Branko Miljković

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Branko Miljković (29. siječnja 193412. veljače 1961) je jedan od najpoznatijih srpskih pjesnika druge polovine dvadesetog stoljeća.

Uvod[uredi VE | uredi]

Rođen je u Nišu. Godine 1953. se preselio u Beograd, gdje počinje pisati pjesme i boriti se za njihovo objavljivanje. Njegove pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i filozofije Heraklita. Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pjesnika. Dobio je Oktobarsku nagradu Beograda 1960. za zbirku Vatra i ništa. Krajem 1960. se preselio u Zagreb. Izvršio je samoubojstvo 1961.


Noć između 12. i 13. veljače 1961. godine, našla je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića obješenog o drvo u parku u centru Zagreba, u kojem je živio duže vremena. U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeni nalazi govore da je bilo samoubojstvo. Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti.

Uslijed geopolitičkih prilika u poslijeratnoj Europi, ime Branka Miljkovića nije poznato širem auditorijumu zapadne Europe. Branko Miljković je rođen u Nišu 1934. godine. Niš je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio svjedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladom Miljkoviću i njegovoj poeziji koja je slijedila.

Njegov talenat i lakoća s kojom se koristio i igrao riječima nisu prošli neprimjećeni. 1953. godine s roditeljima se seli u Beograd, u koji Branko stiže sa stotinjak već napisnaih pjesama, i u kojem provodi narednih 8 godina pokušavajući se istaknuti u poezijskim krugovima. Ubrzo po dolasku upisuje se na beogradsko sveučilište, na Filozofski fakultet, i stvara prijatelje s drugim pjesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem.

Mladi Miljković odbija članstvo i vezu s partijom, što je rezultiralo neobjavljivanjem njegovog pjesništva. Međutim, njegov uspjeh kod mladih je bio očigledan i pet njegovih pjesama je objavljeno u poznatom časopisu Delo, čiji je glavni i odgovorni urednik u to vreme bio niko drugi do Oskar Davičo. Ubrzo potom slijedi njegova prva zbirka pjesama 1956. godine, pod nazivom Uzalud je budim, i bila je uspjeh kod publike kao i kod kritičara. Pjesma je postala klasik, i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama. Prema Miljkoviću, jednog je dana posjetio svog susjeda u Nišu i vidio na zidu sliku njegove preminule sestre. On se zaljubio u sliku s devojkom, i u njeno ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio da je trijumf pjesnika i života.

Često je viđan po kavanama u Beogradu, u kojem je Branko vodio boemski i bezbrižan život. Međutim uslijed stalnog konzumiranja alkohola, umio je pokazati i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog čega je stalno ulazio u tuče, koje je skoro uvijek gubio

. Ovakvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike s režimom koji nije želio tolerirati takve ispade. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vrijeme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika. Kao rezultat ovakvog ponašanja i neprilika u koje bi upadao, uvijek bi govorio, kuneći se, da više nikad neće pisati. 1958. godine njegova druga kolekcija pjesama je objavnjena pod nazivom Smrću protiv Smrti. 1958. godine Jean-Paul Sartre posjećuje Beograd kao gost Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Miljković prima posebno priznanje od francuskog filozofa, i njih dvojica su se nakon posjeta ubrzo sprijateljili.

U jesen 1960. godine Branko se našao u okruženju članova Partije i neprijateljske atmosfere. Čak i njegove bliske kolege su se okrenuli protiv njega, što je on teško podnosio, i donio odluku da zauvijek napusti Beograd, i nađe novi dom u Zagrebu, u kojem ga je čekao posao kulturnog urednika Radio Zagreba. Po odlasku šalje pismo novinama Duga i odriče se nagrada koje je dobio. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti. U posljednjnoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekolicine djevojaka. Prema iskazu svjedoka, bio je veseo, čuli su ga kako je govorio da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicima i partijom, i da je spremao objavljivanje nove zbirke pjesama. Ubrzo nakon polnoći, napustio je prijatelje za stolom, rekavši da se mora sastati s nekim. Sljedeći put kada je bio viđen, visio je na drvu u parku.

Neki kažu da se sam ubio, jer nije više mogao podnositi pritisak i ruganje, neki kažu da nije mogao da prežali sukob s Partijom zbog kojih se odrekao svojih pjesama i to sebi nije mogao oprostiti, neki kažu da je bilo samoubojstvo zbog neuzvraćene ljubavi. Postoji broj svjedoka koji su rekli da je bio vrlo pijan, i da je nakon napuštanja svojih prijatelja otišao u drugu kavanu gde je glasno pjevao srpske pjesme, i da kad su ga okružili hrvatski nacionalisti, ih je psovao. Ovo nikad nije bilo službeno uvršteno u izvješće o smrti.

U svojoj zbirci pjesama Izvor Nade, napisao je epitaf - ubi me prejaka reč. Skoro da zvuči proročki.

Knjige kritika o Miljkoviću i njegovom životu[uredi VE | uredi]

Petar Džadžić, Branko Miljković ili neukrotiva reč, Beograd 1965;

Kritičari o Branku Miljkoviću, zbornik radova (prir. Sava Penčić), Niš 1973;

Branko Miljković u sećanju savremenika, zbornik (prir. Vidosav Petrović), Niš 1973;

Vidosav Petrović, Pesnikov uzlet – Sećanja na Branka Miljkovića, Niš 1988;

Miodrag Petrović, Pesnički svet Branka Miljkovića, Niš 1991;

Poezija i poetika Branka Miljkovića, zbornik radova (ured. Novica Petković), Beograd 1996;

Branko Miljković i savremena srpska poezija, zbornik radova (ured. Radivoje Mikić), Gadžin Han / Beograd 1997;

Radivoje M. Petković, Branko Miljković – školski dani, Niš 1999;

Radivoje Mikić, Orfejev dvojnik – o poeziji i poetici Branka Miljkovića, Beograd 2002;

Radovan Popović, Princ pesnika, životopis Branka Miljkovića, Niš 2002;

Kosta Dimitrijević, Ubijeni pesnik, roman o Branku Miljkoviću, Beograd 2002;

Kosta Lozanić, Slike iz života Miljkovića, [Roman o Branku Miljkoviću u 77 slika], Obrenovac 2003;

Poezija Branka Miljkovića – nova tumačenja, Zbornik (prir. Radivoje Mikić), Niš 2003;

Gojko M. Tešić, Bio-bibliografija Branka Miljkovića i radova o njemu (1951–1973), I–II, Književna istorija (Beograd), VII/ 25 i 26, (1974): 151–197, 343–396;

Gradina, Nova serija broj 4/2004, tematski broj časopisa posvećen Branku Miljkoviću i Nagradi Branko Miljković

Doktorske disertacije o Branku Miljkoviću[uredi VE | uredi]

Ljubisav Stanojević (1927 - 2005): Poezija i poetika Branka Miljkovića - orfejski iskaz i poetska sublimacija neizrecivog (1973)

Filmovi o Branku Miljkoviću[uredi VE | uredi]

Vatra i ništa ( Igrano-dokumentarni film, Niš, 1995., proizvodnja: PP Krug, uz materijalnu podršku Ministarstva kulture Republike Srbije i Skupštine grada Niša, režija: Marislav Radisavljević, direktor fotografije filma: Ivan Zdravković, snimatelj: Darko Ković, scenograf: Boris Čerškov, kostimograf: Jelka Ašanin, kompozitor: Blagoje Radojević, slikar dekora: Perica Donkov, glumci: Goran Milev, Slađana Vlajović)


Nagrada Branko Miljković[uredi VE | uredi]

Jedna od najprestižnijih nagrada za najbolju knjigu pjesama. Nagradu dodeljuje Skupština grada Niša od 1971. godine. Iscrpni podaci o povijesti nagrade i dobitnicima nalaze se u časopisu Gradina, Nova serija broj 4/2004. Vidi tekst Vase Pavkovića "Nad istorijom nagrade Branko Miljković"

Spomen soba Branko Miljković[uredi VE | uredi]

U Narodnom muzeju u Nišu čuva se cjelokupna zaostavština pjesnika Branka Miljkovića. Formiran je i fond istoimene muzejske zbirke. Godine 1971. povodom desetogodišnjice pjesnikove smrti njegovi roditelji, Marija i Gligorije, i brat Dragiša, poklonili su Narodnom muzeju u Nišu sačuvanu zaostavštinu: osobne predmete, odjeću, isprave, fotografije, rukopise, namještaj iz roditeljske kuće u Nišu i Beogradu, dopisivanje, osobnu knjižnicu s oko 400 knjiga i časopisa i bogatu hemeroteku s izrescima pjesnikovih objavljenih radova i drugih tekstova iz novina i časopisa.

Zbirke pjesama[uredi VE | uredi]