaj iz 1094. godine. Prvi put se ime Bosna spominje u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu "O upravljanju carstvom". Od toga vremena Bosna se razvila od male "zemljice", koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske. Stanovništvo Bosne je bilo slavensko, a Bosna je pripadala zapadnom civilizacijskom krugu zbog ispovjedanja katoličke vjere te razvitka umjetnosti u zapadnom stilu (romanika). Prostor koji su Slaveni naselili pripadao je najprije Bizantu, ali s vremenom je većina sadašnje Bosne i Hercegovine potpala hrvatskoj državi u vrijeme hrvatskih narodnih vladara Trpimirovića (9. - 11. stoljeće) s kraćim periodima srpske vladavine (npr. za vladanja velikog župana Časlava), a kasnije je bila u sklopu hrvatsko-ugarskog kraljevstva pod ugarskim vladarima (Arpadovići) s periodima bizanske vlasti. Jedan od simbola političkih veza Hrvatske i Bosne je i titula "ban", koju su bosanski vladari nosili od najranijih vremena, a ona je isključivo hrvatska politička titula.
Sadržaj |
[uredi] Dolazak Slavena i prilike na tlu Bosne i Hercegovine
Mada su tokom 5. i 6. stoljeća kroz Bosnu i Hercegovinu prosle nebrojeni narodi koji su iza sebe ostavljale pustoš, katastrofa je uslijedila krajem 6. i početkom 7. stoljeća, kada su se pojavili Avari i Slaveni. Godine 602. presli su Savu i upali na teritoriju Bosne i Hercegovine. Do dvadesetih godina sedmog stoljeća Slaveni su se bili naselili u današnjoj Bugarskoj i Srbiji, a vjerojatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina na početku 7. stoljeća, stupila na scenu još dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi. Sudeći po zapisima bizantskog povjesničara i cara Konstantina Porfirogeneta (koji je pisao 300 godina kasnije, ali se služio carskim arhivima), Hrvate je na Balkan pozvao tadašnji bizantski car Heraklije da istjeraju napasne Avare. Srbi, prema Konstantinu, nisu bili angažirani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani s Hrvatima i došli su na Balkan u isto doba. Bizantsko carstvo, kojemu je pripadalo područje današnje Bosne i Hercegovine, bilo je u to doba oslabljeno velikim i teškim ratovima u 6. stoljeću, te zauzet borbom protiv Perzijanaca na istoku u 6. i 7. stoljeću pa nije imalo snage obraniti ta područja i druge susjedne pokrajine. Većina znanstvenika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajućom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike. Negdje na početku sedmog stoljeća oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Europi: "Bijelu Hrvatsku", koja je obuhvaćala dio današnje južne Poljske, i "Bijelu Srbiju", u današnjoj Českoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana. U vrijeme kad su oni došli na Balkan ondje je već postojalo brojno slavensko pučanstvo i brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke pučanstva čiji su preci bili većinom Iliri, Kelti i Rimljani, a zatim pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva pa i Goti, Alani, Huni i Avari. Srbi su se naselili na području koje odgovara današnjoj jugozapadnoj Srbiji (teritoriju kasnije poznat pod imenom Raška), Soli (oko Tuzle) te Bosnu (gornji tok rijeke Bosne), a s vremenom su proširili svoju vlast na teritorij Duklje (današnja Crna Gora) i Huma (Zahumlja odnosno današnja Hercegovina). Hrvati su se naselili otprilike na području koje odgovara današnjoj Hrvatskoj, u koju je bio uključen i veći dio današnje Bosne, osim istočnog pojasa doline rijeke Drine. Lokalno je slavensko pučanstvo bilo organizirano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica počinjala je od porodice, porodice su bile udružene u rodove, a rodovi u plemena. Teritorij jednog plemena zvanom župa vladao je teritorijalni poglavar zvani župan. Vjerovali su u tradicionalne slavenske bogove. Bizantsko Carstvo nije ondje izravno vladalo, ali je uspijevalo prisiliti pučanstvo da od vremena do vremena prizna njegovu vrhovnu vlast.
[uredi] Krajevi Bosne i Hercegovine do 12. stoljeća
Prava povijesna Bosna razvila se na području gornjeg toka rijeke Bosne. Od susjednih je područja bila odijeljena razvodnim planinama prema rijekama Vrbasu, Neretvi i Drini. Do 10. stoljeća povijest prave Bosne je nejasna. Bosna leži na razmeđi Hrvatske i Srbije, a povijesni izvori o njoj ne govore ništa. Sigurno je da prije 950. godine nije bila u vlasti srpskih velikih župana. A da li je prava Bosna bila tada samostalna ili dio jake hrvatske države, koja kraljevinom postaje 300 godina prije Srbije, o tom nemamo izravnih povijesnih vijesti. Vladar Bosne najprije ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se banom. Po Dukljaninu bosanski ban je jedan od prvih velmoža hrvatske države. Banska je čast bila poznata samo Hrvatima tako da indirektno možemo zaključiti da je Bosna bila u sklopu hrvatske države. Usora i Soli prostirale su se najvećim dijelom onim krajem, koji je nekad spadao rimskoj provinciji Panoniji. Podrinje je bilo područje s desne strane Drine, a u Raškoj je sezalo do iza Plevlje i Mileševa. Današnjom Hercegovinom prostirale su se do 11. stoljeća samostalna područja i to Neretljanska izmedu rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve do Dubrovnika i Travunija od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u Trebinju. Područje Duklje danas čini Crna Gora. Pop Dukljanin navodi da su sva četiri navedena područja hrvatska i činili su zajedno državu Crvena Hrvatska (Croatia Rubea). Crvenoj Hrvatskoj su pripadali gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj i čitav teritorij današnje Hercegovine. Zapadno i sjeverozapadno od prave Bosne bili su krajevi koji su pripadali Hrvatskoj državi. Porfirogenet spominje, medu 12 župa Bijele Hrvatske, Hlivno (današnje Livanjsko polje), Pset (oko Bos. Krupe i Bos. Petrovca) i Plivu (oko Jajca i rijeke Plive). Pliva, Luka (Dnoluka) i Uskoplje (današnje Skoplje na gornjem Vrbasu) pripojeni su Bosni već prije bana Kulina.
[uredi] 8. stoljeće
Potkraj osmog i na početku devetog stoljeća sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikoga. Ti su teritoriji ostali pod franačkom vlašću sve do sedamdesetih godina devetog stoljeća. Vjerojatno se baš u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj počeo mijenjati po uzoru na zapadnoeuropski feudalizam. Usora i Soli pripadaju državi Braslava i Ljudevita Posavskog, slavenskih ili posavsko-hrvatskih knezova one oblasti, koja se prostirala Panonijom. Srbi su bili uspostavili vlast nad dijelovima teritorija u današnjoj Hercegovini i Crnoj Gori, a istočna skupina srpskih župa u danasnjoj jugozapadnoj Srbiji bila je okupljena u neku vrstu srpske kneževine pod vlašću velikog župana oko sredine devetog stoljeća. Ni hrvatska niti srpska historiografija nemaju valjanih argumenata da dokažu pripadnost Bosne u srednjem vijeku Hrvatskoj ili Srbiji.
[uredi] 9. stoljeće
Od sredine 9. st. postoje izvori koji potvrdjuju pripadnost Bosne kneževini Hrvatskoj za Trpimira. Od 864. do 876. u Hrvatskoj pa tako i Bosni vlada knez Domagoj, najgori knez Hrvata kako ga naziva mletački kroničar đakon Ivan. Vjerojatno, pod bizantskim utjecajem, protiv Domagoja je spremana urota, ali je otkrivena. Domagoj je vrlo drastično obračunao s urotnicima te ih sve poubijao. Porfirogenet nam pripovijeda o borbama Hrvata i Bugara, negdje poslije god. 870., za kana Borisa i kneza Trpimira. Slična stvar događa se i god. 926. za kralja Tomislava. Kako su Hrvatska i Bugarska međusobno graničile i imale direktne veze, između kojih je bila Bosna, to može predstavljati još jedan dokaz da je ona bila hrvatska.
[uredi] 10. stoljeće
Na početku 10. stoljeća Hrvatska je bila moćna i nezavisna država pod kraljem Tomislavom. Vladao je od 910. do 928., najprije kao knez kasnije kao kralj. Porazio je Mađare i protjerao ih preko Drave, te pobijedio je Bugare i pred njihovom navalom zastitio Srbe 926. u bitci koja se odvijala negdje u bosanskim planinama. Veći dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao njegovu kraljevstvu. U prvoj polovici 10. stoljeća do tridesetih godina, politička granica Hrvatske prema istoku dopirala je po svoj prilici do planinskog vijenca koji cine planine Zelengora, Lelija, Treskavica, Jahorina, Romanija, Ozren i Zvijezda. Nakon njegove smrti (vjerojatno 928. godine) Hrvatsku je pogodio građanski rat i kratko vrijeme (izmedu tridesetih i šezdesetih godina desetog stoljeća) veći dio Bosne prigrabila je obnovljena i trenutacno snažna srpska kneževina, koja je priznavala vrhovnu vlast Bizantskog Carstva. Car Porfirogenet spominje u spisu “De administrando imperio” oko 950. god., da je »horion Bosona« odnosno kraj ili zemljica Bosna pripadao Srbiji (državi kneza Časlava) sa dva grada: Kotor (Kotorac kod Sarajeva) i Desnik. Tada se Bosna prvi put spominje u povjesnim izvorima, a sam naziv Bosna je predslavenskog tj. ilirskog porijekla. Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za cara Petra oslabila i kad je u Hrvatskoj vladala anarhija zbog bune bana Pribunje i ubojstva kralja Miroslava 949. Već oko 960. hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II. ponovno zauzima cijelu Bosnu, kako bilježi pop Dukljanin. Možda je neko vrijeme pripadala i Samuilovoj makedonskoj državi. Zapadno i sjeverozapadno od prave Bosne bili su krajevi koji su pripadali hrvatskoj državi (Bijela Hrvatska) sa župama Hlivno, Pset i Plivu. Vladari krajeva Crvene Hrvatske (uključujući Zahumlje i Travuniju) po Dukljaninu su Hrvati poput Prelimira i Radoslava, a narod je katoličke vjere. Zahumljem s glavnim gradom Blagajem (današnja Hercegovina) u doba kralja Tomislava vlada moćni knez Mihajlo Višević. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla kao kneza Hrvata.
[uredi] 11. stoljeće
Zatim je, 1019. godine, ponovo moćno Bizantsko Carstvo pod carem Bazilijem II., zatornikom Bugara, prisilio srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Godine 1025., poslije smrti bizantijskog cara Bazilija II., počinje kraj Bizantijske dominacije na Balkanu, tako da 1040. godine bizantijski car mora potkupivati bosanskoga bana da joj se pridruzi u ratu protiv dukljanskog kneza Vojislava, koji se nastojao osamostaliti. Nominalno podaništvo Hrvata postupno se pretvorilo u nešto slično savezništvu, pa je u 11. stoljecu Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istočnom dijelu stanovito vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije pod bizantskim nadzorom. Hrvatska se u doba kralja Petra Krešimira IV. prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine. Kad je tuđinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja Zvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao nastojali su bosanski velikaši osamostaliti Bosnu koja se počinje separirati od Hrvatske. Više nezavisnosti uživali su krajevi južno od Bosne, teritorij Duklje i Hum ili Zahumlje, gdje su lokalni knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku kneževinu, koja se u sedamdesetim godinama 11.stoljeca proširila i na srpski teritorij Rašku. Po Dukljaninu koncem 11. stoljeća zavladao je Bosnom na malo vremena dukljanski kralj Bodin. U njoj je kralj Bodin postavio za kneza svog čovjeka Stjepana. Bodin je bio slavenski vladar, odnosno po Popu Dukljaninu crvenohrvatski, a ne srpski. U osamdesetim godinama proširila se Duklja pod kraljem Bodinom još i više pa je obuhvaćala veći dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101. godine kraljevstvo uskoro propalo.
[uredi] 12. stoljeće
Kraj 11. stoljeća označava prekretnicu u povijesti zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti težište srpskih političkih teznji premjestilo se na istok, na Rašku, kojaje je postala srce srednjovjekovne kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske. Tako je uspostavljen odnos izmedu te dvije države, ponekad odnos izravnog podložništva, a ponekad personalne unije i savezništva. Svi krajevi oko Bihaća, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Dubice, Petrovca, Gradiške, Prijedora i Banje Luke bili su hrvatski i nisu nikada Bosni pripadali prije njezina pada 1463. ili su samo pripadali pojedinim bosanskim velikaškim porodicama vrlo kratko vrijeme. Ti dijelovi su pripadali i zagrebačkoj biskupiji. Ugarska je vlast 1102. godine protegnuta i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, čija je vlast u toku 12. stoljeća bila sve samostalnija. U 12. stoljeću Bosna dobiva sasvim jasne oblike feudalne države, te dolazi do znatno čvršćeg povezivanja njenih područja. Najveći neprijatelji Bosne u to vrijeme su Ugarska i Bizant, koje svim silama nastoje pripojiti sebi neke dijelove Bosne. To je vrijeme u kojem Bosna privremeno gubi i utvrđuje neka svoja područja. Arpadovići opet okupiraju Bosnu, a ugarsko-hrvatski kralj Bela II. Slijepi godine 1138. naziva se kraljem Ugarske i Rame, a Rama je tada značila Ugarskoj uvijek Bosnu. Bela II. proglašava sina Kolomana bosanskim vojvodom, a 1138. i sam uzima u kraljevski naslov i Bosnu (rex Ramae). Vjerojatno je Bela II. na saboru u Ostrogonu 1139. dao Bosnu (Bosnensem ducatum) svome sinu Ladislavu uz otpor bosanske vlastele. Bosanski banovi postaju, uza sve svoje nastojanje za slobodom, vazali ugarsko-hrvatskih kraljeva. Također i Bizant povremeno vlada nekim dijelovima Bosne. U Bosni se 1154.-1163. spominje ban Borić koji je bio Hrvat i slavonski velikaš iz okoline Grabarja blizu Slavonskog Broda, iz obitelji Berislavići Graberski. Drži se da su njegovi potomci bosanski banovi i kraljevi Kotromanići. U njegovo vrijeme Bosna u okviru hrvatsko-ugarske države stječe određenu autonomiju. Usora i Soli sjedinjuju se s pravom Bosnom, koliko mi iz dokumenata znamo, za prvog poznatog bana Bosne Borića (prije 1163.). Banu su ta područja darovali ugarsko-hrvatski kraljevi, ali su ih poslije više puta ugarski vladari i oduzimali Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao posebni, Bosni kasnije pripojeni dio Slavonije ili Ugarske. Javljaju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske i nikad kao srpske. U listini iz 1163., kojom ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrđuje izvjesne privilegije "pred velikašima (svog) kraljevstva", među kojima nabraja i bosanskog bana Borića. Borić nije samostalan vladar Bosne, već vazal ugarsko-hrvatskog kralja i velikaš Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, a Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske.Pobjeda Bizanta nad Ugarskom imala je za posljedicu da je i Bosna neko vrijeme potpadala pod Bizant (1167. -1180.). Nakon uspješnog vojnog pohoda ekspanzionističkog cara Manuela Komnena, svi vojni uspjesi ubrzo su pali u vodu nakon njegove smrti 1180. godine. Hrvatska je obnovila svoju uniju s Ugarskom. Bosna se, međutim, oslobodila ugarske vlasti. Kako njome nije više vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje više nezavisna država. Pliva, Luka (Dnoluka) i Uskoplje (današnje Skoplje na gornjem Vrbasu) pripojeni su Bosni već prije bana Kulina. Ljetopisac Kinam je također pribilježio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina. Crta razdjelnica koja je ostala istočna granica Bosne u većem dijelu njene kasnije povijesti. Podrinje je jedini, premda malen dio Bosne, koji je prvotno pripadao Nemanjićkoj državi. Koncem 12. stoljeća Zahumlje, Travuniju i Duklju osvaja Stefan Nemanja i pripaja ih Srbiji. Sredinom 12. stoljeća pop Dukljanin dijeli Primorje (Maritima) na Bijelu i Crvenu Hrvatsku, a s druge strane Srbiju ili Zagorje (Surbia, Transmontana) koju dijeli na Bosnu i Rašku. U takvom misaonom ozračju i papinske bule potkraj XII. i u prvoj polovici XIII. stoljeća, sadržaj kojih se očigledno temeljio na dubrovačkim obavijestima, poistovjećuju Srbiju s Bosnom (regnum Servilie, quod est Bosna). No kasnije se više puta Hum sjedinjuje s Hrvatskom npr. 1198.- 1210. za vrijeme hrvatskog hercega Andrije.
[uredi] Vjera
Što se tice vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: bosanska biskupija (“ecclesia bosniensis”) spominje se kao rimokatolička biskupija u drugoj polovici 11. stoljeća (nakon vjerskog raskola izmedu Rima i Carigrada 1054. godine). 1089. ptpala je pod nadbiskupiju u Baru. A čini se da je potpala i pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije nakon toga. U 12. stoljeću pripojena je Dubrovačkoj nadbiskupiji. Hrvati u Hrvatskoj bivaju pokršteni za vrijeme kneza Višeslava (oko 800. godine), a Srbi bivaju definitivno pokršteni tek u doba Svetog Save, a to je kraj 12. stoljeća. Katolička crkva u Bosni se razlikovala od one na Zapadu: biskupi su bili domaći ljudi sa narodnim imenima (Radogost, Dragonja, Vladimir, Bratoslav), koristili su slavensko bogoslužje, a nije bilo gradnje katedrala ni kaptola te se nije ubirala desetina. Do pojave dominikanaca 13. stoljeću nije bilo ni crkvenih redova. Za to vrijeme proces pokrštavanja Slavena u Bosni teče mnogo sporije i mnogo dulje uz duže zadržavanje poganskih vjerovanja. To se zbiva zbog neorganiziranosti i nesnalažljivosti misionara, nedostupnosti i geografske izoliranosti te sukobljenih interesa Hrvatske, kasnije hrvatsko-ugarskih kraljeva i Bizanta, zapadne katoličke i istočne bizantske crkve. Hrvatska se je u doba Petra Krešimira IV. (1058.-1075.) prostirala do Drine i Neretve, ali tada u Hrvatskoj nije bilo dovoljno klera da sprovede uspjesno pokrštavanje naroda u Bosni. Sa druge strane, Srbija toga doba nije prelazila Drinu, već je samo imala nekoliko posjeda u Humu, a i nisu bili još pokršteni. A i biskupije nisu imale nikavu stvarnu teritorijalnu kompetneciju nad Bosnom, već samo u priobalnom pojasu Jadranskog mora. Međutim, kao što ćemo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne značajke po kojima se zacijelo vrlo rano počela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali. Na drugom splitskom saboru 927. javlja se uz kralja Tomislava i zahumski knez Mihajlo Višević, odlučan katolik, kojemu papa Ivan X. piše poseban list što dokazuje katoličanstvo u Zahumlju, a kad su Nemanjići zauzeli Zahumlje, protjerali su iz Stona katoličkog biskupa i postavili pravoslavnoga. Istočna područja današnje Bosne i Hercegovine, prije svega Podrinje, Hum i Travunija (današnja istočna Hercegovina i dio Crne Gore) su već od 12.st. postali u velikoj mjeri pravoslavni.
[uredi] Etnička struktura Bosne i Hercegovine do 12. stoljeća
Iz zamršene povijesti rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama sedmog stoljeća pa do utemeljenja nezavisne bosanske države u osamdesetim godinama dvanaestog stoljeća, ne mogu se izvuci nikakvi jednostavni zaključci. Sama Bosna bila je u više navrata pod srpskom vlašću, napose oko sredine 10. i potkraj 11. stoljeća. Uistinu je za većeg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja Hercegovina bila srpski teritorij, a sama Bosna je bila mnogo tjesnje povezana s hrvatskim zemljama. Jedan od simbola političkih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest činjenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena dok se vrhovni poglavar Srba oduvijek zvao velikim županom, a nikad banom. Zbog nedostatka dokaza ne može se utvrditi da li su stanovnici Bosne do 1180. godine bili Hrvati ili Srbi. Može se reći da je veći dio bosanskog teritorija vjerojatno bio u hrvatskim rukama u sedmom stoljeću, ali je to plemenska oznaka koja pet stoljeća kasnije nema mnogo smisla. Stanovnici Bosne su u svojoj vjerskoj i političkoj povijesti općenito bili bliži Hrvatima. S druge strane, srpski povjesničari često Bosnu smatraju jednom od prvih srpskih država stvorenu nakon dolaska Slavena na Balkan koju su u biti naselili Srbi. Jedino što bi se moglo kazati o etničkom identitetu Bosanaca jest da su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.
