Curzio Malaparte

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Curzio Malaparte
Curzio Malaparte.jpg
Curzio Malaparte
Puno ime Kurt Erich Suckert
Pseudonim Curzio Malaparte
Rođenje 9. lipnja 1898., Prato, Italija
Smrt 19. srpnja 1957., Rim, Italija
Zanimanje književnik
Period pisanja 1921.1957.

Curzio Malaparte, pravo ime – Kurt Erich Suckert, (Prato, 9. lipnja 1898.Rim, 19. srpnja 1957.), bio je talijanski književnik i publicist.

Životopis[uredi VE | uredi]

Sin Nijemca koji je upravljao tvornicom tekstila u Toskani i majke Talijanke, sudjelovao je 1915.1918. u Prvome svjetskom ratu kao časnik u alpinskim postrojbama. Dobio je više odlikovanja. Sudjelovao je u Mussolinijevom "Maršu na Rim" 1922. godine. Kao pripadnik vodećega kruga Fašističke stranke pokreće, 1924. godine, časopis La Conquista dello Stato ("Osvajanje Države") i uređuje nekoliko drugih novina nacionalnog značaja.

Godine 1918. započinje pisati kao novinar. Od 1925. godine bira ime "Malaparte", kao igru riječi prema slavnom prezimenu "Bonaparte". Dok "B(u)onaparte" znači na talijanskom jeziku "Dobra strana", "Malaparte" znači "Loša strana".[1]

Godine 1931. u članku "Umijeće državnoga udara" napada istodobno i Hitlera, i Mussolinija. Biva zatvoren i potom upućen u egzil na talijanski otok Lipari i potom Capri. Ondje 1937. godine projektira slavnu "Kuću Malaparte" (Casa Malaparte), luksuznu vilu na visokoj hridi, koju arhitekti cijene kao jedan od najboljih primjera talijanske arhitekture XX. stoljeća. Malaparte je odbio suradnju arhitekata, i podigao kuću uz pomoć lokalnog klesara Adolfa Amitrana.[2]

Godine 1938. dobio je dopuštenje za napustiti Capri – na osobnu intervenciju Mussolinijevog zeta i ministra vanjskih poslova Galeazza Ciana. Potom mu je bilo dopušteno nastaviti pisati i objavljivati - što je u totalitarnoj fašističkoj državi bilo moguće samo uz odobrenje vlasti. Objavljivao je u razdoblju od 1938. do 1944. godine seriju autobiografskih djela u maniri fantastičnog realizma; od 1941. godine piše kao ratni dopisnik (iz Ukrajine i Rusije, uglavnom) za Corriere della Sera.

Od studenoga 1943. do ožujka 1946. godine radio je za Visoko zapovjedništvo snaga SAD-a u Italiji, kao službenik za odnose sa civilima.

Često je mjenjao simpatije i stavove, pa od republikanaca postaje nacionalist, od fašista antifašist i ljevičar (nakon II. svjetskog rata postaje član Talijanske komunističke partije), a na kraju slavitelj kineskog (maoističkog) puta.

Umro je u Rimu 1957. godine, od raka pluća.

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Okušao se u gotovo svim književnim vrstama, ali je najizvrsniji u lirskoj i angažiranoj pripovijedačkoj prozi (Prokleti Toskanci), te fikcijskim romanima o Drugome svjetskom ratu (Kaputt, Koža).

Kaputt[uredi VE | uredi]

Wikicitati „Dok je Poglavnik govorio, primjetio sam na stolu kotaricu od vrbovog pruća. Poklopac je bio podignut i vidjelo se da je dupke puna plodova mora... nekakvih ostriga, ...onakvih kakve se mogu vidjeti u posudama u izlozima Dortnum end Majson, na Pikadiliju u Londonu... – To su ostrige iz Dalmacije? – upitao sam Poglavnika. Ante Pavelić podiže poklopac i pokazujući mi... tu ljigavu, sluzavu masu ostriga, reče, smiješeći se: – To je poklon mojih vjernih ustaša! Ovdje ima dvadeset kilograma ljudskih očiju...“
()

– zapisao je Curzio Malaparte u svojoj knjizi Kaputt iz 1944. godine. Riječ je o jednom od njegovih fantastičnih fikcijskih romana u kojem se miješaju fikcija i stvarni događaji, stvarajući nadrealno okružje u kojem C. Malaparte pokušava oslikati svoje viđenje stvari. U knjizi se osobito očitava Malaparteova tadašnja opčinjenost njegovim aktualnim poslodavcima Amerikancima, čiju naivnost i čvrstoću stavlja u kontrapunkt sa materijalnom i moralnom propašću ratom razorene Europe.[3] Ovaj citat iz Malaparteove fantazmagorične proze (u istoj knjizi piše on o savezničkom generalu koji gostima poslužuje kuhano dijete, o prodaji "plavokosih pubičnih perika" za prostitutke "jer Amerikanci vole plavuše" i sličnim bolesnim domišljajima) koristila je srbijanska propaganda, još nedavne 1991. godine, a poneki engleski i američki novinari su priču o hrvatskom Poglavniku koji je držao na stolu dvadeset kila ljudskih očiju prenosili kao istinitu.[4] Čak se i 2013. godine ova bizarna priča ponegdje citira kao živa istina.[5]

Njegova zadnja za života objavljena knjiga, Prokleti Toskanci je iz 1956. godine. Knjiga predstavlja napad na srednje i bogate slojeve iz Toskane - milje iz kojega je i sam poniknuo.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Viva Caporetto!, 1921.
  • Tecnica del colpo di Stato, 1931.
  • Donna Come Me, 1940.
  • The Volga Rises in Europe, 1943.
  • Kaputt, 1944.
  • La Pelle, 1949.
  • Du Côté de chez Proust, 1951.
  • Maledetti toscani, 1956.

Posmrtno:

  • Benedetti italiani, 1961.

Kuća Malaparte[uredi VE | uredi]

Kuća Malaparte na Capriju.

Kuća Malaparte na Capriju: književnik C. Malaparte zapamćen je i kao autor jedne od najljepših vila u povijesti talijanske arhitekture. Kuću je utjecajni fašistički (poslije: komunistički) književnik sagradio dok je bio od svojih partijskih kolega upućen u egzil (1931.-1938.). Prvotne planove za kuću napravio je poznati talijanski arhitekt Adalberto Libera ali ih je Malaparte odbacio u korist njegove vlastite vizije.[6] Kuća je danas u vlasništvu Malaparteovih nasljednika a može se vidjeti i u Jean-Luc Godardovom filmu Prezir, iz 1963. godine, gdje se glumica Brigitte Bardot sunča na krovu.[6]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. (tal.) [1] Biografia di Curzio Malaparte, "italialibri.net", Milano, stanje 31. siječnja 2007.
  2. (tal.) [2] "Casa Malaparte - Capri", "Le Lettere" prikaz knjige G. Pattena
  3. (engl.) [3] "Kaputt", "New York Review Books" prikaz knjige, 2005.
  4. (engl.) [4] "MYTH: "THE BASKET OF HUMAN EYEBALLS", poglavlje u knjizi "CROATIA: MYTH AND REALITY", C. Michael McAdams, C I S pub, 1992.
  5. [5] V. prikaz knjige Mattiasa Holzbauera "Kobni papa: "Pio XII. i njegova upletenost u zločine XX. stoljeća"", poglavlje "Četrdeset funti očiju kao poklon 'vjernih ustaša'" web-stranice Udruge David, pristupljeno 16. rujna 2013.
  6. 6,0 6,1 (engl.) Taylor Antrim, Casa Malaparte, a Surreal Work of Staggering Genius, Architectural Digest, 1. svibnja 2012., preuzeto 17. rujna 2013.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Curzio Malaparte
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još materijala na temu: Kuća Malaparte