Brljci

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Brljci
Cinclus mexicanus
Status zaštite
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Passeriformes
Podred: Passeri
Porodica: Cinclidae
Sundevall, 1836.
Rod: Cinclus
Borkhausen, 1797.
Područje života
Vrste
  • Cinclus cinclus
  • Cinclus leucocephalus
  • Cinclus mexicanus
  • Cinclus pallasii
  • Cinclus schulzi

Brljci ili vodenkosovi (vodeni kosovi,[1] marangone,[2] ronci)[2] su pripadnici roda Cinclus, jedinog u porodici ptica Cinclidae. Jedinstveni su među pticama po tome što mogu roniti i plivati pod vodom.

Opis[uredi VE | uredi]

Rasprostranjenost
C. pallasii

Brljci su malene, zdepaste, kratkorepe, kratkokrile ptice sa snažnim nogama. Obično su tamnosmeđe boje (ponekada gotovo crne), ili smeđe-bijeli; jedino Cinclus schulzi ima smeđe perje sa malo riđe boje na grlu. Dugački su između 14 i 22 cm, a teški između 40 i 90 grama, a mužjaci su veći od ženki. Njihova kratka krila stvaraju prepoznatljivi zujeći zvuk dok lete.[3][4][5]

Rasprostranjenost i stanište[uredi VE | uredi]

Brljci nastanjuju slatkovodna staništa u višim predjelima Europe, Azije i obije Amerike. U Africi žive samo u planinama Atlasa u Maroku. Nastanjuju obale brzih planinskih rijeka sa hladnom i bistrom vodom; međutim, tijekom sezone parenja ponekada posjećuju obale jezera i mora.[4]

Prilagodbe[uredi VE | uredi]

Za razliku od mnogih vodenih ptica, brljci su građom vrlo slični kopnenim pticama (npr. nemaju nožne prste povezane plovnom kožicom), ali imaju neke morfološke i fiziološke prilagodbe svom staništu. Njihova krila su kratka, ali vrlo mišićava, pa ih mogu koristiti kao peraja pod vodom. Imaju gusto perje sa velikom trtičnom žlijezdom; tečnost iz te žlijezde čini njihovo perje vodootpornim. Relativno duge noge i oštre pandže omogućavaju im da se drže za kamenje u brzoj vodi. Oči im imaju dobro razvijen mišić za fokusiranje koji može promijeniti zakrivljenost sočiva i poboljšati vid dok su u vodi.[6] Imaju kapke na nosnicama, koji sprječavaju ulazak vode u nosnice. Njihova krv ima visoku koncentraciju hemoglobina, što omogućava skladištenje više kisika u krvi nego kod kopnenih ptica, a omogućava im da ostanu pod vodom barem 30 sekundi.[4]

Ponašanje[uredi VE | uredi]

Hranidba[uredi VE | uredi]

Brljci love malene životinjice na obalama slaktovodnih rijeka i potoka sa brzim tokom. Stoje na kamenju i love na rubu vode, ali se često čvrsto uhvate za kamenje i hodaju po njemu djelomično ili potpuno pod vodom. Zatim pod vodom traže plijen među kamenjem; također mogu plivati uz pomoć krila. Dvije južnoameričke vrste rjeđe rone i plivaju od vrsta sa sjevera.[7] Njihova ishrana se uglavnom sastoji od beskralježnjaka, malenih riba i riblje ikre. Također se hrane školjkama i ljuskarima, osobito tijekom zime kada su larve kukaca manje dostupne.[4]

Obični brljak, C. cinclus

Razmnožavanje[uredi VE | uredi]

Kod brljaka parovi osnivaju povezana područja u nizovima, za parenje duž rijeka, koje brane od ostalih brljaka. Na svojemu teritoriju par mora imati dobra mjesta za gniježđenje i odmaranje, ali je glavni čimbenik koji utječe na dužinu teritorija — dostupnost hrane za par i mladunce. Zbog toga teritorij može biti veličine od 300 m do preko 2500 m.[4]

Gnijezda brljaka su obično velika, okrugla i udubljena, načinjena od mahovine; iznutra su obložena travom i korjenčićima, a sa strane postoji i ulaz. Brljci ih obično grade na skrivenim mjestima blizu vode. Gnijezdo može biti u pukotini, cijevi, ispod mosta i na sličnim mjestima. Vrlo se rijetko gnijezde na drveću.[4]

Uobičajena veličina legla kod tri sjeverne vrste je 4-5 jaja; veličina legla kod južnih vrsta nije poznata, ali se pretpostavlja da Cinclus schulzi nese 2 jaja.[8] Inkubacija traje 16-17 dana. Mladi su čučavci, pa ih ženka grije tjielom 12-13 dana. Oba roditelja ih hrane, a operjavanje traje 20-24 dana. Mladi brljci obično postanu neovisni o roditeljima nekoliko tjedana nakon napuštanja gnijezda. Brljci ponekad podignu i drugo leglo u jednoj godini ako im uvjeti isto dopuštaju.[4]

Komunikacija[uredi VE | uredi]

Brljci se glasaju glasnim zvukovima visokih frekvencija, slično kao kod ostalih ptica koje žive pored brzih rijeka; frekvencija pjeva je između 4,0 i 6,5 kHz, daleko više od frekvencije od <2 kHz.[9] Brljci često također komuniciraju vizualno svojim karakterističnim kretnjama, ali također i čestim treptanjem, kojim pokazuju blijede gornje očne kapke; na taj način privlače partnere i tjeraju protivnike.[6][10]

Očuvanje[uredi VE | uredi]

Brljci su potpuno ovisni o rijekama brzog toka sa čistom vodom, mnogo hrane i sigurnim gnijezdilištima. Može ih ugroziti sve što je vezano za vodu, npr. zagađenje ili turbidnost izazvana erozijom. Gradnja brana i rezervoara može ugroziti ili uništiti stanište brljaka.[4]

Brljke također ponekada love ili na druge načine ubijaju ljudi, iz raznih razloga. Populacija običnoga brljka na Cipru je izumrla. Stanovnici područja gorja Atlas tvrde da brljci imaju afrodizijakalna svojstva. U nekim dijelovima Škotske i Njemačke ljudi su lovili brljke do početka 20. stoljeća, zato što se smatralo da oni smanjuju populaciju ribe jedenjem ikre.[4]

Unatoč prijetnjama za lokalne populacije, status očuvanja većine vrsta brljaka smatra se najmanje ugroženima. Jedini izuzetak je Cinclus schulzi, koji je osjetljiv (VU) zbog svoje malene i raštrkane populacije u opadanju, posebno u Argentini.[11]

Vrste[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Franjo Iveković, Ivan Broz, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb : Štamparija Karla Albrechta (Jos. Wittasek), 1901., str. 359., 565.,
    Wikicitati Vrti guzicom kao vodeni kos. (Kad ko nemirno sjedi ili ide).
    ()
  2. 2,0 2,1 Julije Benešić; Josip Hamm, Milan Moguš, Josip Vončina (prir.); Marijan Matković (ur.), Rječnik hrvatskoga književnoga jezika : od preporoda do I. G. Kovačića, sv. 6. : lađar — mondenstvo, Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti — Razred za suvremenu književnost, ČGP Delo — OOUR Globus — Izdavačka djelatnost Zagreb, 1985., str. 1272.
    Wikicitati

    „    marangóna, f., ptica, rònac, vodeni kos (tal. marangone), (cinclus cinclus).

        Kad je zori u prozorje zaječala marangona, ljuto smrsih: Što se dreči ovo zvono zarđalo! (Kranjčević).
    ()
  3. Whistler, Hugh. (2007). Popular Handbook of Indian Birds. British Museum Natural History: London. 4th edition. ISBN 1406745766
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 4,8 Tyler, Stephanie J.; & Ormerod, Stephen J. (1994). The Dippers. Poyser: London. ISBN 0-85661-093-3
  5. Robbins, C.S.; Bruun, B.; & Zim, H.S. (1966). Birds of North America. Western Publishing Company: New York.
  6. 6,0 6,1 Goodge, W.R. (1960). "Adaptations for amphibious vision in the Dipper (Cinclus mexicanus)". J. Morphol. 107: 79–91.
  7. Tyler, S. J. (1994.). "The Yungas of Argentina: in search of Rufous-throated Dippers Cinclus schulzi)". Cotinga 2: 38–41..
  8. Salvador, S., Narosky, S.; & Fraga, R. (1986.). "First description of the nest and eggs of the Red-throated Dipper in northwestern Argentina". Gerfaut 76: 63–66..
  9. J., Martens; Geduldig, G. (1990.). Acoustic adaptations of birds living close to Himalayan torrents, str. 123–131, Bonn: Current Topics Avian Biol..
  10. Creutz, G. (1966). Die Wasseramsel. A. Ziensen: Wittenburg Lutherstadt.
  11. BirdLife International (2007) Species factsheet: Cinclus schulzi. Downloaded from http://www.birdlife.org on 14/3/2008

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Drugi projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: brljci
Wikispecies-logo.svg Wikivrste imaju podatke o: brljcima