Dimitrija Demeter

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Dimitrija Demeter
Dimitrije Demeter.jpg
Puno ime Dimitrija Demeter
Rođenje 21. srpnja 1811.
Zagreb, Hrvatska
Smrt 24. lipnja 1872.
Zagreb, Hrvatska
Književni period Romantizam

Dimitrija Demeter (Zagreb, 21. srpnja 1811. - Zagreb, 24. lipnja 1872.), pjesnik, dramatičar, prevoditelj, publicist i hrvatski književni i kazališni djelatnik

Životopis[uredi VE | uredi]

Dimitrija Demeter rodio se u Zagrebu 1811. godine. Potječe iz trgovačke obitelji grčkog podrijetla[1][2] (neki izvori navode i cincarsko i vlaško podrijetlo). Bio je pjesnik, pripovjedač i dramski pisac, a među kulturnim djelatnicima svojega vremena posebice je zaslužan za razvitak novijega hrvatskoga kazališta, kojem je od 1840. pa do sredine šezdesetih godina XIX. stoljeća bio neprijepornim vođom. Studirao je filozofiju u Grazu, a medicinu u Beču i Padovi gdje je i doktorirao radnjom o meningitisu 1836. godine.[3] Za vrijeme studija bavio se književnim radom, a nakon povratka sa studija u domovinu priključuje se ilirskom pokretu. Isprva je radio kao liječnik, a od 1841. godine bavi se samo književnošću. U svojim dramskim tekstovima nastojao je spojiti tradiciju stare hrvatske knjiženosti s tendncijama u europskoj drami. Koristio se najčešće povijesnim temama da bi izrazio svoje domoljubne težnje i progovorio o aktualnim društvenim prilikama. Za vrijeme boravka u Beču Demeter je bio 1850. sudionik i potpisnik Bečkog književnog dogovora, a kasnije tiskani rječnik smatrao se temeljem hrvatskog i srpskog književnojezičnog jedinstva.

Demeter je jedan od utemeljitelja HNK-a, na njegov poticaj Hrvatski sabor je utemeljio stalno kazalište, kojemu je bio upravitelj i dramaturg.[1] Osim njegova književnog i kazališnog rada treba spomenuti da je 1849. godine Demeter zamijenio Ivana Mažuranića u Beču u odboru za izradu rječnika pravnih i političkih naziva (Juridisch-politische Terminologie). Nakon revolucionarne 1848. godine u skladu s načelom ravnopravnosti naroda i jezika, trebalo je prevesti popis njemačkih pravnih i političkih naziva na sve jezike Austrijskog carstva. Zbog sličnosti slavenskih jezika osnovana je zajednička komisija s posebnim sekcijama za pojedine jezike. Demeter je najviše doprinio za hrvatski jezik i pri završetku posla imenovan je glavnim urednikom hrvatskoga dijela toga rječnika. Rječnik je dovršen potkraj 1849. godine. Najprije je tiskano njemačko-češko, njemačko-poljsko te njemačko-rutensko izdanje, a zajedničko njemačko-hrvatsko-srpsko-slovensko izdanje (Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs. Deutsch-kroatische, serbische und slovenische Separat-Ausgabe) tiskano je tek 1853. godine. Bio je odbornik Matice ilirske.[4] Uređivao je almanah Iskra, Südslavische Zeitung, Danicu, Narodne novine, Hrvatski sokol.[1]

Demeter umro je u Zagrebu 24. lipnja 1872. godine i pokopan je na pravoslavnom groblju na Pantovčaku a 15. listopada 1885. godine njegovi posmrtni ostatci prenešeni su u Arkadu na Mirogoju.[5]

Godine 1906. utemeljena je Demetrova nagrada za dramu.

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Pisao je i pripovijetke, feljtone, književne i kazališne kritike, libreta za opere Vatroslava Lisinskog Ljubav i zloba i Porin te drame Dramatička pokušenja I. (1838.) i Dramatička pokušenja II. (1844.), a iznimno je važna njegova uloga u organiziranju kulturnog života u Zagrebu i Hrvatskoj. U ranoj dobi pisao je na novogrčkome a nakon povratka sa studija aktivno se uključuje u preporod i piše hrvatski.[3]

Grobničko polje[uredi VE | uredi]

Jedno od njegovih najpoznatijh ostvarenja je ranoromantička poema Grobničko polje, nastala 1842. godine u povodu 600. obljetnice bitke na Grobničkom polju, gdje su prema legendi Hrvati porazili Tatare (Mongole). To djelo u svim elementima pokazuje da ga je pisao doista talentiran stvaratelj, iako mu je to bio literalni prvijenac.

U njemu se isprepleću dva osnovna motiva: motiv krajolika i motiv domoljublja. Isto tako po uzoru na Byrona u Grobničkom polju pojavljuje se pojam svjetske boli. Demeter se koristi desetercima i dvanaestercima kako bi izbjegao monotonu šablonu narodne pjesme, a ističući u prvi plan slikanje snažnih karaktera junaka i njihove strasti, on svojoj poemi umjesto narativne epske tendencije daje jaku dramatsku notu, posjećajući nas na Byronovo stvaralaštvo.

Temeljna se vizija pjesnikova svodi na isticanje općeljudskog problema: borbe između dobra i zla, pri čemu dobro uvijek na kraju pobjeđuje, pa taj Demetrov spjev-poema u mnogočemu, i stihom i temom, najavljuje najznačajnije djelo toga književnog razdoblja, spjev Smrt Smail-Age Čengića Ivana Mažuranića. Unutar poeme posebno mjesto zauzima Pjesma Hrvata, osmeračka budnica danas najpoznatija po svom početnom stihu "Prosto zrakom ptica leti". Uglazbio ju je Vatroslav Lisinski i bila je iznimno popularna u razdoblju ilirizma.[1]

Pri pisanju Grobničkog polja koristio je sljedeće izvore:

Teuta[uredi VE | uredi]

U svojoj najpoznatijoj drami Teuta (1844.), zagovara ideju o ilirskom podrijetlu južnih Slavena. Teuta je drama o ilirskoj kraljici i tragičnoj neslozi u njezinoj zemlji zbog koje je propala i njezina država i sloboda naroda.[6]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Dramatička pokušenja, I, Zagreb, 1838., II Beč, 1844.
  • Grobničko polje, Kolo, I, Zagreb, 1842.
  • Ljubav i zloba: izvorna opera u dva čina / u muziku stavio Vatroslav Lisinski, Zagreb, 1845.
  • Otac i sin, Zagreb, 1882.
  • Teuta: tragedija u pet čina ; Grobničko polje: pjesan / Dimitrija Demeter ; uvodom popratili Vlad. Mažuranić i Fr. Marković, Zagreb, 1891.
  • Porin: opera V. Lisinskoga / rieči od Dimitrije Demetra, Zagreb, 1897.
  • Porin: junačka opera u 5 činova / spjevao Dimitrije Demeter ; preradio Mirko Polić, Osijek, 1921.
  • Grčke lirske pjesme D. Demetra, Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 28, Zagreb, 1962.
  • Članci, Grobničko polje, Teuta, PSHK, knj. 31, Zagreb, 1968.
  • Izabrana djela / Dimitrija Demeter, (priredio Nikola Batušić, prijevod pjesama s novogrčkog Šime Jurić), Zagreb, 1997.
  • Izbor iz djela / Dimitrija Demeter, (priredila Helena Peričić), Vinkovci, 1999 .

Izvori[uredi VE | uredi]