Christoph Willibald Gluck

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Christoph Willibald Gluck
Christoph Willibald Gluck
Biografski podatci
Rodno ime Christoph Willibald (von) Gluck
Datum rođenja 2. srpnja 1714.
Datum smrti 15. studenoga 1787.
Djelo
Period klasicizam
Poznatija djela Orfej i Euridika
Don Juan

Christoph Willibald Gluck (Erasbach, 2. srpnja 1714. – Beč, 15. studenoga 1787.), njemački operni skladatelj i dirigent ranog klasičnog razdoblja. Poslije mnogo godina provedenih na habsburškom dvoru u Beču, Gluck je proveo praktičnu reformu operne prakse koju su mnogi intelektualci do tada dugo vremena podupirali. Nizom radikalnih novih djela 1760-ih, među kojima su bile opere Orfej i Euridika i Alceste, dokinuo je prevlast koju je metastazijevske ozbiljne opere (tal. opera seria) uživala tijekom većine stoljeća.

Snažan je utjecaj francuske opere u tim djelima ohrabrio Glucka da se preseli u Pariz, što je učinio u studenome 1773. Stapajući tradicije talijanske opere i francuskog nacionalnog žanra u novu sintezu, Gluck je napisao osam opera za pariške scene. Jedna od posljednjih ovih opera, Ifigenija na Tauridi, bila je ogroman uspjeh i opće je prepoznata kao njegovo najbolje djelo. Iako je bio krajnje popularan i naširoko priznat zbog provođenja revolucije u francuskoj operi, Gluckovo majstorstvo na pariškoj opernoj sceni nikada nije bilo apsolutno, a poslije slabog uspjeha opere Eho i Narcis napustio je Pariz s gnušanjem i vratio se u Beč gdje je proživio ostatak života.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život[uredi VE | uredi]

Rođen je u malom bavarskom gradu Erasbachu (današnjem Berchingu) kao najstariji od šestero braće. Otac Alexander Johannes Gluck bio je šumar i nadglednik za ubiranje cestarine grada Erasbacha i okolnih bogatih crkvenih imanja. Godine 1711. njegov se otac vjenčao s Marijom Walburg, a 1717. sele se u Češku, gdje otac postaje glavni šumar u službi princa Filipa Hyacintha von Lobkowitza 1727. godine. Gluck je prvu glazbenu naobrazbu stekao kao pjevač i svirač u crkvama. Prema Gluckovim riječima, otac nije podržavao njegov interes za glazbu te je inzistirao da sin krene očevim stopama, što je dovelo do sukoba između njih dvojice.

Prema različitim pričama, zbog tog je sukoba Gluck pobjegao iz kuće u Beč, gdje je živio pjevajući i svirajući po crkvama i trgovima, iako se većina njegovih životopisaca ne slaže s ovom verzijom događaja. Odlazak iz kuće zbio se poslije i Gluck je otputovao u Prag, gdje je od 1731. pohađao filozofski fakultet i stekao formalno znanje iz metafizike, logike i matematike. Sveučilište je tada imalo bogatu glazbenu scenu koja je podrazumijevala talijansku operu i oratorij. Gluck je nakon nekog vremena napustio sveučilište bez diplome, a sljedeća povijesna bilješka spominje ga tek 1736. u Beču.

Italija[uredi VE | uredi]

Grafika Simona Charlesa Migera s Gluckovim portretom.

Godine 1737. Gluck se seli u Milano gdje o glazbi uči od Giovannija Battiste Sammartinija, koji mu je po Carpanijevim riječima prenio "praktično znanje o svim glazbalima". Njihov je odnos izgleda trajao nekoliko godina. Sammartini nije bio operni skladatelj, njegova je specijalnost bila sakralna glazba i simfonija, ali je u Milanu postojala živa i bogata operna scena, pa Gluck je ubrzo počeo surađivati s opernom kućom Teatro Regio Ducale. U toj je opernoj kući 26. prosinca 1741. izveo svoju prvu operu Artakserkso (tal. Artaserse), a po Metastasijevu je libretu istom operom sljedeće godine otvoren i milanski karneval. Pored toga, Gluck je komponirao operu za svaki od sljedećih četiriju milanskih karnevala u kojima je pjevao poznati kastrat Giovanni Carestini. Pisao je opere koje je predstavio i u drugim talijanskim gradovima od Torina do Venecije. U Veneciji je u studenome 1744. prikazana njegova opera Hipermnestra (tal. L'Ipermestra) u Teatru San Giovanni Crisostomo. Gotovo svim operama onog doba Metastasio je napisao libreto usprkos tomu što se pjesniku nije svidio Gluckov skladateljski stil.

Putovanja od 1745. do 1752.[uredi VE | uredi]

Godine 1745. Gluck je prihvatio poziv londonskog Kraljevskog kazališta, te je otputovao u Englesku preko Frankfurta u društvu austrijskog feldmaršala Georga Christiana, kneza Lobkowitza. U vrijeme njihova dolaska izbila je jakobitska pobuna koja je izazvala velike nerede u Londonu, tako da je Kraljevsko kazalište gotovo cijelu godinu bilo zatvoreno. U Londonu su 1746. bile izvedene dvije Gluckove opere: Pad divova (tal. La Caduta de' giganti) i Artamene, u kojima je Gluck uporabio i pojedine odlomke iz nekih svojih ranijih opernih djela (takvo što je Gluck vrlo često radio tijekom cijele svoje karijere). Tijekom boravka u Londonu napisao je šest triosonata. U tom je razdoblju došao u dodir s glazbom Georga Friedricha Händela, koji je imao velik utjecaj na njegov stil u kasnijim djelima, i s engleskim kazališnim producentom Davidom Garrickom. Gluck - ili Lobkowitz - je od Händela kupio kopiju oratorija Mesija.[1] Händelovo je mišljenje o Glucku bilo prilično negativno, čak do te mjere da je jednom izjavio da Gluck poznaje kontrapunkt otprilike koliko i njegov kuhar Waltz. Ova je izjava često pogrešno interpretirana, jer je Gustavus Waltz zapravo bio izvrstan pjevač i polifoničar koji je sudjelovao u izvedbama mnogih Händelovih djela.

Godine 1747. i 1748. donijele su Glucku dva vrlo prestižna angažmana. Prvo je uslijedila narudžba nove opere za Dresden, izvedbom koje je operna družina Pietra Mingottija trebala proslaviti dvostruko kraljevsko vjenčanje koje će ujediniti vladajuće kraljevske obitelji Bavarske i Saske. Svadba Herakla i Hebe (tal. Le nozze d'Ercole e d'Ebe) u obliku feste teatrale napisana je korištenjem ranijih opernih djela, čak i uporabom odlomaka iz djela Gluckova učitelja Sammartinija. Uspjeh te opere Gluck je privukao pažnju bečkoga dvora, koji ga je u jakoj konkurenciji - čak i ispred poznatijega Johanna Adolpha Hassea - izabrao da uglazbi Metastasijevu Semiramide riconosciuta za proslavu rođendana Marije Terezije. Za naslovnu ulogu odabrana je Vittoria Tesi. Gluck je za tu prigodu skladao sasvim originalnu glazbu koja se opet nikako nije svidjela dvorskom pjesniku Metastasiju: ovaj ju je čak nazvao "vrhunskim vandalizmom", što pak može objasniti razlog Gluckova kratkog boravka u Beču unatoč činjenici da je ta opera bila njegov veliki uspjeh (bila je izvedena 27 puta uz velike ovacije publike). Do kraja 1748. i tijekom 1749. Gluck je s Mingottijevom opernom družinom putovao Europom, te se tada – zbog veze s primadonom družine – zarazio i spolno prenosivom bolešću. U to je vrijeme skladao operu La contesa de' numi za Kraljevski dvor u Kopenhagenu.

Godine 1750. Gluck napušta Mingottijevu opernu družinu i priklanja se trupi koju je okupio Giovanni Battista Locatelli, bivši član Mingottijeve družine. S novom je družbom Gluck otputovao u Prag, gdje je te godine za praški karneval napisao novu operu Ezio (opet prema jednom Metastasijevom djelu). Još je jedna njegova opera, Hipermestra (tal. Ipermestra), izvedena iste godine. Tijekom boravka u Pragu, Gluck se 15. rujna 1750. vjenčao s Marijom Annom Bergin, osamnaestogodišnjom kćeri bogata bečkog trgovca. Veći dio 1751. godine Gluck provodi putujući između Praga i Beča.

Godine 1752. Gluck dobiva novu važnu narudžbu: ponuđeno mu je da napiše operu prema Metastasijevu libretu Titovo milosrđe (tal. La clemenza di Tito) za proslavu imendana kralja Karla VII. Napuljskog (potonjeg Karla III. Španjolskog). Opera je izvedena 4. studenoga u Teatro di San Carlo, a ulogu Sekstusa pjevao je svjetski poznati mezzosopran, kastrat Caffarelli (Gaetano Majorano). Gluck je posebno za Caffarellija skladao poznatu i vrlo zahtjevnu ariju Se mai senti spirarti sul volto, koja je u jednakoj mjeri izazivala divljenje i žestoke kritike. Gluck je tu ariju poslije iskoristio i za operu Ifigenija na Tauridi (franc. Iphigénie en Tauride).

Beč[uredi VE | uredi]

Gluck se u konačnici skrasio u Beču gdje je imenovan dvorskim skladateljem. Napisao je operu Kineskinje (tal. Le Cinesi) za festival 1754., a sljedeće godine i operu Ples (tal. La Danza) za rođendan budućeg cara Leopolda II. Nakon što je u veljači 1756. godine u Rimu izvedena Antigona, papa Benedikt XIV. proglašava Glucka vitezom Reda zlatne mamuze. Od tada se je Gluck predstavljao naslovom "Ritter von Gluck" ili "chevalier de Gluck".

U to doba Gluck prestaje skladati u stilu talijanske ozbiljne opere, te svoja nova djela oblikuje u skladu s tradicijom francuske opere comique (s dijalozima i arijama, ne nužno komične tematike). Godine 1761. sklada balet Don Juan, vrlo hvaljeno djelo u suradnji s koreografom Gasparom Angiolinijem. Skladateljski vrhunac u stilu opere comique postigao je 1764. operom Neočekivani susret (franc. La rencontre imprévue) i tada je već bio poprilično zaokupljen reformom opere.

Reforma opere[uredi VE | uredi]

Gluckov rukopis opere "Orfej i Euridika"

Cristoph Willibald Gluck dugo je promišljao osnovne probleme oblika i sadržaja ondašnje opere. Mislio je da su se obje talijanske vrste opera, opera buffa i opera seria, previše otklonile od onoga što bi opera trebala biti, čineći ih neprirodnima. Opera buffa već je odavno izgubila svoju izvornu svježinu. Njezine su šale postale otrcane, a stalno ponavljanje istih likova učinilo ih je stereotipnima. U operi seriji pjevanje je u cijelosti posvećeno površnim efektima, dok je sadržaj postao nezanimljiv i okoštao. Pjevači su u obama oblicima opere uistinu dosegli vrhunac u pjevačkoj tehnici i u glumi, toliko bogato ukrašavajući osnovni vokalni motiv da publika nije više bila u stanju prepoznati izvornu melodiju. Gluck je želio vratiti operu svojim izvorima, fokusirajući se na ljudsku dramu i osjećaje te dajući jednaku težinu i glazbi i tekstu.

U Beču je upoznao niz istomišljenika vezanih s ondašnjim svijetom opere: grofa Giacoma Durazza, ravnatelja kraljevskog kazališta koji je bio veliki obožavatelj francuske scenske glazbe, libretista Ranierija de'Calzabigija koji je želio napasti prevlast metastazijevske opere serije, inovativna koreografa Gaspara Angiolinija i castrata iz londonske škole Gaetana Guadagnija.

Prvi rezultat promjena bio je reformirani balet Don Juan, ali ubrzo će slijediti još važnija djela. Dana 5. rujna 1762. prvi je put izvedena opera Orfej i Euridika (tal. Orfeo ed Euridice) čiju je glazbu komponirao Gluck, a libreto napisao Calzabigi. Plesnu koreografiju osmislio je Angiolini, a glavnog je lika interpretirao Guadagni. Orfej je uvijek ostao u kasnijem repertoaru i bio je prvi primjer Gluckove reforme. Njegova ideja bila je staviti u prvi plan dramu samog djela umjesto glavnog pjevača koji je djelo izvodio i ukloniti suhi recitativ (tal. recitativo secco), popraćen samo s continuom koji prekida akciju. To je rezultiralo tečnijim i dramatičnim stilom koji se smatra začetnikom glazbene drame Richarda Wagnera.

Nakon Orfeja Gluck i Calzabigi izveli su opere Alceste (1767.) i Paris i Helena (1770., tal. Paride ed Elena) dajući još veći naglasak na promjene koje su uveli. Calzabigi je napisao predgovor za "Alceste", a Gluck ga je potpisao utvrđujući tako principe svojih reformi.

Pariz[uredi VE | uredi]

Naslovnica prvog tiskanog izdanja partiture Ifigenije na Tauridi na francuskom jeziku.

Gluck je zatim počeo širiti ideje svoje operne reforme u Francuskoj. Pod pokroviteljstvom svoje bivše pokroviteljice kraljice Marije Antoanete, koja se 1770. udala za francuskog kralja Luja XVI., Gluck potpisuje ugovor za komponiranje šest uradaka scenske glazbe koje bi izvela Pariška opera. Započeo je izvedbom opere Ifigenija na Aulidi (19. travnja 1774., franc. Iphigénie en Aulide). Premijera je izazvala žestoke kontroverze i gotovo pravi rat kakav se nije vidio još od Querelle des Bouffons. Polemika je zaokupila velik broj građana Pariza. Gluckovi su protivnici doveli u Pariz vodećeg talijanskog opernog skladatelja Niccolòa Puccinija da bi dokazali superiornost napuljske opere. Sami skladatelji nisu se željeli dublje uključivati u sukob sve dok Pucciniju nije ponuđeno pisanje libreta za operu Roland na kojoj je i Gluck radio. Doznavši da Puccini radi na istoj operi, Gluck je uništio sav pisani materijal o ovom djelu.

Dana 2. kolovoza 1774. izvedena je francuska inačica Orfeja i Euridike (Orfeo ed Euridice), prilagođena tenoru u glavnoj ulozi umjesto uobičajenog castrata. Ovaj put je pariška publika bolje prihvatila Gluckovu operu. Iste se godine vratio u Beč gdje je proglašen skladateljem bečkog dvora. Njegova je slava već bila narasla u cijeloj Europi i sljedeće je godine proveo putujući i radeći između Beča i Pariza. Dana 23. travnja 1776. prikazana je francuska inačica opere Alceste.

Gluck je u ovom razdoblju za parišku publiku također komponirao Armide (1777.), Iphigénie en Tauride (1779.) i Echo et Narcisse. Tijekom proba za Echo et Narcisse doživljava prvi moždani udar.

Njegov glazbeni nasljednik na pariškoj sceni bio je skladatelj Antonio Salieri, koji je već bio njegov raniji štićenik i prijatelj otkad je 1767. stigao u Beč. Salieri i Gluck zajedno odlaze u Pariz i Gluck mu ostavlja pisanje libreta za operu Danajide (franc. Les Danaïdes) autora Leblanca du Roulleta i barona Tschudija. Opera je predstavljena kao suradnja dvaju skladatelja, ali nakon izrazito velika uspjeha na premijeri 26. travnja 1784., Gluck izjavljuje za prestižne novine Journal de Paris da je ovo glazbeno djelo u potpunosti skladao Salieri.

Posljednje godine[uredi VE | uredi]

Za boravka u Beču Gluck piše nekoliko manjih djela, ali se uglavnom povlači u mirovinu. Godine 1781. izdaje inačicu Ifigenije na Tauridi na njemačkom jeziku. Njegova je popularnost već bila vrlo velika.

Dana 15. studenoga 1787., u svojoj 73. godini života, Gluck doživljava drugi moždani udar i umire nekoliko sati poslije. Za Gluckove komemoracije 8. travnja 1788. njegov štićenik i prijatelj Salieri izvodi De profundis koji je sam Gluck komponirao, a izveden je i rekvijem talijanskog skladatelja Niccolòa Jommellija. Njegovo je tijelo sahranjeno na groblju Matzleinsdorfer Friedhofu uz poznate skladatelje i likovne umjetnike onog doba. Nakon što je ovo groblje uređeno u park 1923. Gluckovi su posmrtni ostaci preneseni u grobnicu novog bečkog groblja Zentralfriedhofa.

Gluckova glazbena ostavština obuhvaća 35 potpunih opera i oko tucet kraćih opernih oblika i opernih uvoda, kao i brojne balete i ostala instrumentalna djela. Njegove su reforme utjecale na Mozarta, posebno na njegovu operu Idomeneo (1781.). Gluck ostavlja za sobom naprednu školu svojih sljedbenika u Parizu koji će vladati francuskom glazbenom scenom tijekom cijelog razdoblja revolucije i napoleonskog razdoblja. Osim Salierija njegovi su sljedbenici bili Sacchini, Cherubini, Méhul i Spontini. Najveći francuski sljedbenik bio je Hector Berlioz čija se epska opera Les Troyens može smatrati kulminacijom glukovske tradicije. Iako Gluck nije napisao niti jednu operu na njemačkom jeziku, njegov je utjecaj na njemačku školu opere bio velik, pogotovo na Webera i Wagnera i njihova koncepta glazbene drame.

Djela[uredi VE | uredi]

Opere[uredi VE | uredi]

Kip Christopha Willibalda Glucka u Beču.
  • Artaserse (Milano, 26. prosinca 1741.)
  • Demetrio (ili Cleonice) (Venecija, 2. svibnja 1742.)
  • Demofoonte (Milano, 6. siječnja 1743.)
  • Il Tigrane (Crema, 26. rujna 1743.)
  • Sofonisba (ili Siface) (Milano, 18. siječnja 1744.)
  • La finta schiava (Venecija, 13. svibnja 1744.)
  • Ipermestra (Venecija, 21. studenoga 1744.)
  • Poro (Torino, 26. prosinca 1744.)
  • Ippolito (Milano, 31. siječnja 1745.)
  • La caduta de' Giganti (London, King's Theatre, 7. siječnja 1746.)
  • Artamene (London, King's Theatre, 4. ožujka 1746.)
  • Le nozze d'Ercole e d'Ebe (Pillnitz, 29. lipnja 1747.)
  • La Semiramide riconosciuta (Beč, Burgtheater, 14. svibnja 1748.)
  • La contesa de' Numi (Charlottenburg, Kopenhagen, 9. travnja 1749.)
  • Ezio (Prag, 26. prosinca 1749. – druga inačica: Beč 26. prosinca 1763.)
  • Issipile (Prag, karneval 1751. – 1752.)
  • La clemenza di Tito (Napulj, 4. studenoga 1752.)
  • Le Cinesi (Beč, 24. rujna 1754.)
  • La danza (Laxenburg, 5. svibnja 1755.)
  • L'innocenza giustificata (Beč, Burgtheater, 8. prosinca 1755.)
  • Antigono (Rim, 9. veljače 1756.)
  • Il re pastore (Beč, 8. prosinca 1756.)
  • La fausse esclave (Beč, 8. siječnja 1758.)
  • L'ile de Merlin, ou Le monde renversé (Beč, 3. listopada 1758.)
  • La Cythere assiégée (Beč, početak 1759.)
  • Le diable a quatre, ou La double métamorphose (Laxenburg, 28. svibnja 1759.)
  • L'arbre enchanté, ou Le tuteur dupé (Beč, 3. listopada 1759.)
  • L'ivrogne corrigé (Beč, travnja? 1760.)
  • Tetide (Beč, 10. listopada 1760.)
  • Le cadi dupé (Beč, 9. prosinca 1761.)
  • Orfeo ed Euridice (Beč, 5. listopada 1762. – francuska inačica: Pariz, 2. kolovoza 1776.)
  • Il trionfo di Clelia (Bologna, 14. svibnja 1763.)
  • La rencontre imprévue (Beč, 7. siječnja 1764.)
  • Il Parnaso Confuso (Beč, 24. siječnja 1765.)
  • Telemaco, o sia l'isola di Circe (Beč, 30. siječnja 1765.)
  • La corona (nikad izvedena, trebala je biti izvedena 4. listopada 1765.)
  • Il Prologo (22. veljače 1767. – glazbeni dodatak operi Tommasa Traette)
  • Alceste (Beč, 26. prosinca 1767. – francuska inačica: Pariz, 23. travnja 1776. – partitura u .pdf formatu, pristupljeno 23. siječnja 2014.)
  • Le feste d'Apollo (Parma, 24. kolovoza 1769.)
  • Paride ed Elena (Beč, 3. studenoga 1770.)
  • Iphigénie en Aulide (Pariz, 19. travnja 1774.)

Baleti[uredi VE | uredi]

  • Les Amours de Flore et Zéphire (Beč, 13. kolovoza 1759.)
  • La Halte des Calmouckes (Beč, 23. ožujka 1761.)
  • Don Juan (Beč, 17. listopada 1761.)
  • Citera assediata (Beč, 15. rujna 1768.)
  • Alessandro, o Les amours d'Alexandre et de Roxane (Beč, 4. listopada 1764.)
  • Sémiramis (Beč, 31. siječnja 1765.)
  • Iphigénie (Laxenburg, 19. svibnja 1765.)
  • Armide (Pariz, 23. rujna 1777. – partitura u .pdf formatu, pristupljeno 23. siječnja 2014.)
  • Iphigénie en Tauride (Pariz, 18. svibnja 1779.)
  • Echo et Narcisse (Pariz, 24. rujna 1779. – druga inačica: Pariz, 8. kolovoza 1780. – partitura u .pdf formatu, pristupljeno 23. siječnja 2014.)

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  1. Ovu je kopiju oko 1789. koristio i Mozart za svoju preradbu istog oratorija (K. 572).
  • Irene Brandenburg: Christoph Willibald Gluck und seine Zeit, Laaber : Laaber-Verl., 2010., ISBN 978-3-89007-252-4
  • Irene Brandenburg, Elisabeth Richter, Gerhard Croll: Gluck-Schriften. Ausgewählte Aufsätze und Vorträge 1967–2002. Gluck-Studien, Band 4. Bärenreiter, Kassel, 2003., ISBN 3-7618-1606-5.
  • Bruce Alan Brown: Gluck and the French Theatre in Vienna. Clarendon, Oxford 1991., ISBN 0-19-316415-9.
  • Gerhard Croll, Renate Croll: Gluck. Sein Leben Seine Musik, Bärenreiter, Kassel 2010., ISBN 3-7618-2166-2
  • Alfred Einstein: Gluck. Sein Leben seine Werke. Neuausgabe. Bärenreiter, Kassel 1987., ISBN 3-7618-0810-0.
  • Martin R. Handschuh: Christoph Willibald Gluck. Von Erasbach hinaus in alle Welt, Berching 2010.
  • Klaus Hortschansky: Parodie und Entlehnung im Schaffen Christoph Willibald Glucks, Köln 1973., ISBN 3-87252-058-X
  • Klaus Hortschansky: Christoph Willibald Gluck und die Opernreform, Darmstadt 1989., ISBN 3-534-08666-X
  • Daniela Philippi: Zur Quellenlage von Glucks Opéras-comiques. Ein Arbeits- und Forschungsbericht. In: Gabriele Buschmeier i Klaus Hortschansky: Tanzdramen, Opéra comique. Kolloquiumsbericht der Gluck-Gesamtausgabe. Gluck-Studien, Band 2. Bärenreiter, Kassel 2000., ISBN 3-7618-1038-5, str. 101.–113.
  • Daniela Philippi: Konnte es eine konzertante Gluck-Pflege geben? – Ergebnisse der Quellenforschung. In: Kristina Pfarr: Kammermusik an Rhein und Main. Beiträge zur Geschichte des Streichquartetts. Colloquia zur Kammermusik IV. Villa Musica Rheinland-Pfalz, Mainz 2007., ISBN 978-3-9802665-7-4, str. 75.–86.