Dalmacija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Dalmacija. Za druga značenja, pogledajte Dalmacija (razdvojba).
Dalmacija (označena tamnije) na karti Hrvatske

Dalmacija (tal. la Dalmazia, lat. Dalmatia, čakavski Dalmocija, Delmoacija, Durmacija[1]) jedan je od najstarijih regionalnih pojmova u Hrvatskoj. Prvi se put spominje osme godine prije Krista kad ju je osnovao rimski car August kao naziv za područje između Promine i Cetine koje je nastanjivalo ilirsko pleme Delmata, odnosno kao sinonim za dio Ilirika, kako su širi prostor postojbine raznih ilirskih plemena nazivali Rimljani.


Iako se prostorni opseg Dalmacije u prošlosti znatno mijenjao i obuhvaćao i susjedne države Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Albaniju, taj se pojam održao od antičkog doba do danas jedino u dijelu Hrvatske. Dapače, na sjeverozapadu se još u srednjem vijeku proširio na dijelove jugoistočne antičke i ranosrednjovjekovne Liburnije. Do kraja I. svjetskog rata funkcionirala je Dalmacija kao posebna pokrajina u Austro-Ugarskoj Monarhiji i tada je uključivala na sjeverozapadu Rapsku otočnu skupinu, a na jugoistoku prostor Boke kotorske i Budve sve do Spiča.

Suvremeni pojam Dalmacije, ne kao upravni već kao vernakularni tj. tradicionalni, odnosi se na područje od Velebita Velebita (odnosno Tribanj-Krušćice) na sjeveru do Konavala, odnosno rta Oštro na jugu, na moru uključujući otok Pag i sve istočnojadranske otoke jugoistočno od Kvarneričkih vrata.[2] Tako izdvojena cjelina identična je s donedavnim pojmom Južno hrvatsko primorje, koji je odgovarao prostoru funkcionalnog okupljanja oko splitskog makroregionalnog središta i triju regionalnih centara: Zadra, Šibenika i Dubrovnika. Suvremena regionalizacija Hrvatske, u sklopu Jadranske Hrvatske kao europske regije II. razine prepoznaje dalmatinski prostor kao prostor četiriju županija s naglašenim značenjem Splita i Zadra kao izraženih središta (nad)regionalne razine u južnom i središnjem dijelu Jadranske Hrvatske, te Šibenika i Dubrovnika kao subregionalnih središta. Posebno je značenje integrativne uloge Splita za središnji južni dalmatinski prostor te Zadra u nodalno-funkcionalnom vezivanju prostora Sjeverne Dalmacije i Like. Naime, obuhvatom Zadarske županije i dijela prostora Južne Like izmijenjene su upravno-teritorijalne okolnosti donedavnog poimanja dalmatinskog prostora u granicama Jadranske Hrvatske.

Dakle, središnje i južno hrvatsko primorje, odnosno Središnja i Južna Jadranska Hrvatska koje se najvećim dijelom poistovjećuju s pojmom Dalmacije, izduženi su primorski pojas, oko 400 km dužine i do 70 km širine u središnjem dijelu. U prostranijem sjeverozapadnom dijelu omeđen je planinskim nizovima Velebita, Dinare i Kamešnice, dok je prema jugoistoku prirodna međa manje izrazita i nalazi se u neposrednom zaobalju uskog priobalnog pojasa.

Prostire se na površini od oko 12 260 km2 ili na oko 22% površine Hrvatske, gdje je 2011. živjelo 860 000 stanovnika ili 20% populacije Hrvatske. Prosječna gustoća naseljenosti niža je od prosjeka za Hrvatsku - 71,5 stan./km2 (Hrvatska: 75,7 stan./km2).

Zaštitnik Dalmacije je sveti Jeronim.

Povijest Dalmacije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Dalmacije

Povijesni dalmatinski grb često korišten u Austro-Ugarskoj Monarhiji (1851.-1919.)

Reljef i klima[uredi VE | uredi]

Prevladava krški reljef Dinarida, a klima je većinom sredozemna (mediteranska), odnosno polusredozemna (submediteranska) s pripadajućim klimazonalnim zajednicama raslinja.

Primorsko obilježje regije ojačano je velikim udjelom otočnog pojasa. U dalmatinskom akvatoriju, nalazi se 942 otoka, otočića, hridi i grebena ili 78% njihovog broja u Hrvatskoj. Prostiru se na oko 2070 km2 (63,5% površine svih hrvatskih otoka, odnosno 16% površine Dalmacije).

Po postanku i građi otoci su dio susjednog dinarskog kopna (nepotopljeni dijelovi reljefnih uzvisina). Sjevernodalmatinski otoci su brojniji, a, osim Paga, i manji. Izduženi su i pružaju se usporedno s obalom i planinskim nizom u zaobalju, u pravcu sjeverozapad - jugoistok (tzv. dinarski pravac pružanja reljefa, odnosno dalmatinski tip obale). Izraziti primjeri takva tipa obale jesu Pag, Ugljan, Pašman, Dugi otok, Kornat i Žirje.

Otvorena kopnena obala oko rta Ploče kod Rogoznice, kao međaš Sjeverne i Srednje Dalmacije, odnosno Srednje i Južne Jadranske Hrvatske, odvaja ih od srednjodalmatinskih otoka, koji su veći i pružaju se u pravcu zapad - istok (hvarski pravac pružanja). To su Hvar, Brač, Šolta, Korčula, Vis, Lastovo i Čiovo. Sjeverozapadno od Visa nalaze se pučinski otočići Jabuka i Brusnik, koji su vulkanskog porijekla.

Najjužniji otoci - Mljet i Elafitski otoci te poluotok Pelješac pružaju se dinarskim pravcem, sjeverozapad - jugoistok.

U reljefu većih otoka ističu se vapnenačke uzvisine i niži dijelovi, udubljenja, građena od manje propusnih dolomita. Niži dijelovi ponegdje su zamočvareni (blata na Pagu, blatine na Mljetu itd.), dok su na rubovima udolina djelovanjem abrazije stvorena slikovita žala.

Kopneni obalni pojas Dalmacije dug je oko 1200 km, što je gotovo 2/3 hrvatske kopnene obale. Najnepovoljniji je južni dio velebitskog primorja i priobalje oko rta Ploče, kod Rogoznice, koje obilježavaju strma i krševita obala te slabija povezanost sa zaobaljem. Najvećom vrijednošću ističe se sjevernodalmatinsko priobalje s plodnim Ravnim kotarima oko Zadra i Biograda te priobalje između Trogira i ušća Neretve, s kaštelanskom flišnom zonom i šljunkovitim podbiokovskim žalama.

Južno od Dubrovnika obala je otvorena prema pučini i time dolazi pod najveći utjecaj abrazije.

U zaobalju priobalnog planinskog niza srednje Dalmacije, između Promine i donjeg toka Neretve, pruža se oko 150 km dug krški pojas Zagore. Sjeverozapadno od Promine prevladavaju niski reljef Ravnih kotara te sjevernodalmatinska krška zaravan i krško pobrđe Bukovice.

Vode[uredi VE | uredi]

Ušće Cetine u Omišu

Prevladavajuća krška podloga odražava se u bogatoj i složenoj cirkulaciji voda te razmjernom siromaštvu površinskih tokova. Od većih rijeka ističu se Cetina (105 km), Krka (75 km), Zrmanja (64 km) i Neretva (218 km, od čega 20 km u Hrvatskoj). U Dalmaciji se nalaze dva od tri najveća prirodna jezera u Hrvatskoj:

Od većih jezera još se ističu Perućko jezero na rijeci Cetini, najveća umjetna vodosprema u Hrvatskoj (13 km2) te dva krška jezera - Modro i Crveno jezero kraj Imotskog, te Baćinska jezera (skupina od 5 jezera, međusobno povezanih) kod Ploča i aluvijalno jezero Kuti kod Opuzena.

Tla[uredi VE | uredi]

U Dalmaciji prevladavaju tla koja su se razvila pod prevladavajućim utjecajem litološkog sastava podloge. Najtipičniji predstavnik takve skupine tala je crvenica (terra rossa), nastala kao posljedica otapanja karbonatne osnove, vapnenaca i dolomita. U Ravnim kotarima i oko Kaštelanskog zaljeva rasprostranjena su smeđa tla, odnosno nerazvijena tla na flišu, a u delti Neretve prevladavaju aluvijalna tla, odnosno mlađi riječni nanosi sa slabo izraženim pedološkim svojstvima.

Vegetacija[uredi VE | uredi]

Na svim pučinskim otocima i cijelom dužinom uskog kopnenog priobalja, od Vira i Zadra na sjeverozapadu, proteže se eumediteransko područje zimzelenog raslinja (hrast crnika, alepski bor, dalmatinski crni bor). U kopnenoj unutrašnjosti rasprostranjen je hrast medunac s bjelograbom i crnograbom. U pojasevima visina većih od 1000 m pojavljuje se bukva, koju na još višim dijelovima zamjenjuje klekovina.

Prisutni su razni degradacijski vegetacijski stadiji, kao posljedica rane naseljenosti i tisućljetnog iskorištavanja ograničenih gospodarskih potencijala krške prirodne osnove:

  • makija- teško prohodne, guste i visoke šikare pravog sredozemnog pojasa
  • garig - niske i svijetle šikare pravog sredozemnog pojasa
  • kamenjar - obrasao niskim polugrmovima i zeljastim biljkama.

Poljoprivreda i gospodarstvo[uredi VE | uredi]

U Dalmaciji je relativno malo obradivih površina, no i ono malo što se nađe među kamenjem u škrtom tlu izuzetno vrijedi jer se radi o tlu koje dobro upija i zadržava vodu, crvenici. Najrazvijeniji poljoprivredni krajevi Dalmacije su Ravni kotari i neretvanska dolina, ali i područja krških polja (npr. Petrovo, Kosovo, Imotsko). Najzastupljenije kulture su vinova loza, maslina i smokva. U zadarskom zaobalju uzgaja se višnja maraska te se od nje proizvodi čuveni liker Maraschino, a u neretvanskoj dolini ima dosta agruma (poglavito mandarina) te lubenica. Zastupljeno je i povrćarstvo. Najvažnije stočarske grane su ovčarstvo i kozarstvo, ali i pčelarstvo. Autohtona životinjska vrsta je magarac. Dosta cijenjeni i široko prepoznati proizvodi koji dolaze iz Dalmacije su paški sir i dalmatinski pršut. Na otoku Pagu i u Stonu od najstarijih vremena se vadi morska sol na stari, tradicionalni način. Iznimno značajni su i ribarstvo i školjkarstvo. Riba i ostali morski organizmi i plodovi se love u slobodnom izlovu, ali se i uzgajaju.

Daleko najjača gospodarska grana u Dalmaciji koja od polovice 20. stoljeća potiskuje sve ostale zasigurno je turizam. Dalmatinski prostor je svojevrsni biser hrvatskog turizma. Ovaj hrvatski areal posjetiteljima nudi mnoštvo kvalitetnih sadržaja, od razgledavanja brojnih prirodnih i kulturnih znamenitosti do uživanja u vrhunskim jelima i gastronomskim specijalitetima niza restorana, hotela i ostalih ugostiteljskih objekata. Hrvatsko jadransko more spada među toplija mora u svijetu, a mnoge plaže priobalnih gradova i mjesta vode se kao plaže s čistim morem.

Promet[uredi VE | uredi]

Izgradnjom suvremene i dugoiščekivane autoceste kralja Tomislava od Zagreba do Zadra 2003., Splita (2005.) te Ploča (2013.) i Dubrovnika (u planu)) i ova hrvatska regija povezuje je kvalitetnom cestovnom prometnicom s ostatkom zemlje. Kao dio Jadransko-jonske prometnice Autocesta se gradi i dalje prema jugu, a najveći problem u potpunom povezivanju je tzv. Neumski koridor BiH, te je potrebno izgraditi Pelješki most čija je gradnja obustavljena uglavnom zbog financijskih (ne)mogućnosti. Za vrijeme socijalističke Hrvatske, 1961. puštena je u promet dužobalna Jadranska turistička cesta (JTC)jadranska magistrala.

Stanovništvo i naseljenost[uredi VE | uredi]

Dalmatinski prostor, odnosno Srednje i Južno hrvatsko primorje pokazuje stalni porast stanovništva unatoč naglašenom iseljavanju, posebice na prijelazu 19. u 20. stoljeće, i kasnije sve do danas. Međutim, to je ublažavano razmjerno visokom stopom prirodnog priraštaja, pa je održana ravnoteža rasta. Posljednjih desetljeća stopa rasta je ublažena, a u razdoblju 2001.-2011. dvije su županije imale rast, a dvije pad broja stanovnika. Uzrok tome je gospodarska stagnacija posebice pomorskog i industrijskog gospodarstva, dok turističko gospodarstvo bilježi susljedan porast.

Jedino[3] autohtono i većinsko stanovništvo su Hrvati. Ostali čine manje od 10% stanovništva.

Današnja snažna regionalna središta su Split (167.000 stanovnika 2011.) grad smješten u sredini priobalnog dijela Dalmacije, te Zadar (72.000 stanovnika 2011.) nekadašnje upravno središte položeno u središtu hrvatske obale Jadrana, sa sve većom ulogom središta i za najveći dio susjedne Like, te Šibenik (34.000 stanovnika) i Dubrovnik (28.000 stanovnika). Značajan je i niz manjih središta - priobalno Starigrad Paklenice, Vir, Bibinje, Pag, Nin, Biograd na Moru, Vodice, Trogir, Kaštela, Solin, Podstrana, Omiš, Makarska i Ploče, a u zaobalju Obrovac, Benkovac, Knin, Drniš, Skradin, Vrlika, Sinj, Trilj, Imotski, Vrgorac, Metković i Opuzen. Od naseljenih otoka mogu se izdvojiti Brač, Hvar, Pag, Vis i Korčula.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Istarski rječnik
  2. Opća i nacionalna enciklopedija, Zagreb, 2005., ISBN 953-7224-04-X, sv. 4, str. 292
  3. Autohtonim bi se na ovom području mogli smatrati i Iliri, kad bi ih bilo. Naime oni su romanizirani i asimilirani u vrijeme Rimskog Carstva nakon što su konačno poraženi 168. godine prije Krista.
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Dalmacija