Dijagnostika

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Dijagnostika (dijagnoza, διαγνοσισ, grč.) je postupak kojim se definira bolest ili patološko stanje, odnosno proces koji vodi do dijagnoze bolesti. U tom procesu liječnik se rukovodi simptomima i znakovima bolesti. Pod simptomima se podrazumijevaju tegobe koje sam bolesnik primjećuje, dok znakove bolesti liječnik uočava na pacijentu.

Proces dijagnostike se sastoji od:

  • anamneze,
  • fizikalnog pregleda i
  • ostalih dijagnostičkih metoda.

Anamneza[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Anamneza (medicina)

Anamneza (grč. mnesis – sjećanje) je ciljani razgovor, kojim liječnik iz pacijentovog iskaza saznaje ono što je bitno za postavljanje dijagnoze. Anamneza se sastoji iz:

  • Anamnesis morbi (lat. morbus – bolest) - zapažanja samog pacijenta od trenutka kada je bolest počela da ga muči do trenutka pregleda;
  • Anamnesis familliae (obiteljska povijest bolesti) bolesti od kojih su bolovali članovi obitelji bolesnika
  • Anamnesis vitae (lat. vita - život) - sjećanje na druge bolesti od kojih je bolesnik bolovao ili eventualno još boluje u životu.

Nekad zbog prirode bolesti nije moguća komunikacija sa bolesnikom (nesvijest, malodobnost, duševne bolesti itd), pa se anamneza uzima od trećeg lica (rodbina, staratelj) i tako uzeta anamneza se zove heteroanamneza (grč. heteros}} - drugi).

Fizikalni pregled[uredi VE | uredi]

Fizikalni pregled je prikupljanje informacija o stanju zdravlja bolesnika čulima liječnika. Prilikom fizikalnog pregleda koriste se samo najosnovniji medicinski instrumenti: fonendoskop, manometar, neurološki čekić, stetoskop, povećalo itd.

Načini fizikalnog pregleda su:

  • perkusija - lupkanje. Lupkanjem određenih dijelova tijela bolesnika proizvode se različiti zvukovi ili pokreti tijela na osnovu kojih se donosi određeni zaključak;

Ovo su osnovne metode. Postoji čitava paleta kombiniranih metoda i „trikova“ zbog kojih, i pored napredovanja nauke i tehnike, fizikalni pregled liječnika i dalje čini osnovnu dijagnostičku metodu. Iako se u literaturi ne navodi kao posebna metoda, čulo mirisa je itekako važno u postavljanju dijagnoze. Neki liječnici smatraju da je intuicija poseban oblik mišljenja koji se stiče iskustvom i koji dovodi do dijagnoze bez jasnog uzročno posljedičnog niza u misaonom procesu.

Ostale dijagnostičke metode[uredi VE | uredi]

Ostale dijagnostičke metode počinju dobijati na značaju u 20. stoljeću, naglim razvojem kemije, fizike i tehničkih nauka, i danas predstavljaju neodvojivi dio procesa dijagnostike većine bolesti i patoloških stanja. Primjeri:

Esculaap4.svg     Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez konzultiranja liječnika!