Dalmati

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Karta koja prikazuje približan razmještaj ilirskih plemena i njihove susjede.

Dalmati (lat. Dalmatae, grč. Delmatoi) su antička etnogrupa koja je nastavala današnju srednju Dalmaciju i zapadnu Hercegovinu između rijeka Krke i Neretve, gdje se pojavljuju od 4. stoljeća pr. Kr. Po razdiobi naroda u rimsko doba, Dalmati se smatraju Ilirima u širem smislu, pa ne ulaze u sastav kasnijega Ilirskog kraljevstva uz južni Jadran. Po njima se potom zove rimska provincija Dalmatia i današnja Dalmacija tj. južna Hrvatska.

Borbe s Rimljanima[uredi VE | uredi]

Uzastopni napadi Dalmata na ovdašnje rimske saveznike tj. susjedne Liburne i stare grčke gradove srednjeg Jadrana, poslužili su Rimljanima kao povod za više uzastopnih ratova protiv ratobornih Dalmata, u svrhu osvajanja i pacifikacije istočnog Jadrana te konačno pripajanje tih zemalja u Rimsko carstvo. Prvi Dalmatinski rat Rima trajao je od god. 156.- 155. pr. Kr. kada je konzul Scipion Nasica zauzeo i razorio dalmatsku prijestolnicu Delminion na Duvanjskom polju. Nakon ponovnog ustanka Dalmata drugi sličan rat vodio je 119.- 117. pr. Kr. konzul Cecilije Metel (Caecilius Metellus). Nakon toga su se Dalmati oporavili i proširili na more, pa je u trećemu Dalmatskom ratu od 78.- 76. pr. Kr. prokonzul Gaj Koskonije (Caius Cosconius) osvojio lučki grad Salona (Solin).

Dalmatski konjanik iz helenizma (umjetnička rekonstrukcija).

Potom opet slijede novi ustanci Dalmata koji su u rimskom građanskom ratu (49.- 44. pr. Kr.) bili kao saveznici na strani Pompeja protiv Cezara, nakon čega se oblikuje moćno Rimsko carstvo. Zatim se većina Ilira ujedinjuje oko borbenih Dalmata u zajedničkom ustanku protiv rimske vlasti, pa tad slijedi zadnji i četvrti Dalmatski rat rimskog cara Oktavijana protiv Ilira 34.- 33. pr. Kr., koji završava osvajanjem nove dalmatske prijestolnice Klisa (potom nazvan rimski Soetovio). Posljednji neuspješni ustanak su Dalmati digli protiv rimske vlasti pod vodstvom Batona od 12.-7. pr. Kr.

Kultura i gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Arheološki nalazi dalmatske kulture upućuju da su oni bili na kulturnom prijelazu između pravih južnih Ilira i sjevernijih Panonaca, pa se uvjetno mogu svrstati kao "Poluiliri". U političkom pogledu se oni pojavljuju samo kao plemenski savez, ali nikada nisu oblikovali posebnu državu s pravim vladarima. Nakon njihove povijesno potvrđene pojave od 4. st., Dalmati se razvijaju kao izrazito ratnička etnogrupa koja na zapadu potiskuje starije Liburne preko rijeke Krke, a na istoku ilirske Ardijejce i Daorse preko Neretve.

Izuzev moćnoga i raznolikog naoružanja uz njihove grobove, u kulturnom pogledu su inače Dalmati bili vidljivo primitivniji od njihovih starijih susjeda. Jedino njihovi plemenski poglavice su stanovali u zidanim kamenim kućama, a kod Livna su nedavno nađeni i kameni mauzoleji s grobovima tih dalmatskih čelnika. Ostali Dalmati su većinom bili polunomadski sezonski stočari koji su najviše boravili i spavali u brojnim prirodnim pećinama Dinarskog krša. Dalmati su bili najveći majstori na istočnom Jadranu u izgradnji mnogobrojnih kamenih gradina za obranu od susjeda i Rimljana, pa su dosad na njihovu bivšem ozemlju nađene ruševine oko 400 manjih tvrđava i pedesetak većih megalitnih gradina.

Bili su uglavnom nepismeni i prvi se natpisi kod njih nalaze tek nakon rimskih osvajanja. Njihova plemena većinom su se sastojala od pastira i ratnika kojima su zapovijedali lokalni plemenski poglavice. Osim polunomadskog stočarstva (konji, ovce i koze), važan izvor prihoda i egzistencije bili su im uzastopni gerilski ratovi i pljačke susjednih dinarskih plemena i rimskih gradova na obali.

Vjera i praznovjerje[uredi VE | uredi]

Važnija božanstva starih Dalmata prikazana su na više reljefa po stijenama srednje Dalmacije, a ruševine njihova kamenog hrama nađene su u Imotskom polju. Glavno i najviše štovano božanstvo njihov je stočni bog Silvan (Silvanus) i njegova božanska družica Thana. Ona je bila zaštitnica izvora i često se prikazuje u društvu košute, pa približno odgovara rimskoj Dijani (Diana). Treće važno dalmatsko božanstvo bio je ratni bog Armatus koji odgovara rimskom Marsu i grčkom Aresu. Četvrti bog zla bio je crni nebeski zmaj koji je po njihovu vjerovanju za vrijeme pomrčina proždirao Sunce ili Mjesec, a njegovi reljefi su prikazani pri ulazu pećine na Braču (Mužić, 2002.).

Najčešći grobovi Dalmata obredne su gomile tipa kurgan od nabacanog kamenja, koje se i danas često nalaze u Dalmaciji. U nomadsko-patrijarhalnom obrednom kultu pri pokopu Dalmata prilagalo se obilno oružje koje je puno rjeđe u grobovima susjednih Liburna i Japoda. Po rimskim zapisima, Dalmati su bili krajnje praznovjerni i kao neki današnji Dinarci imali su paničan strah od raznih nebeskih pojava (Mužić, 2002.). Bojali su se pogledati zvijezde na nebu da ne umru, a za vrijeme pomrčina bi padali u kolektivni delirij popraćen zvjerskim urlanjem da bi otjerali crnoga nebeskog zmaja koji proždire Sunce ili Mjesec. Pritom su bučno lupali u razne metalne kante, a mnogi bi počinili i kolektivna samoubojstva zbog vjerovanja u skori smak svijeta.

Etničke i jezične veze[uredi VE | uredi]

Ime Dalmata povezano je s nazivom njihove prve prijestolnice Delminium (starije Delmion) na Duvanjskom polju. Starija je hipoteza da su oba naziva povezana s novijom albanskom riječi delme (alb. „ovca“), jer su Dalmati bili stočari.

Stari izvorni jezik antičkih Dalmata zamalo je nepoznat, osim romaniziranog mjestopisa Dalmacije kojeg su popisali Rimljani. Dok su dalmatski stočari u brdovitom zaleđu Zagore bar dijelom očuvali svoj poluromanski govor i stari stil života, ostali u primorskim gradovima tada su uglavnom romanizirani. Nakon propasti Rima, u ranom srednjem vijeku, po tim obalnim gradovima iz lokalnoga latinskog dijalekta postupno nastaje romanski dalmatski jezik, koji je bio približno između kasnijeg talijanskoga i rumunjskog, ali je s asimilacijom ovih romanskih potomaka donedavna izumro.

Naprotiv, srednjovjekovni potomci starih Dalmata u krškom su zaleđu Dalmatinske zagore bar dijelom očuvali svoj poluromanski "morlački" govor koji je kasnije nakon djelomičnog slaviziranja nazvan „Murlaška besyda.“ Iz njega je bilo popisano tek 290 riječi, a još u Austro-Ugarskoj do 1. svj. rata postojalo je oko 2100 njegovih govornika kao zadnjih kulturnih nasljednika starih Dalmata. Ovi su većinom živjeli kao polunomadski pastiri na planinama oko Livanjskog polja, ali su potom u Jugoslaviji kroz 20. st. ti nepodobni neslaveni bili nasilno slavizirani i dijelom su uništeni i raseljeni. Kao jezični trag tih posljednjih Dalmata, danas je preostao samo još čudnovati neslavenski mjestopis (toponimi) mnogih vrhova, sedla i izvora na planinama oko Livna: Ayvatat, Bleynadorna, Suturba, Brona, Ozirna, Gareta, Mitra, Zugva, Čamašir, Drul, Yenit, Yunč itd. U zaleđu Posušja postoje toponimi Nuga, Oruga , Konjovac.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • A. Stipčević: Iliri (povijest, život i kultura). Školska knjiga, Zagreb 1974.
  • M. Zaninović: Ilirsko pleme Delmati. Godišnjak Centra za balkanološke studije sv. 4-5, Sarajevo 1966-1967.
  • J. Wilkies: Iliri. Laus Izvori 3, Split 2001.
  • I. Mužić: Hrvati i autohtonost (Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije). Dominović, 6. izdanje, Zagreb 2002.
  • A.Issa-Fatimi, Z. Yoshamya: Kurdo-hrvatsko-kurdski rječnik dijalekata Kurmandji i Dimili i njihove biogenetske paralele. Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, Zagreb 2007 (u tisku).
  • A.Ž. Lovrić, M. Rac i surad.: Šćakavski ikavci u Dalmaciji i Hercegovini (rječnik, kultura i genom). Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 3, Zagreb 2008 (u tisku).