Dekolonizacija Afrike
Dekolonizacija Afrike proces je koji je zahvatio taj kontinent poslije Drugog svjetskog rata. Prije toga čitavom su Afrikom vladali Ujedinjeno Kraljevstvo, Portugal, Francuska i Belgija.
Premda je ideja svjetske dekolonizacije realizirana nakon Drugog svjetskog rata, ona se pojavila mnogo prije. Tako je recimo, britanski parlament već 1935. u Zakonu o upravljanju Indijom predvidio neovisnost toga područja.
Afrička dekolonizacija počela je 1922. neovisnošću Egipta, a završila 1994. slomom apartheida.
Sadržaj |
[uredi] Politička pozadina
Kada su kolonijalne sile pretrpjele šok pobjede i razaranja nakon 1945. godine, one su blagonaklono gledale na afričke kolonije zbog njihove podrške u ratu i doprinosa savezničkoj pobjedi. Željele su i dalje računati na stalnu lojalnost, kao i na afrička prirodna bogastva u Hladnom ratu koja su se upravo koristila protiv Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. Europsko javno mišljenje bilo je uveliko protiv kolonijalizma. UK je vrlo brzo, 1947. godine prihvatilo neovisnost Indije i Pakistana. Francuska i Nizozemska su se u međuvremenu odlučile boriti za opstanak u jugoistočnoj Aziji, ali bez uspjeha. Nizozemski neuspjeh u težnji za ponovnim osvajanjem Indonezije bio je očit 1950. godine, dok je francuska vojska doživjela spektakularni poraz u Indokini kod Dien Bien Phua 1954. Novi raspored svjetskih sila postao je očit, mada je to bilo nagoviješteno još dvadesetih godina 20. st. u Rifskom ratu. Čak i tada europske sile nisu postale svjesne novog poretka. Francuzi su morali ponovno naučiti lekciju u Alžiru tijekom pedesetih godina 20. st., a SAD su to ponovile u Vijetnamu (iako Južni Vijetnam nije bio američka kolonija) tijekom šezdesetih godina.
Gledano iz duge povijesne perspektive europsko osvajanje i dekolonizacija Afrike odigrali su se velikom brzinom. Samo u tri desetljeća od 1880. do 1910. izvršena su glavna osvajanja, a samo su dva desetljeća bila potrebna (1955.-1975.) kako bi se pobijedio imperijalizam. Mnogi osnovni uzroci osvajanja sada su se preokrenuli. Poslije 1945. godine kolonijski teritorij nije više imao značajnu ulogu u međusobnom europskom suparništvu. Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države bacili su europske sile u sjenu, a oni nisu imali kolonije u Africi. Ideološko opravdanje kolonijalne vladavine oslabjelo je nestajanjem rasizma i kulturnog šovinizma koji su bili iznimno jaki pokreti krajem 19. st. Više se nije smatralo moralnim činom "civilizirati primitivne narode na drugim kontinentima". Naprotiv, svjetsko javno mišljenje protivilo se držanju kolonija protiv njihove volje. Također, broj afričkih članica UN-a rastao je svake godine.
Ovo su, međutim, bili samo sporedni čimbenici u usporedbi s mijenjanjem ravnoteže vojnih rashoda. Krajem 19. st. poznata korist od afričkih kolonija koju je imala europska sila nije bila tako velika, ali su troškovi osvajanja bili neusporedivo manji. U trećoj četvrtini 20. st. korist od europskih poseda u Africi bila je bolje poznata ali je i dalje bila mala, a troškovi borbe protiv organiziranog osloboditeljskog pokreta bili su veoma veliki. Europska carstva i neeuropska sekundarna carstva imala su golemu prednost od lokalnog monopola na suvremeno naoružanje. Tijekom pedesetih godina 20. st. prednost se promijenila u korist gerilskog ratovanja gdje se i mali broj gerilskih pobunjenika mogao boriti protiv višestruko jače konvencionalne vojske. Primjeri Indonezije, Indokine i Alžira uslijedili su kratko jedan za drugim. Nijedna europska država nije mogla dugo podnositi tolike rashode mada je trebalo dosta vremena kako bi se ta činjenica priznala.
[uredi] Kraj kolonijalne vlasti u Africi
[uredi] Neovisnost Egipta
Prvi proboj ka neovisnosti dogodio se na sjeveru, točno tamo gdje su Europljani zadržali bar privid vršenja protektorata nad neeuropskom vladom. Što se toga tiče, Egipat je bio službeno neovisan prije 1914. godine i ponovno 1922. godine, mada je u stvarnosti britanska vladavina trajala od 1882. godine i, u izvjesnim vidovima, nastavila se sve do sredine pedesetih godina 20. st. Trideset godina poslije dobijanja službene neovisnosti UK je sporazumom zadržalo pravo nadzora nad egipatskom obranom, vanjskim i sudanskim poslovima - zajedno s pravom međunarodnog prolaza preko Egipta kroz Sueski kanal. Novinarska fraza za ova produžena prava koja su slijedila period službene kolonizacije je neokolonijalizam ali stvarnost se jedva razlikovala od vrste neslužbenog carstva koje je tako često prethodilo službenom pripajanju.
Usporedba razdoblja od prije 1914. godine i poslije 1922. u Egiptu još su upadljivija. U oba razdoblja postojeće parlamentarne institucije nisu imale uspjeha u svojim odnosima s kraljem koji je zadržao stvarnu moć. A još neuspješniji bili su u odnosu na britansku okupaciju. Prvo nacionalno suprotstavljanje britanskoj okupaciji 1882. godine proveli su vojni časnici koji su podržali puč Urbi-paše i koji su se pokušali vojno oduprijeti usprkos slabostima Egipta. Taj pokušaj je propao, ali je konačno suprotstavljanje Britaniji počelo 1952. godine kada je druga skupina vojnih časnika koju je ovaj put predvodio Gamal Abdel Naser uzela vlast u drugom vojnom udaru kojim je svrgnuta monarhija. Novi parlament je ponovno pregovarao s Britanijom te je tako završena britanska vladavina nad Sudanom, s tim što je Sudan mogao birati između saveza s Egiptom i potpune neovisnosti. Sudan je izabrao neovisnost i 1956. godine postao prva nova neovisna država južno od Sahare. U međuvremenu je drugim okončana britanska vojna nazočnost u zoni Sueskog kanala od 1955. godine, čime je obilježen službeni kraj britanske neslužbene vlasti u Egiptu.
[uredi] Neovisnost Etiopije
Etiopija je ponovno dobila neovisnost u slično vrijeme kad i Egipat. Početkom Drugog svjetskog rata britanska mornarica odsjekla je talijansku istočnu Afriku od metropole. Britanska vojska je 1941. godine počela ulaziti iz Kenije i Sudana, što je dovelo do talijanske predaje i povratka cara Haile Selasije 1942. godine. Ali, Etiopija je ostala neslužbeno britanski protektorat sve do kraja rata, a čak i u prvim poslijeratnim godinama. Konačni koraci ka dekolonizaciji na Rogu Afrike poduzeti su 1949. godine kada su UN stavile talijansku Somaliju pod talijansko tutorstvo za sljedećih deset godina. Istodobno su dale bivšu talijansku koloniju Eritreju carevini Etiopiji počev od 1952. godine. Time je završena dekolonizacija etiopskih planinskih područja što se Europe tiče ali je to tek bio početak duge i produžene borbe za neovisnost Eritreje od Etiopije.
